Petak, 29. siječnja, osvanuo je sunčan, neuobičajeno topao siječanj bližio se kraju. Iza mene je bio tjedan koji nije bio lijep poput toga jutra, tjedan u kojem se nova Vlada dva puna dana nije mogla odlučiti hoće li ili neće smijeniti čovjeka koji je prijetio registrima izdajnika, koji je sam priznao da namjenski kredit troši nenamjenski i da ne nabrajam dalje, tjedan u kojem su središtem Zagreba, nedaleko od paviljona nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, koračali ljudi koji su huškali na nasilje, koji su uzvikivali ustaške pozdrave zazivajući vremena u kojima se ljude obilježavalo.

Tjedan u kojem je u istim tim prostorima Zagrebačkog zbora, u neopisivo lijepom, obnovljenom Francuskom paviljonu, onom istom iz kojeg su tijekom NDH zagrebački Židovi, Srbi i komunisti odvođeni na put bez povratka, na Dan sjećanja na žrtve Holokausta otvorena izložba “Mračno sjećanje” Manfreda Bockelmanna.

Tjedan u kojem nije bilo gotovo ničega lijepoga iako sam to pokušao sam sebi prikriti radeći svakodnevne poslove, uživajući u promociji knjige mladog pjesnika Huta Kona i baveći se rukopisima, planovima o novim izdanjima i razmišljanjima o tome kako upravo u ovakva vremena treba nastaviti raditi i pokazati da su umjetnost, književnost i knjiga te kojima je moguće pribjeći, koje ostaju iza nas.

I tada me, dok sam se vozio na posao, nakon što sam dogovorio predstavljanje knjige “Spisi i ljudi” zrenjaninskog odvjetnika Tibora Váradyja u Mađarskom institutu u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada, koja govori o ljudskim sudbinama Mađara, Hrvata, Nijemaca i Srba u Banatu kroz 20. stoljeće, nazvala kolegica novinarka i upitala znam li da je poginuo Aleš Debeljak. Sunčani petak iznenada je postao neobično tmuran, jedan od onih dana koje pamtite po gubitku, po vijesti koja otkida dio vašeg bića, vašeg identiteta. Bio je to dan kad je zauvijek otišao prijatelj i veliki pjesnik.

Aleš Debeljak bio je jedan od onih rijetkih ljudi čije vas društvo ispunja nečim većim, boljim, drugačijim, ljudi s aurom koji oko sebe šire pozitivnu energiju, nesebično se daju i u svakom su trenutku spremni na nove izazove. Sprijateljili smo se zahvaljujući Igoru Štiksu nakon promocije “Elijahove stolice”.  

Znali smo se otprije, a Alešove tekstove, pjesme i eseje pratio sam kao srednjoškolac na stranicama tadašnje omladinske štampe. Tog trećeg srpnja 2006. o Igorovu romanu govorila su dva majstora pisane riječi, dva veličanstvena pisca - Mirko Kovač i Aleš Debeljak, a danas su obojica negdje drugdje. Ta je večer u kojoj smo dugo u noć u Vinodolu analizirali književnost, bavili se politikom i, ne manje važno, pričali viceve jedna od onih večeri koja mijenja život, ostaje urezana duboko u nama i zauvijek spaja ljude.

Nakon toga srpnja družili smo se, Aleš i ja, nedovoljno često, ali uvijek intenzivno. Njegovu knjigu poezije “Krijumčari” (preveo Edo Fičor) i knjigu eseja “Balkanskobrvno” (prevela Jagna Pogačnik) objavio sam i neobično sam sretan zbog toga. To su one knjige koje ka ourednik ne odbijate, i to ne zbog prijateljstva, nego zato što je riječ o iznimnim djelima kojima se želite i morate vraćati.

U prosincu smo se dogovarali da ćemo se uskoro vidjeti te da ćemo početkom 2017., s nešto dodatnih pjesama, objaviti najnoviju, devetu Alešovu knjigu poezije “Kako postati čovjek”.

Aleš Debeljak jedan je od najboljih pjesnika svoje generacije, i to ne u našim lokalnim okvirima, nego u svjetskim. Prevedena na sve važnije svjetske jezike, njegova poezija oduševljava svojom lakoćom, ali nadasve emocijom koja dira i pogađa čitatelja.

Kada pak govorimo o Alešu esejistu, onda govorimo o neobično načitanom čovjeku, o čovjeku koji je vidio i prepoznavao svaku sitnicu, koji je bio širok u svim svojim znanjima, i u književnosti, i u umjetnosti, i u pop-kulturi, ali koji je jednako tako znao da su politika i ideološka opredjeljenja ono što nas čini potpunim ljudima te da nije moguće govoriti i pisati samo o bjelokosnoj kuli umjetnosti.

Njegov esej “Sumrak idola” iz 1993. bio je i ostao jedan od najvažnijih eseja ne samo o raspadu bivše države, nego i o nama danas. On je u Europi u kojoj buja radikalizam itekako aktualan jer, da citiram Aleša: “Današnji europski đaci, posjećujući Dachau, Auschwitz i Treblinku, kažu da je razgledavanje prostora na kojima je od jedne rase po volji druge nastajao pepeo prije svojevrsna ‘mučna obveza’ negoli lekcija iz povijesti. Povijest je naposljetku samo svjetiljka na krmi, piše Coleridge. Ne pokazuje naprijed. Pokazuje ti samo gdje si bio. Ako se ne osvrneš, nećeš vidjeti ni to. Noćna mora povijesti neće te proganjati. Budući da se očito bojimo noćnih mora, i antifašistički i antigenocidni nikad više, koji bi morao biti kamen temeljac europske političke svijesti, danas je više nego ikad prije samo prazna fraza koju ritualno ponavljamo jedanput godišnje”.

Te riječi pokazuju kako stalno treba misliti o prošlosti, ali da pritom nije dovoljno samo držati isprazne političke govore, nego i aktivno djelovati kako se fašizam ne bi vratio, kako nas ne bi ponovno uzeo mrak, a to je kada se osvrnemo oko sebe, kada se zagledamo u Europu ili Hrvatsku danas, itekako ozbiljna latentna prijetnja.

Aleš je te i takve pojave detektirao iznimno precizno, njegovi zapisi o književnosti uvijek su bili više od samoga govora o knjigama, bili su savršena detekcija stanja svijesti. Aleš Debeljak nije se libio govoriti i pisati o prijateljima, o onima koji su mu obilježili život, o Kišu, o Hemonu, o Štiksu, o Albahariju, o Sarajevskim sveskama, o vezama koje su nadnacionalne i transgranične, prijateljske, umjetničke i ljudske. Bio je istinski građanin svijeta, a njegov odlazak ostavlja neopisivu prazninu, crnu rupu koju nije moguće zatvoriti.

Aleš je bio onaj koji je znao pričati, koji je bio središte života mnogima, čovjek beskrajne energije, velikih planova i istinskih ljudskih radosti.

I tako je 29. siječnja otišao nenadano, bespovratno jedan od onih koji je u mojem sazviježđu pisaca bio jedna od sjajnijih zvijezda. Još mi je teško vjerovati da više nikad neću vidjeti njegov dječački smijeh, osjetiti njegov zarazni optimizam te vjeru u književnost i čitanje. Od Aleša se mogu oprostiti samo njim samim, njegovim riječima iz eseja “Rani dani”, jer zahvaljujući književnosti on je i dalje tu, s nama i za nas.0

“U međuvremenu dok čekam, čitam. Čitao sam i još čitam iz užitka i posve neplanirano, što mi dođe pod ruku, romane i kratke priče, pjesme i eseje i upute za uporabu. Čitanje je, nakraju krajeva, spuštanje ispod površine: pustolovina koja nas vuče u nepoznato i jedva slućeno, kad tonemo u gusto tkivo života i likovi se mijenjaju, a kroz naše duše pliva milost osjetilnog doživljaja; to je pustolovina u kojoj nas zavodi, inspirira i prijeti nam čudno lijepa tajna povijesti i intimnih ispovijesti, uhvaćenih u tuđe priče i pjesme. Kad nam već skoro ponestane zraka i moramo se vratiti u svakodnevni život, tada na tren, na kratak otkucaj, spoznamo da vlastite priče ne možemo doživljavati na punokrvan način ako nam nisu bliske i priče drugih ljudi. Što brže možemo, opet zaronimo. Tako se krijepi velika, tajna i odrješujuće luda zajednica čitatelja, pisaca i knjiga!"