Prošli vikend protekao je u znaku velikog dana. Berlinci su priredili veliku uličnu zabavu na kojoj se okupilo više od 100.000 ljudi unatoč hladnoći, da bi gledalo epski vatromet.

Proslavili su tako 30. obljetnicu pada Zida. TV producenti izvukli su iz arhiva zrnate snimke Nijemaca koji zabijaju čekiće u ciglu dok su novine pisale o budućnosti nepodijeljene Europe, piše Guardianov kolumnist.

Ako se tada slavio i simbolički pad komunizma, danas – 30 godina kasnije – trebalo bi ga pohvaliti. Odnosno, barem jedan njegov aspekt.

SULUDO Najbogatiji kineski kapitalist je član Komunističke partije

Prema vlastitim riječima, „realni socijalizam“ bio je prilično veliki neuspjeh: brutalno represivan prema vlastitim narodima i na kraju nesposoban za nadmetanje s kapitalističkim ekonomijama. Ipak je postigao nešto drugo, što politbiroi i planeri socijalizma nisu uopće namjeravali, a što je postao jedan od najvećih paradoksa naše ere.

Komunizam nije srušio kapitalizam, već ga je tjerao da bude pošten i tako da spasi samog sebe. Sama prisutnost moćne konkurentske ideologije uplašila je kapitaliste toliko da su morali dijeliti dobit s radnicima i ostatkom društva, davati veće plaće, više izdvajati za socijalnu pomoć i povećavati javna ulaganja.

Slanjem tenkova u Prag 1968. godine Leonid Brežnjev možda je srušio san o "socijalizmu s ljudskim licem", ali on i ostali sovjetski generalni sekretari prisilili su kapitalizam da bude manje neljudski. Suprotno tome, kolaps komunizma između 1989. i 1991. godine ostavio je kapitalizam kao neupitno jedini izlaz, da se nesmetano razvija. Izazov našeg vremena, bilo da se radi o općim izborima u Velikoj Britaniji ili predsjedničkom natjecanju u SAD-u sljedeće godine, jest izgraditi politički pokret koji može obuzdati sustav koji je sasvim izvan kontrole.

Ne bi trebali razmišljati na ovaj način. Od samog početka, studeni 1989. godine uokviren je kao trenutak kada se kapitalizam mogao prestati boriti za opstanak i konačno se obnoviti. Guardian je svoj vodeći članak objavio dok su istočnonjemački automobili Trabanti bili kilometrima daleko od zapada. No u tekstu su bile sažete liberalne nade: "Bogatstvo je konačno dostupno ne samo za obračun sa zanemarenim zlom kod kuće, nego i za obračun s istinskim zlom – borbom protiv siromaštva, nepravde, ekološke katastrofe u ostatku svijeta."

GLUPOST Božićni filmski hit optužili da je komunistička propaganda

Danas vidimo da ništa nije tako ispalo kako je autor priželjkivao u tekstu. Uistinu, većinu posljednja tri desetljeća političke klase - bilo Tony Blair ili David Cameron, George W Bush ili Barack Obama – nijemo gledaju kako se provalija između siromašnih i bogatih produbljuje i proširuje, što je samo jedna od tužnih činjenica. Sliježući ramenima na globalizaciju i promjene na tržištu rada, citiraju se vrhunski ekonomisti poput Lawrencea Katza s Harvarda ili Davida Autora s Massachusetts Institute of Technology koji objašnjavaju da je nejednakost dohotka prirodni nusprodukt tehnoloških inovacija.

Ipak povijest daje sasvim drugačije primjere. Pokazuje kako je egzistencijalna prijetnja kapitalizmu koju su predstavljali socijalistički pokreti, bilo da je revolucionarni komunistički ili reformistički socijal-demokratski, pružila ravnotežu moći radnicima.

Najsjajniji primjer je osmosatni radni dan. Duže od stoljeća tražili su ga utopijski socijalisti poput Roberta Owena, i bio je to zajednički krik godišnjih prvomajskih demonstracija organiziranih od 1890. - ali bila je potrebna boljševička revolucija u listopadu 1917. i istodobni nemiri radnika širom Europe kako bi se to upisalo u zakone u roku od samo nekoliko mjeseci od Francuske i Njemačke do Portugala.

Popularna ideologija Pet mitova o socijalizmu, iznenadit će vas

Način na koji je socijalizam reformirao kapitalizam izričit je i u dokumentu Međunarodne organizacije rada koji bilježi kako je porast nejednakosti na zapadu u 19. stoljeću bio obrnut, „kao što je prijetnja širenjem komunizma potaknula socijalističke redistributivne reforme, dajući kapitalizmu ljudsko lice ”.

Godine 1929. najbogatijih 0,1% Amerikanaca posjedovalo je gotovo 25% cjelokupnog bogatstva države u zemlji; do 70-ih godina, to je palo ispod 10%.

Možda je nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata budućnost izgledala izrazito crveno. Godine 1951., kanadski časopis Maclean's pitao se:"Kakvom groznom magijom raspolaže diskreditirana zavjera nazvana komunizmom da i dalje kontrolira više od četvrtine glasačkih snaga u Francuskoj i Italiji?"

Nekoliko godina kasnije, konzervativni ministri Harolda Macmillana zabrinuli su se jer Sovjeti nadmašuju Amerikance i Britance u trošenju na obrazovanje, usrećujući mnoge znanstvenike i tehnologe.

Bilo da se radi o svemirskoj utrci ili o velikim europskim sindikatima koji imaju veze s Moskvom, prizor je progonio zapad: prizor egalitarizma.

U novoj studiji u kojoj se istraživalo 16 industrijskih zemalja tijekom hladnog rata, brazilski ekonomisti André Albuquerque Sant'Anna i Leonardo Weller tvrde da su "što su više nacionalne elite bile izložene prijetnjama komunističke revolucije to je država više uvodilo politike koje su smanjivale udjele visokih dohodaka" - bilo porezima, ili većom potrošnjom ili davanje sloboda neugodno moćnim sindikatima. Crveni su indirektno pomagali uvođenje socijaldemokracije u vašoj kući.

Komunizam nije bio jedina omča oko vrata kapitalizmu, ali je bio povijesno tako prikazivan. Ipak, kako je pokojni marksistički povjesničar Eric Hobsbawm primijetio u svojim memoarima 'Zanimljiva vremena', čak i 80-ih godina kada je sovjetski blok bio već jako oslabljen, mogao je 'plašiti bogataše i svjetske vladare da obrate pažnju na potrebe siromašnih.'

Nepoznati pobunjenik Čovjek ispred tenka: Ni danas mu se ne zna ime ni sudbina

Gotovo sve takve protuteže ekstremnom kapitalizmu danas su nestale, od snažnih sindikata do alternativnih nacionalnih modela. Raspad koji je rezultirao je svuda oko nas, od tvrtki koje usmjeravaju novac prema dioničarima dok radnike šalju u socijalne kuhinje, do milijardera koji se pripremaju kandidirati za predsjednika SAD-a, do glavnih prijestolnica (poput Londona) koji postavljaju jedva ikakva pitanja kleptokratima.

Izravna konkurencija komunizma učinila je kapitalizam ne samo podnošljivijim svima koji u njemu žive, nego i vjerojatnim da će preživjeti. Bez takve protuteže, sustav gubi volju za natjecanjem i životom.

Bankarski pad, Brexit, predstojeća klimatska katastrofa - sve bi trebalo poslužiti kao signal velikih nevolja za kapitaliste, no njihov odgovor je da ne čine ništa.

Sustav koji očito nije voljan mijenjati kurs, osuđen je na udar u stijenu. Jedan paradoks 20. stoljeća bio je da komunizam nije uspio, ali je ipak pomogao da kapitalizam uspije. Izazov za ovo stoljeće bit ćemo možemo li izgraditi novi politički pokret kako bismo prestrašili kapitaliste, kako bismo ih prisilili da konačno reagiraju i osjete potrebe siromašnih.