Za Trumpovo pokretanje trgovinskih ratova stručnjaci i najviši svjetski vođe diljem svijeta poludjeli su tvrdeći da će taj čovjek uništiti i ekonomiju SAD-a i svijeta, da će svijet pogurati u stanje u kakvom je bio uoči izbijanja oba svjetska rata, da če posljedice biti nesagledive. Otvorila se sva sila pitanja, a za odgovore na neka od njih pitali smo bivšeg ministra gospodarstva Republike Hrvatske, ekonomskog stručnjaka Ljubu Jurčića.

Koliko drže vodu tvrdnje Donalda Trumpa po kojima je "SAD poharan agresivnim stranim trgovinskim praksama"?

Istina je da je Amerika bila lokomotiva svjetskog gospodarskog razvoja nakon Drugog svjetskog rata. Njen veliki uvoz je omogućavao izvoz, a time i proizvodnju u drugim zemljama, a njoj stvarao trgovinski i proračunski dficit. Pored određenog nivoa opće i "pametne" liberalizacije uvoza, Amerika je sklapala prefercijalne trgovačke aražmane (ugovore) dajući pojedinim zemljama "najpovlašteniji" status u njihovom izvozu u Ameriku. Na taj način je privlačila pojedine zemlje na svoju stranu u hladnom ratu.

Pored toga, međunarodne ekonomske (i političke) institucije, kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija organizirane su pod dominantnim utjecajem Amerike i stvorile su ekonomsko i političko okruženje koje je najviše pogodovalo njenom, ali značajno i svjetskom razvoju. Ekonomska dominacije Amerike je potvrđena dolarom kao svjetskom rezervonm valutom. Može se reći da je ovo doba Amerike, pax Americana.

"Štampajući" dolare koji su se razlijevali po glavi stanovnika svijeta, a ne samo Amerike, ona je financirala svoje deficite. Tako da Trumpove tvrdnje ne stoje. I svijet i Amerika su imale koristi o dosadašnjeg sustava. Na tom sustavu se Amerika razvila i dalje se razvija. Taj model svjetskog poslovanja se polako iscrpljuje. U tom modele Kina, pa i EU imaju sve značajnije mjesto. Amerika pomalo gubi poziciju jedinog "hegemona" na svjetskoj sceni i u potrazi je, koristeći postojeću snagu, za novim modelom.

Smatrate li da će on ustrajati u politici koja, kako se čini, vodi u trgovinske ratove s EU i s Kinom? Pojedini analitičari ga, naime, opisuju u takvim bitkama kao onoga "koji ne uzima zarobljenike".

Jedna politika se odvija pred očima javnosti, a vjerojatno su puno veća događanja iza zatvorenih vrata. Trump sadašnjim svojim potezima udara na postojeći međunarodni ekonomski sustav (na ugovore, institucije, i sl), vjerojatno želeći stvoriti prostor za budući model funkcioniranja svjetske ekonomije u kojem bi Amerika zadržala dominantnu poziciju.

Budući da nitko ne može unaprijed procijeniti koji bi rezultat ovih mjera bio, pa ni Trump, one će u prvom koraku poslužiti za testiranje pozicije glavnih zainteresiranih. Tako da vjerujem da će "biti zarobljenika" koji će se kasnije oslobađati, ovisno o pregovaračkoj snazi protivnika. Zbog još uvijek presnažnog položaja Amerike, neće biti "razmjene svi za sve".

Ako u takvoj politici ustraje Donald Trump, hoće li EU ostati pri prijetnju protumjerama i je li EU danas u stanju ostati jedinstvena oko takvog političkog stava? Minus Velika Britanija, naravno.

Bez Velike Britanije, u ovakvim situacijama, EU je homogenija nego s njom. Kako je Churchill davno opisao stav Velike Britanije prema EU, "mi smo s vama, ali nismo vaši". Postoji mogućnost da Amerika pojedinim zemljama članicama ponudi "preferencijalni status" u trgovini, ili općenito, povlaštenu suradnju s Amerikom, kako bi ih privukla na "svoju stranu". Iako su mogućnosti za realizaciju takvog odnosa za sada male, one ipak postoje.

Tu se radi o geopolitici, odnosno, geoekonomici, tj. kad se ekonomskim instrumentima nastoje ostvariti politički ciljevi. Naime, cilj Amerike jest jaka EU, odnosno jaka Njemačka, ali ne prejaka kako ne bi ugrozila njenu svjetsku dominaciju. Potreba za jakom EU dolazila je od prijetnje od Sovjetskog saveza. Kako je danas ta prijetnja smanjena, smanjena je i potreba Amerike za jakom EU. Danas je raspored snaga drugačiji.

Danas je EU, uz svu međusobnu suradnju, više njen konkurent, osobito nakon uvođenja eura, koji pretendira da uzme dio od svjetske dominacije dolara. Međutim, najveća prijetnja danas dominaciji Amerike je Kina i po ekonomskog i vojnom području, a ne Rusija i EU. Kina se ekonomski već dovoljno razvila, a u novim tehnologijama, vojnom i svemirskom području sve se brže razvija. U svakom slučaju, EU će imati, ili već ima, pripremljene protumjere, ako za ništa drugo, barem zbog osnaživanja svoje pregovaračke pozicije.

Potezi Trumpa će pokrenuti procese poznate kao strateške igra sa svim njenim elementima. U strateškoj igri je podjednako važna vlastita snaga, kao i procjena snage protivnika, kao i naša procjena kako naš protivnik procjenjuje našu snagu, itd. U svakom slučaju jedinstvenost EU puno više ovisi o sposobnosti EU političara da vode EU, o njihovoj viziji buduće EU, koje za sada nema na vidiku, nego od opasnosti koje dolaze od Trumpove politike.

Kako bi mogao izgledati svijet usred trgovinskih sukoba, nečega što je Europu prve polovice 20. stoljeća dovelo do dva rata koji su postali svjetski sukobi?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prvi efekt, u kratkom roku, trgovinskih sukoba je zatvaranje ekonomija, država, smanjivanje svjetske trgovine, porast cijena, i slično. U srednjem roku doći će do "preslagivanja" ekonomskih i političkih savezništava, vjerojatno i do novih i drugačijih regionalnih i širih interesnih integracija. U dugom roku to će dovesti do promjene strukture nacionalnih gospodarstava, osobito onih koje imaju veću sposobnost bržeg prilagođavanja promijenjenim okolnostima. To dovodi do novih svjetskih blokova.

Nakon azijske krize u drugoj polovici devedesetih prošlog stoljeća, nezadovoljni pomoći MMF-a i drugih svjetskih organizacija, u Aziji se formirao blok azijskih zemalja na čelu s Kinom koje razvijaju vlastiti model razvoja. Danas svijet ima puno jasniju sliku o ishodu trgovinskih ratova i vojnih sukoba, nego što je to imao prije. Nadam se da ima i više i dovoljno pameti da se izbjegne oružani sukob. U srednjem roku on se sigurno neće dogoditi. Postoji vjerojatnost u dugom roku.

Nitko u povijesti svoju dominaciju nije prepuštao bez borbe. Kad se krene u trgovinski rat, netko gubi više, netko manje. Ako u nekom trenutku neka zemlja zaključi da je zbog trgovinskog rata ugrožena njena sigurnost i prosperitet, a procijeni da još uvijek ima dovoljno vojnog potencijala i resursa da vojnom silom se zaštiti, može posegnuti za vojnom intervencijom. U ovom trenutku i u narednom vremenu najveća odgovornost je na Americi. Ona odlučuje o tome da li će se ovaj proces trgovinskog rata odvijati i završiti na miran način.

Na koji način bismo u tom slučaju mogli očekivati da se promijeni svakidašnji život i sveukupna stvarnost u Hrvatskoj; ekonomska, industrijska...?

Hrvatska u eventualno trgovinskom ratu neće biti direktno pogođena, slično kao i prošloj svjetskoj ekonomskoj krizi (2008., 2009.). Efekti trgovinskog rata bi indirektno pogodili Hrvatsku ako dođe do povećane ekonomske nesigurnosti i smanjenih perspektiva u Europi. Najviše bi bio pogođen turistički, pa onda i izvozni sektor, a zatim bi se negativne posljedice preko ovih sektora prenijele na cijelo gospodarstvo i državu u cjelini. Nažalost, hrvatska politika, Vlada RH, još nije izgradila sustav i politike upravljanja nacionalnom ekonomijom. U situaciji bilo kakvih nepogoda ili udara, kao i u prošloj krizi, Hrvatska nema instrumentarij za zaštitu, nego se čeka da kriza prođe sama od sebe.

Koliko je snažna i kakva je opozicija Trumpu u ovakvoj politici u SAD-u, odnosno, koliko je raširena zabrinutost da bi njegova administracija mogla jako uzdrmati američku ekonomiju?

Opozicija dolazi od administracije, koja se uljuljkava i uživa u dosadašnjem sustavu, i civilnih organizacija koje direktno ili idirektno financira postojeći sustav koji Trump želi "rasturiti". Američka ekonomija je u najboljem položaju u svojoj povijesti, kao ustalom i svjetska. Zaposlenost je veća nego što je to teoretski moguće. Tržište kapitala je imalo jedan od najbržih rast u povijesti, plaće rastu, itd. Nije to zasluga samo Trumpa, ali on barem nije stvarao prepreke razvoju takve situacije.

Mada se tako čini na prvi pogled, mislim da ovi potezi nisu "hirovi" samo jednog čovjeka. Mislim da se radi o širem konceptu promjene svjetskog političkog i ekonomskog sustava koji je utemeljen nakon Drugog svjetskog rata. Odnos snaga je bio tada puno drugačiji nego danas. Njemačka i Japan bili su porušeni i politički nisu imali pravo glasa. Kina i Indija bili su nerazvijeni. Amerika, Engleska, Francuska i dijelom SSSR krojili su politički i ekonomski svjetski sustav. Danas je odnos snaga promijenjen.

Amerika je još uvijek najsnažnija, ali Njemačka Kina, Japan, Indija i druge zemlje su odmah iza nje i neizmjerno su ekonomski jače nego tada. Njihova politička pozicija je puno slabija od njihove ekonomske moći, što je dugoročno neodrživo. To vrši snažan pritisak na američki položaj na svjetskoj sceni, a samim tim će imati posljedice za njenu ekonomiju. Sve će ovisiti o sposobnosti i vještini američke politike prilagođavanju promjenama, vođenju Amerike kroz promjene kojima je suočena i zaštiti od štetnih posljedica i maksimiranju pozitivnih.

Može li ovakav njegov nastup definitivno razbiti EU ukoliko bi Washington krenuo hvatati jednu po jednu članicu, u prvom redu one najkraćeg staža u Uniji?

Kako sam malo prije rekao, budućnost EU ovisi o njoj samoj, o sposobnosti EU lidera da ponude viziju, strategiju i politike u kojoj će zemlje članice prepoznati dobru perspektivu za sebe. Ni jedno carstvo niti imperij nisu pali zbog vanjskih ugroza, nego zbog unutrašnjih slabosti i zbog nezainteresiranosti njenih članova za obranu i očuvanje carstva ili imperija. Opasnost za EU leži u nedovoljnoj solidarnosti između njenih članica i zbog inzistiranja na razvoju kroz konkurenciju, u situaciji gdje se startne pozicije različiti zemalja previše razlikuju, a sredstva pomoći za razvoj manje razvijenih su daleko premala.

Pored toga, rješenje za razvoj manje razvijenih članica EU se previše očekuje od stranih investicija, a premalo se radi na stvaranju nacionalnog kapitala, proizvoda i poduzeća. Kažu da živimo u kapitalističkom i industrijskom društvu (još uvijek). Zemlja koja nema vlastiti kapital, vlastitu industriju i ne razvije vlastitu snagu za vlastiti razvoj , nije kapitalistička, i ne može se razvijati. EU nema takvu politiku prema manje razvijenim (novim) članicama. Ako se ovakva politika ne promijeni, za Washington bi mnoge novoprimljene članice mogle postati lak plijen.