S Ivicom Todorićem napravio sam barem dva velika intervjua, od po deset, petnaest kartica. Prvi u devedesetima, dok mu je ured još bio u Marićevu prolazu, u centru Zagreba, a drugi početkom dvijetisućitih ili krajem prošlog desetljeća, ne sjećam se više. Kažem barem dva, jer je bilo još razgovora. Sjećam se kad je Agrokor kupio Frikom, članica uprave zvala je mene osobno odmah nakon potpisa ugovora, izravno iz Beograda, da banka.hr, portal koji sam tad uređivao, prvi objavi tu vijest.

Posao iz snova Ramljak od plaće u Agrokoru postao milijunaš

Imali smo donekle povlašteni status, pretpostavljam zato što su banke financirale tu kupnju. Moguće je da je tih godina, nakon propasti Globus grupe Miroslava Kutle, bio pokoji razgovor čiji je sadržaj i objavljen. Razgovarao sam s njim i u Londonu kad je potpisao ugovor o kreditu s Europskom bankom za obnovu i razvitak. Osim tih susreta bio sam u Agrokoru s Todorićem na po sat ili više i još koji put.

Posljednji put, prije najmanje šest godina, sastanak je u jedno subotnje jutro u Agrokoru organizirala Anja Linić, zadužena za odnose s javnošću. Jednom sam bio i na ručku na tratini na njegovu posjedu u Kutjevu. Bio je i pokojni Ivo Pukanić, sjećam se Vedrana Kukavice, tad novinara Vjesnika, možda su bili još jedan, dva novinara.

Iz ostatka biranog društva vrijedi izdvojiti Ivana Radoševića, za kojeg je Hrvatska zatražila izručenje, ali je to Njemačka odbila, i Stjepana Filipi Novaka, jednog lika u konobarskom sakou sa zlatnim gumbima, koji je osnivao Hrvatsku udrugu poslodavaca, ali mu se u službenoj povijesti udruge danas ime ne spominje. Krajičkom oka sam uočio da je poslije, nakon pada Miloševića, demokratizirao Srbiju pod imenom Stevan Filipi Novak. Takve su bile devedesete.

Todorića su tad mediji nemilo gazili. Pozvao nas je na ručak da nam objasni svoju poslovnu strategiju i koliko je to korisno za Hrvatsku. Prije ručka smo, "kako se to šika u boljim kućama", pod sjenicom u vrtu dobili piće. Malo sam tu popričao s Emilom Tedeschijem, kod kojeg sam radio početkom devedesetih, kad je bio izdavač tjednika Novi Danas, a onda i s Ivanom Radoševićem.

Misleći na novinare rekao mi je: "Da meni to rade što njemu (Todoriću), ne bi to bilo ovako, ručkovi, nema toga kod mene, ja to drukčije". Takve su bile devedesete. Časopis Banka od samog je početka imao distancu prema Todoriću zbog njegove ustvari rizične poslovne strategije da se zadužuje za investicije po bilo kojoj cijeni i na bilo koji rok. Plan je bio da prihodi rastu brže od duga, ali to je uvijek bilo na rubu ili ispod ruba, pa bi onda lovio zrak.

Rast je bio prioritet pred održivošću. Važno je širiti se, a kad si velik, onda se to nekako riješi s vjerovnicima. Ta je strategija prvi put pala potkraj devedesetih, prije Tuđmanove smrti. Hrvatska je ušla u recesiju, propala je Dubrovačka i još nekolicina značajnih banaka, nelikvidnost je harala, u cijeloj su se zemlji gomilala nenaplaćena potraživanja. Čak su i mirovine kasnile pola mjeseca. Novca nije bilo nigdje nego u inozemstvu, ali strane banke nisu htjele posuditi bez državne garancije.

Spasitelj Agrokora Alvareza su za sedam dana u Agrokoru platili 11,2 milijuna kuna!

Gospodarstvo i financije vodio je Borislav Škegro, a on nije htio dati garanciju jer su limiti bili probijeni. Kutle i Gucić su se već slomili. Agrokor nikad dotad nije bio u tolikoj krizi. Todorić je uvijek bio u dobrim odnosima s čelnicima sindikata. Radnici Zvijezde izišli su na cestu i blokirali Branimirovu ulicu kraj Autobusnog kolodvora u Zagrebu tražeći da vlada i njihovoj tvrtki odobri garanciju, tobože za investiciju, iako je novca nedostajalo za plaće.

Njihovu konkurentu, osječkom IPK, garancija je odobrena. Iza tog poslovnog aranžmana stajao je Hrvoje Petrač, dugogodišnji Todorićev suparnik. Već početkom devedesetih, u vrijeme hiperinflacije, kad su cijene mjesečno rasle i više od trideset posto, Petrač mi je na jednoj kavi na terasi tadašnjeg Intercontinentala, današnjeg Westina, davao informacije o Todorićevu zaduživanju, iako je i sam itekako profitirao od vrtoglavnog dnevnog rasta cijene deviza.

Miroslav Kutle je tada za "kupnju" Slobodne Dalmacije i Dione dobio kredit čije su se obaveze topile kao snijeg na suncu. Takve su bile devedesete. Uglavnom, Škegro je otišao na poslovni put, garancija je potpisana, a Agrokor se uspio zadužiti u Nizozemskoj. Poslije je taj dug refinanciran onim londonskim kreditom. Uvijek je barem dio naših razgovora bio o zaduživanju.

S vremenom, kad su barem osnovni podaci o poslovanju postali javni, pa su analitičari (za Banku je to radila Suzana Koščak) mogli izračunati razliku između roka s kojim naplaćuje potraživanja od kupaca i roka s kojim plaća svoje dobavljače, Todorić je prihvatio da to pitanje dugova ne potežemo zbog skrivenih namjera nekoga tko nas tajno informira. Todorić je volio pričati o bazičnom poslu, o zemlji, vinu, putru, trgovanju, uređivanju pogona...

Ali važan dio njegova upravljanja Agrokorom bilo je i konstruiranje silnica kojima se kreću veliki igrači, vlada, banke, suparnici i konkurenti. U te je svoje šahovske rasporede uklapao i medije. Iako sam bio dosta upućen u zbivanja na poslovnoj sceni, nisam njegove insinuacije uvijek prepoznavao. Početkom dvijetisućitih, kad se Hrvatska izvukla iz međunarodne izolacije, Banka je jako gurala ideju internacionalizacije, a Agrokor predstavljala kao kompaniju koja se zadužuje i vani, ali prihode ostvaruje samo na domaćem tržištu.

Obiteljsko stablo Oni su nasljednici najbogatijih obitelji u Hrvatskoj

Moguće su nam i zato prvima javili o kupnji Frikoma. Pretpostavka je da jedino šire tržište može umanjiti značenje klanova u nacionalnoj kuhinji. Na međunarodnoj se sceni igra neki drugi šah. Koju taktiku u toj igri bira Ivica Todorić? Prije više od pet godina održao je predavanje u velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, prepunoj studenata. Bilo je očito da je pripremio sve do posljednjeg detalja.

Ali nakon sat vremena govora košulja je bila vidljivo vlažna od znoja, a kočnice su malo popustile. Ispričao je kako mu je u jednoj krizi šef Metroa ponudio za Konzum nekoliko desetaka milijuna, a ako odbije, zaprijetio je da će ga poslije oni preuzeti silom. Studentima je Todorić ispričao da je nakon sastanka toliko teturao da je jedva pogodio izlazna vrata, ali je ponudu odbio.

Ne izbjegava on nadjačavanje, ali je već od početka devedesetih otvoreno očekivao da mu - zbog veličine Agrokora - država sekundira. Zato nije vidio ništa sporno u tome da se njegovi ljudi kod promjene vlade raspoređuju u ministarstvima, a oni koji izlaze zapošljavaju kod njega. Agrokorov revolving doors. Kupnju slovenskog Mercatora predstavljao je kao nacionalni projekt iza kojeg je očekivao da stanu državne institucije, iako je Agrokor sto posto njegov.

Kad je već država takva da se zbog nje Todorić višestruko skuplje zadužuje od inozemne konkurencije, onda on traži da stane iza njega. Osim što se tu argumenti vrte u krug, Agrokoru nikad nije bio prioritet po kojoj se cijeni zadužuje. Važnije je bilo da se zavrti posao. Korak po korak izložio se Sberbank. Todorić je strastveni lovac. Suradnici pričaju da se zna izgubiti u opisivanju nijansi rike jelena. Koliko god ga ekipa dobro pripremila, s ruskim je medvjedom na čeki oči u oči po prirodi stvari jedino on sam.