Prvi požar, ili manje slikovito štrajk i prosvjedi radnika "Uljanika", ugašen je isplatom plaća za srpanj. Samo, sada slijedi nužnost isplate plaća i za kolovoz, i to radnicima svih tvrtki pod "Uljanikom", što znači još 50 milijuna kuna. A to onda otvara mnoštvo drugih problema, sve po domino efektu.

Da bi "Uljanik" bio u stanju uopće nastaviti s radom, neophodno je još 40 milijuna kuna za izlazak iz blokade, pred tvrtkom je nužno restrukturiranje, što bi imalo trajati oko pola godine, što samo za plaće znači još 300 milijuna kuna, te još toliko za materijal i ostalo za proizvodnju. Tu je još problem i programa restrukturiranja koji tek treba sastaviti, a na kraju to sve mora odobriti i EU, kako je za Poslovni dnevnik navela i povjerenica EK za tržišno natjecanje Margrethe Vestager.

Eksplozivno Marić: Uljanik? Da, moguć je i stečaj

Više nije tajna da sadašnja uprava "Uljanika" u šest mjeseci nije bila kadra ili nije htjela sastaviti i poslati Vladi program restrukturiranja koji bi zadovoljavao, a iz čega bi se vidjela ekonomska održivost brodogradilišta koje je svjetsku slavu gradilo još od 1856. godine.

Kako restrukturiranje zbog pomoći države da se umalo nokautiran industrijski div vrati na stabilno poslovanje i profitabilnost, odobrenje moraju dati nadležna tijela EK, sve je jasnije da će trošak novog restrukturiranja novi vlasnik, odnosno većinski vlasnik, morati snositi i više nego što bi to bilo slučaj da do svega ovoga nije došlo, točnije, da nije bilo onog otezanja sadašnje uprave "Uljanika" s izradom plana što nisu bili kadri napraviti u pola godine, ili još bolje, da do sloma "Uljanika" ili čak i velike brodogradnje u Hrvatskoj nije niti došlo.

Za sve ovo premijer Andrej Plenković već je jako kritizirao sadašnju upravu "Uljanika". Uprava je za strateškog partnera izabrala tvrtku "Kermas energija" Danka Končara i Vlada, logično, nije oduševljena da takav netko preuzme riječko i pulsko brodogradilište. Končar već drži "Brodotrogir". Drugo ime koje se spominje je Tomislav Debeljak koji drži "Brodosplit".

Nadalje se kao mogući partneri navode tvrtke iz Njemačke, Južne Koreje i Kine, što je logično; te zemlje ili također imaju moćnu brodogradnju ili su čak i svjetske brodograđevne velesile, a Hrvatska je 10. na svijetu po brodogradnji, s višestoljetnom tradicijom, s konstantnim ugledom brodova koje svijet cijeni kao kvalitetne. Tko će na kraju raditi program restrukturiranja "Uljanika", tko će preuzeti poslovno vodstvo?

Koliko god to nevjerojatno ili malo vjerojatno zvučalo, u igri je navodno čak i Gianni Rossanda, predsjednik uprave koji je krajem kolovoza, s gnjevnim škveranima u štrajku pod prozorom, dao svoj mandat na raspolaganje. Sindikati ga optužuju za bahatost, za to da je radnike pustio da žive u jednom, a menadžment tvrtke u drugom svijetu, čak i onda kad su mu radnici, sindikalisti dolazili prigovarati zbog smjera u kojem ide tvrtka... Sve to unatoč strukturi u kojoj veliki dio dionica drže radnici, čak 47 posto.

U tom svjetlu još gore zvuče sve one optužbe što su ih na račun Rossande i njegovih ljudi sasuli Vladini resorni ministri. Nekoliko struja u vladajućem HDZ-u inzistira na tome da makar i još jedna kuna u "Uljanik" bude uvjetovana krčenjem kaosa i katastrofe u tvrtki. Kakvog? Ministar Goran Marić je prije nekoliko dana objavio dopis u kojem upravu optužuje za netransparentnost, lažiranje podataka, nepravodobno izvještavanje.

Tajni poslovi Otkrivamo: Kako su se obogatili direktori Uljanika

Takve stvari, posebno s obzirom na strukturu vlasnika dionica, na 47 posto u vlasništvu radnika, jako vuku na optužbe na čijem suprotnom pravosudnom kraju stoje ozbiljne zakonske kazne. Već to znači da priča s "Uljanikom" nije obična priča o "pokrivanju gubitaša", "u što ulupavamo milijarde" i slično.

U hrvatsku brodogradnju RH je do sada "ulupala" 30,6 milijardi kuna od 1992. naovamo, sve kako bi brod iz hrvatskih brodogradilišta i dalje ostao izvozni proizvod ove zemlje, s nadom da će jednog dana opet biti, kao što je dugo bio nekoć davno, najveći hrvatski izvozni proizvod, odmah iza turizma.

Ako je riječ o problemu još od 1992. naovamo, onda nije riječ samo o upravi jednog brodogradilišta koja se ponašala ovako ili onako, mada jest i o tome, nego o nečem sustavno pogrešnom. Profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ljubo Jurčić prije nekoliko dana za Express je objasnio da je u našoj zemlji sve krenulo naopako otkako je srozan Brodarski institut.

"Brod ne nastaje u brodogradilištu, njega se tamo samo montira, sklapa. Da biste vi razvijali i koordinirali elemente iz praktično cijelog gospodarstva koji su uključeni u to, vi morate imati sustav, instituciju različitih struka koje to prate. To je nekad bio Brodarski institut. A otkad on propada, propada i hrvatska brodogradnja", kazao je Jurčić.

Stvar je u tome da se brod sastoji od 50 ili 100 tisuća proizvoda, na čemu se može, čak i mora angažirati kompletna nacionalna industrija. A to naprosto nije izvedivo ako se sve ne organizira, koordinira, ako nema za neovisnu Hrvatsku tako tipično nedostajućih ozbiljnih, prvoklasnih strategija koje se tiču i gospodarstva i tehnologije i znanosti.

Za takvo što neophodno je i ozbiljno, savjesno političko vodstvo na nacionalnoj razini, bez toga naprosto nema stabilnog, snažnog, profitabilnog, na sve načine nacionalno korisnog brodograđevnog sektora; ne brodogradilišta, nego sektora koji uključuje svaku proizvodnju u nacionalnoj ekonomiji, svu tehnologiju i znanost koji podupiru, ali i zarađuju od rada brodogradilišta. No, u Hrvatskoj to nije tako, sektor praktično ne postoji.

"Nije dovoljno samo spasiti brodogradilišta. Da bi ona funkcionirala, morate imati cijeli sustav koji funkcionira. Na čelu tog sustava morate imati Brodarski institut, koji prati materijale, opremu, načine proizvodnje brodova, svjetsku strukturu brodova...", objasnio je Jurčić.

Ljubo Jurčić "Brodogradnja će se u Hrvatskoj ugasiti do 2021."

"Ako je sektor dobar, onda privatnik ima dobar okvir. Inače privatnik može ovdje samo montirati ovdje. Pa ako radi jeftin brod, onda mora uvoziti i materijal i opremu i radnike. A onda se postavlja pitanje zašto subvencioniramo sve strano, a mogli bismo i opremu i materijal i radnike i kooperante imati domaće."

On zato smatra da nije problem dati 200 ili 500 milijuna eura iz državne blagajne u brodogradilišta, nego je pitanje daje li se taj novac samo za brodogradilišta ili za brodograđevni sustav. "U drugom slučaju to je odlično, u prvom je samo bačeni novac."