Aleksandra Šućur, politologinja s velikim iskustvom u međunarodnim odvjetničkim i konzultantskim tvrtkama, za Express je pojasnila dramatične razlike talijanskih postupaka vođenih prema posebnom zakonu u odnosu na hrvatske.
Gospođo Šućur, odlično poznajete talijansku legislativu i praksu rješavanja slučajeva poput Agrokora. Koje su ključne sličnosti a koje najvažnije razlike?
Ključna sličnost je da se radi o normama koje se odnose na velike kompanije u trenu kad zapadnu u situaciju teške insolventnosti. Razlika između talijanskog i hrvatskog propisa ima puno, među kojima je sedam najvažnijih. Na te zakonske razlike sam upozorila još prije uvođenja izvanredne uprave u Agrokor, usporednom analizom dvaju zakona na portalu ideje.hr.
Prva razlika je u svrsi: talijanski propis je dio stečajnog prava, odmah određuje da mu je priroda i svrha stečajna procedura velike tvrtke zbog 'očuvanja produktivnog bogatstva kroz nastavak, reaktivaciju i konverziju djelatnosti poduzeća'. Dakle, talijanskog zakonodavca zanima samo zaštita 'produktivnog bogatstva', ne nužno i očuvanje društva ili koncerna kao takvog, dok je hrvatski zakon donesen 'radi zaštite održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku'. Druga je razlika u nastanku.
Talijanski je nastao konstantnom evolucijom stečajnog prava, a izvanredna uprava razvila se iz prinudne sudske uprave, koja postoji i u hrvatskom stečajnom pravu, ali se u sudskoj praksi slabo koristi. Izvanredna uprava je u Italiji nastala prije slučaja Parmalat, Prodijevom uredbom 270/1999, da bi prinudnoj upravi dala 'urgentni karakter', prioritet prilikom sudskog rješavanja. Međutim, uredba nije predvidjela kaotične situacije, kakva se verificirala uhićenjem većinskog vlasnika Calista Tanzija i menadžmenta Parmalata krajem 2002.
U Italiji je pravosuđe doista nezavisno od politike. Ured premijera Prodija morao je dopuniti uredbu, u prvom redu da bi pomogao sucu i povjereniku. Ta je uredba kasnije preinačena u zakon u parlamentu, zapravo, neki dijelovi su se mijenjali više puta, te usklađivali s tržišnim normama EU. 'Lex Agrokor' nije nastao evolucijom, a njegov nastanak djeluje obavijen velom 'državne tajne'.
Znaju li se u Italiji autori zakonskih prijedloga općenito, te lex specialisa u svakom pojedinačnom slučaju?
To me je već netko pitao. U Italiji se uvijek zna tko je autor nekog zakona, da javnost može 'produbiti' i znati koga pitati zbog čega se nešto propisalo na način na koji se propisalo. Leges speciales, u principu, ne bi trebali postojati, nigdje.
U tekstu objavljenom na portalu ideje.hr pišete: “Obrana visokih naknada opravdanošću zakona o izvanrednoj upravi zbog izvanredne situacije je isprazna jer se opravdanost zakona i ne spori. Ono što je sporno je tekst, sadržaj koji propisuje ili izostavlja propisati, što je lako razvidno analizom razlika s analognim zakonima drugdje. I doista je nevjerojatno, pa i tragično, ako hoćete, da se nitko (pored tolikih prepisivača u hrvatskoj politici!) nije našao da se zapita kako izvanredne uprave realno drugdje funkcioniraju, kakvi ih propisi reguliraju i kako se određuju naknade izvanrednog povjerenika i konzultanata.
Naknade koje bi, u najmanju ruku, trebale biti definirane pisanim propisom, budući da je pisani propis i uveo izvanrednu upravu. Jedan od osnovnih zadataka politike je kreirati propise i interesantno je uočiti kako se nitko od političara, ni pozicije ni opozicije, nije sjetio tog elementarnog političkog djelovanja, a to bi im prvo trebalo pasti na pamet.” Tako je i došlo do svih ovih dramatičnih razlika našeg i talijanskog zakona. Rekli ste da imamo čak sedam razlika...
Točno. Da nastavim: treća razlika je u vrsti poduzeća. U Hrvatskoj zakon se primjenjuje na poduzeća s 5000, a u Italiji već i na ona s 1000 zaposlenih. U Hrvatskoj, parametar od 5000 zaposlenih može ispuniti vrlo mali broj poduzeća, pa se stekao dojam da se radi o ad hoc zakonu. Ako se radi o koncernu, sudac u Italiji mora izreći insolventnost svakog pojedinačnog poduzeća, zahtjev za izricanje insolventnosti pokreće izvanredni povjerenik, kako u državi tako i za one u inozemstvu. U Hrvatskoj se automatski izriče za sva povezana poduzeća koja se nalaze na teritoriju RH.
Koja je četvrta razlika?
To je možda i najvažnija razlika. Ona leži u postupku. Talijanski je zakonodavac 'naoružao' izvanrednog povjerenika raznim instrumentima povrata likvidnosti u društvo kojih nema u hrvatskom zakonu.
Koja je daljnja razlika talijanskog i našeg zakona?
Peta je razlika u sastavu izvanredne uprave. Oba zakona predviđaju figuru izvanrednog povjerenika, ali hrvatski – u čl. 12 – i neodređeni broj zamjenika koji mu 'pomažu' i na koje može prenijeti pojedine ovlasti na druge osobe uz suglasnost suda. Te zamjeničke figure, kao i savjetnike, s ne baš previše jasnim ovlastima i odgovornostima (!) imenuje sudac, u roku od 5 dana nakon što ih je 'predložila Vlada RH', a de facto sudac ne može odbiti prijedlog Vlade. Što nas vodi šestoj razlici: drukčijim ovlastima suda. Sedma razlika je u drukčijim rokovima i uvjetima, ali je manje važna.
Tijekom devet i nešto mjeseci provedbe zakona, jeste li primijetili kakve razlike u postupanju izvanrednog povjerenika kod nas i u Italiji?
Izvanredni povjerenik je u Italiji plaćen iz operativne dobiti, njegova nagrada se određuje postotkom (0,25% ako dobit ne premašuje 100 milijuna eura, a obično ne prelazi, jer su i poduzeća manja, jedan povjerenik, jasno, može upravljati i s više poduzeća, ali rijetko bi i skupno premašili ovakvu dobit), te malim bonusom na prodaju imovine i utjerivanje nekog duga od trećih subjekata.
Bi li u Italiji bilo zamislivo da se vladin povjerenik i njegovi savjetnici plaćaju ovako, bez ovisnosti s uspjehom posla, iz novca koji je osiguran kreditom?
Roll-up kreditiranje sigurno ne bi bilo moguće. Povjerenik se mora samostalno boriti za likvidnost, smanjivanjem troškova ugovora, najmova, bilo pregovaranjem bilo pravnim radnjama, tužbama... Od takvih radnji malo smo vidjeli u izvanrednoj upravi Agrokora. Dapače, jučer je obnovljen ugovor o najmu Konzumovih trgovina na 12 godina po identičnim cijenama, s izuzetkom valjda jednog prostora kojem je cijena smanjena za 20 posto.
Talijanski “Ramljak” je za godinu dana iz poreznih rajeva u Italiju vratio više od milijardu eura. Naš se tim poslom nije ni bavio, a čuli smo i Todorića koji tvrdi da nikad u životu nije imao više od 20.000 kuna na računu, i četvrtinu kuće...?
Ne znam na kog se točno referirate pod 'talijanski Ramljak'.
Na vladina upravitelja koji je postavljen u Parmalat.
Na datum 31. 12. 2017. možete naći 121 talijansku tvrtku u režimu izvanredne uprave na portalu talijanskog Ministarstva ekonomskog razvoja. A ako se referirate na Parmalat, izvanredni povjerenik Enrico Bondi je doista bio lav. Doduše, za povrat novca u Parmalat zaslužni su i efikasni javni tužitelji te intenzivna suradnja Procure u Parmi i Milanu sa stranim pravosuđima.
Nastavak na sljedećoj stranici...
