Na prvu bi se moglo zaključiti da je obitelj "državnog prijatelja broj 1" nekoć bila državni neprijatelj jer je Ante Todorić 1971. zglajzao u Hrvatskom proljeću i odrobijao nekoliko godina do 1977. Tada izlazi iz zatvora, ali ne kreće baš od nule. Zapravo, ima tretman na kojem bi mu pozavidio skoro svaki lojalni građanin tadašnje federacije.

"PBZ je Todorićima dao prvi kredit 1977. za staklenike", objasnio je Darko Juričan, autor dokumentarnog filma ”Gazda”, o usponu Ivice Todorića i njegove obitelji. Tako su Todorići krenuli u posao s cvijećem. Kako navodi novinar Saša Paparella u svojoj knjizi "Gazda - ovo nije priča o Ivici Todoriću", u Kloštar Ivaniću se prisjećaju da su tada zapošljavali kakvih 20 radnika. Kao i to da je tada bila riječ o "Poljoprivrednom obrtu Ivica Todorić".

Sin Todorić 1978. punio je 27 godina i morao je u JNA. Za razliku od drugih sinova stradalih "proljećara", Ivica Todorić je završio u Beogradu, u elitnoj Titovoj gardi, u odjelu veze vrhovnog komandanta na Topčideru. "Pomalo čudno, s obzirom na to da se Garda popunjavala uglavnom djecom istaknutih partizanskih boraca, a Todorićev je otac malo prije toga izašao iz zatvora u kojem je robijao, među ostalim, zbog hrvatskog nacionalizma", piše Paparella.

Sad definitivno Rusi spašavaju Agrokor, ali ruše Todorića i upravu

Ivica je postao desetar, novac čini se da nije bio problem jer je kolegama vojnicima često plaćao piće, češće od drugih je putovao i kući, navodno ponekad se uspijevajući uvući besplatno i u avion. 18 mjeseci je naposljetku prošlo i on se vratio u Zagreb. Posao s cvijećem je, naravno, cvjetao. Iz Nizozemske su dolazili avioni s lukovicama, šleperi su razvozili tulipane.

“U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća, povrća po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji”, citirao ga je Paparella. Posao se razvijao, 1989. pojavilo se po prvi put ime Agrokor, prvom prilikom i kao dioničko društvo.

"Kad su stigle devedesete, uvozio sam za cijelu Jugoslaviju voće i povrće, cvijeće i drugo. U jednom danu imao sam na carini po pedeset šlepera“, prisjećao se puno poslije Ivica Todorić. A danas?  Faktograf je nedavno provjerio je li točno da Agrokor danas u Hrvatskoj zapošljava 2,09 posto svih radnika. Točnije, bila je riječ o početku 2016. i 55.957 radnika i radnica. Njih 49 posto bilo je zaposleno u Hrvatskoj, 20 posto u Sloveniji, 19 posto u Srbiji, 9 posto u Bosni i Hercegovini, a 3 posto u Crnoj Gori, Makedoniji i Mađarskoj.

Povijest Ivice Todorića u samostalnoj Hrvatskoj na mnoštvu stranica opisao je Paparella u jubilarnom pretposljednjem broju tjednika "Forum" 26. srpnja 2012. Tada je Todorić zapošljavao u Hrvatskoj oko 30.000 ljudi i nije odustajao od kupovine slovenskog "Mercatora" za koji će se ubrzo strašno zadužiti, a posljedice vidimo danas. Agrokor je Hrvatskom zavlado vrlo naglo, usred rata, kad je u samo dvije godine kupio nekoliko uglednih tvrtki poput zagrebačkog trgovačkog lanca Konzum, tvornice ulja Zvijezda, punionice vode Jamnica.

"Prije točno dvadeset godina, u srpnju 1992., šira hrvatska javnost je prvi put čula za uspješnog cvjećara Ivicu Todorića, i to u tekstu objavljenom u Globusu gdje je prozvan zbog načina na koji se uključio u privatizaciju bivših društvenih poduzeća. Iako tada Agrokor je imao samo zadarsku Sojaru i Agropreradu Ivanić grad... Očito uživa osobitu naklonost državne Agencije za restrukturiranje (preteča HFP-a, op. a.), koja Todoriću dopušta ono što drugima osporava; kupovinu dobroposlujućih društvenih poduzeća", zabilježio je Paparella.

Novinarka Globusa je tada napisala i ovo: "U formi priče o jednoj prilično ružnoj poslovnoj transakciji, kreditom Zagrebačke banke od šest milijuna maraka, Agrokor je trebao kupiti od poljoprivrednog kombinata u Osijeku pšenicu i kukuruz za robne rezerve RH, no dio te robe Agrokor je izvezao u inozemstvo, prodao devize Ini, a da bi se izbjegao skandal zbog praznih državnih skladišta i pravdao kredit, nabavili su pšenicu po niskim cijenama od vojvođanskih poduzeća…”

Globus je pisao da je od ugovorenih 184.800 tona pšenice i kukuruza, kupljeno 116.500 tona manje. A kao dokaz u tekstu se navodi nalaz inspekcije HNB-a koja je ušla u trag tom kreditu. Mediji su izvijestili da je zbog toga HNB protiv Franje Lukovića, tadašnjeg i sadašnjeg direktora Zagrebačke banke, koja će i godinama poslije pratiti Todorićevo širenje, podnijela kaznenu prijavu zbog privrednog prijestupa.

U Agrokoru su pak tvrdili da su kupljenu robu opljačkali četnici i JNA. Veliki šoping Ivice Todorića nastavlja se 1993.; Jamnica, Zvijezda i DIP Turopolje. 1994. stječe velike udjele u još sedam bivših društvenih tvrtki; splitskom Bobisu i mljekari Mils, tvrtki Silos mlinovi Vinkovci, PIK Vrbovcu, zagrebačkom Ledu, hotelu Intercontinental i, što je najvažnije, Konzumu. Stranci u Hrvatsku tada nisu htjeli ulagati, pa se oduzeto društveno vlasništvo, koje je pretvoreno u državno, prodavalo i za deviznu štednju.

Paparella opisuje kako: "Za staru deviznu štednju otkupljenu od štediša čiji su depoziti bili blokirani, plaćalo se samo 50 do 70 posto vrijednosti, a Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) pri prodaji dionica priznavao je puni iznos. Bila je to privilegija koju su iskoristili i razni drugi tajkuni. Vrlo brzo zaredalo se nekoliko napisa u kojima se kritizira Agrokorov način poslovanja. Povodom vijesti da je 'Zagrebačka banka' 1991. dala kredit od 80 milijuna maraka za otkup kukuruza, a financijska policija otkrila da je od toga 48,9 milijuna maraka Agrokor nenamjenski potrošio, u Slobodnoj Dalmaciji izlazi intervju s Nikolom Baračem, direktorom tada moćnog Dalmacommerca, koji je podigao kaznenu prijavu protiv Agrokora i Zagrebačke banke.

Međutim, sve su te 'pšenične afere' i kaznene prijave ubrzo zaboravljene. Ivicu Todorića, koji je kasnije i sam rekao da se u 90-ima nije moralno poslovalo, više nitko nije mogao zaustaviti. U međuvremenu je stekao čvrstu poziciju, pa ga mediji već početkom 1993. nazivaju 'vlasnikom poduzeća koje je kupilo najviše društvenih poduzeća u pretvorbi', odnosno 'najvećim kapitalistom u Hrvatskoj'."

Širenje Agrokora nije stalo, nastavilo se i narednih desetak godina, po raznim zemljama regije. Trajalo je sve do početka ekonomske krize, pa je tako primjerice 2007. kupljeno još osam novih tvrtki, a rekordne 2008. čak njih 11; u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori…Konzum je u jednom trenutku postao kruna svega, tvrtka čiji je glavni dioničar Todorić postao 1995. Probivši granicu od 10.000 zaposlenih, to mu je postalo argument u pregovorima s vlastima.

"Poziciju prema vlasnicima medija bazirao je na autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak", primijetio je Paparella. 1996. ukupni prihod dostigao mu je 2,4 milijarde kuna. Koliko je tu bilo pomoći politike, vidi se iz nekoliko primjera.

"Stari Ante si zapravo nije bio dobar s Tuđmanom jer je bio Savkin čovjek. Ali Ivica, to je druga priča. Ima fotografija na kojoj Ivica Franji Tuđmanu za 73. rođendan poklanja 73 koluta jegera. A Ankica Tuđman je 1995. bila na otvorenju prvog Superkonzuma. Kći Nevenka je radila kornete za Ledo. Ivica je, kao umješni trgovac, znao da mora, kako bi napredovao, biti dobar s Tuđmanom", ispričao je Juričan.

Nadalje, Feral je u svoje vrijeme pisao da je Vlada početkom 1993. “ukinula visoke prelevmane na uvoz soje dan ili dva prije dolaska broda sa teretom za Agrokorovu Sojaru Zadar, da bi ih dan nakon prekrcaja vratila na stare postotke bez objašnjenja”. Paparella je pronašao još nešto:

"Krunski dokaz o državnoj pomoći stiže u rujnu 2008., kad je odnekud isplivao dokument iz rujna 1999. s potpisom ministra financija Borislava Škegre. Bilo je to državno jamstvo za 31 milijun eura vrijedno inozemno izdanje korporativnih obveznica čiji je agent bila jedna luksemburška banka, a kojim je financirana gradnja Agrokorovog distributivnog centra u Zagrebu.

Reakcije 'Gazda' je zapošljavao!? Zapošljavao je i Tahy!

'Poznavatelji prilika iz tog vremena kažu da je upravo Agrokorov izlazak na međunarodno tržište kapitala te 1999. godine, kada je za zaduženje jamčila država, bio glavni impuls kojim je krenulo njegovo širenje. Koncern je tada imao ukupne prihode od 3,2 milijarde kuna, otprilike deset puta manje nego danas', navodi se u tekstu objavljenom uz otkriće tog dokumenta."

Narednih godina, navodi dalje, Agrokor je postao ulagač u Škegrin fond Quaestus, Todorića je običavao hvaliti ministar financija Ivan Šuker, povremeno i Ivo Sanader kad bi ovaj smanjio cijenu kakvog proizvoda. Od 2000., dakle godinu dana nakon dobivanja Škregrina jamstva, započinje širenje Konzuma po Hrvatskoj i pretvara ga u najveći domaći trgovački lanac, u koji plasira znatan dio robe koja dolazi iz Agrokorove proizvodne sekcije. Vlasnik Agrokora, koji se pokazao korektnijim poslodavcem od prosječnog hrvatskog tajkuna, stvorio je i čvrste veze sa sindikatima, poklanja im hranu za sindikalne kongrese, njegove tvrtke se oglašavaju u glasilu Sindikalna akcija.

A odakle onaj "prvi milijun"? Paparella se poziva na intervju Todorića u Večernjem listu iz 1993.: “Puno robe izvukli smo iz Vojvodine pa smo tako utopili stare dinare.” Agrokor je za Forum negirao da je Todorić sudjelovao u onome na čemu su se neki tajkuni besramno obogatili. Zamjetan je broj ministara koji su se, nakon staža u Vladi, skrasili u Agrokoru, primijetio je prije pet godina Paparella, spominjući tada i "Zdravka Marića, bivšeg zamjenika ministra financija Ivana Šukera".

Nizala su se tu imena i Rohatinskog i Valentića, koga li sve ne. Najdragocjeniji uvid u jedan elegantni stil, ali i zamke u koje je Todorić vremenom počeo upadati, Forumu je tada dao jedan bivši Agrokorov menadžer, pod uvjetom da ostane anoniman:

“Kulturu neplaćanja prvi je 1995. uveo Miroslav Kutle, a Ivica Todorić ju je ubrzo prihvatio kao zgodan način beskamatnog kreditiranja. Ipak, tu postoji jedna bitna razlika - Todorić je taj novac ulagao u posao. Jedino se Đuro Gavrilović usprotivio takvim načinu plaćanja nakon 180 dana i ostao je dosljedan u tom sukobu. Da su i drugi tako postupili, vjerojatno bi Agrokor danas urednije plaćao. A što se naplaćivanja polica tiče, ulazak sigurno ima svoju cijenu.

Todorić je jako dobro razvijao posao, no krajem 90-ih se počeo pomalo megalomanski ponašati. Ulazio je u krive biznise. Nije mu se smjelo dopustiti da bude i proizvođač i trgovac. U dobro uređenim zemljama to nije moguće, jer onda imaš transferirane cijene, peglaš firmi dobit i ne plaćaš porez. I još po nečemu se razlikovao od Kutle, nije se otvoreno politički svrstavao, već je posvuda umrežio svoje ljude, ili one koje je nečim zadužio i zapravo je bilo svejedno tko je na vlasti.”

Priča pak o dvorcu poznata je, ali je zgodno prisjetiti se i toga. Otkupio ga je kao ruševinu te ga obnovio, znatno mu povećavši gabarite. "U zaštićenoj podsljemenskoj zoni (dvorac se nalazi u Parku prirode Medvednica), nema stambene izgradnje, pa su nadležni gradski činovnici u Todorićevu korist pribjegavali svakakvim lukavstvima. Građevina je u travnju 2003. dobila građevinsku dozvolu kao 'reprezetantivni hotel', što je bio pojam koji su gradski urbanisti izmislili za tu priliku. Kad se to otkrilo, izbila je afera jer se znalo da obnovljeno zdanje nije nikakav hotel nego novi dom nekoliko generacija Todorićevih.

Ide u Moskvu Vučić: 'Rusi preuzimaju Agrokor, o tome ću pričati s Putinom'

Potom je dvorac prijavljen kao 'složena rezidencijalna građevina', što također ništa ne znači. Načinom na koji je riješen status dvorca, izmišljanjem novih termina, potvrdilo se da je Ivica Todorić ponekad i iznad propisa. Useljavanjem u dvorac, na simboličkoj je razini postao novovjeki velmoža, vladar tuđih sudbina kojem se nitko ne želi zamjeriti. Osobe koje su mu bliske tvrde da je, shvativši kakvu je poruku time poslao, požalio što je otišao u Kulmerove dvore", pisao je Forum.

Popis njegove imovine bio je impresivan već i 2011. Najveći maloprodajni lanac Konzum, Tisak kao najveći hrvatski distributer tiskovina sa 1200 prodajnih mjesta, Zvijezda kao vodeći proizvođač ulja, margarina i majoneze. Potom PIK Vrbovec i još jedan rekorder PIK Belje. Te godine dobio je 174,2 milijuna kuna državnih poticaja. Pa, velike vinarije u Poreču (Agrolaguna), Vukovaru (Vupik), Iloku, Jastrebarskom (Mladina).

Zatim redom prvaci Ledo, Solana Pag, Jamnica, Mils je pak prodao Miroslavu Kutli... U BiH sarajevski Kiseljak, u Srbiji veliki trgovački lanac Idea i nekoliko proizvođača hrane (Frikom, Dijamant…). A potom je došao na red i Mercator i drugi, te je Ivica Todorić postao "Gazda" i u regiji.