Za srednjostrujašku knjižnu publiku (pa i za one malobrojnije elitiste) vjerojatno je nepoznato da u veži na adresi Gundulićeva 11 u Zagrebu već godinama djeluje nevelika knjižara-antikvarijat "Što čitaš?" kao komplementarni projekt istoimene izdavačke kuće specijalizirane za anarhističku literaturu. U želji da uputimo i na ovaj po mnogočemu specifični segment hrvatske knjižne scene razgovaramo s Markom Strpićem, utemeljiteljem "Što čitaš?".

Krenimo od početaka... Čitam na vašem webu da je izdavačka kuća "Što čitaš?" pokrenuta tijekom ljeta 2001. godine, iako sam izdavački projekt postoji nešto dulje... Možete li to malo precizirati, kako i kad je sve počelo te kako ste se odlučili za upravo ovakav izdavački profil?

To je bio početak za "Što čitaš?" i od tada objavljujemo pod tim imenom, ali zapravo sve počinje nekoliko godina ranije, još kao izdavaštvo Zagrebačkog anarhističkog pokreta (ZAP), grupe koja je prestala djelovati 2001. godine (grupa je pokrenuta 1990. godine) i tu nastaje ideja da se izdavaštvo nastavi kroz "Što čitaš?". Prije pokretanja "Što čitaš?" objavljene su dvije knjige i desetak brošura, fanzina, newslettera itd. Osnova ideja je od početka bila objavljivati ono što sami želimo čitati, a nitko drugi neće prevesti ili objaviti. Preciznije govoreći, od početka smo objavljivali anarhističku literaturu ili literaturu od interesa za anarhiste i anarhistkinje.

Osnovni tematski smjer projekta "Što čitaš?" moguće je definirati kroz pojam 'slobodarstvo'. Možeš li to malo elaborirati?

Da, to je ostalo u nekom osnovnom opisu onoga što radimo, slobodarstvo, prevedeno iz francuskog jezika zapravo označava anarhizam i nekako mi je uvijek bio drag taj termin. Već sam spomenuo da smo uvijek objavljivali naslove koji su vezani uz anarhizam ili su nam interesantni iz te perspektive. Primjerice, rado smo uvijek objavljivali sve vezano uz permakulturu, iako ne moramo nužno reći da je to anarhistička tema, ali pojam slobodarstvo to lijepo obuhvaća. Pa opet, ne bježimo od toga da smo anarhistička izdavačka kuća, po tome kako smo organizirani, na koji način se odnosimo jedni prema drugima i svijetu.

Koliko naslova u prosjeku objavite godišnje i koji su kriteriji po kojima birate naslove koje objavljujete?


Malo. Od jednog do tri naslova, ako govorimo o naslovima na našem jeziku. Objavljujemo ono što nam se čini važnim, a nije dosad objavljeno. I za što imamo novca. Tu moram naglasiti da nam u tom smislu novac nije neka motivacija jer ne objavljujemo naslove zbog 'tržišta', tako da knjige ne vidimo kao 'robu' koju treba što bolje prodati. Kad se govori o anarhističkoj literaturi, uvijek je riječ o tome da mi i dalje 'popunjavamo rupe', da to tako kažem, jer tek zadnjih 25 godina možemo govoriti o nekom kontinuiranom radu na objavljivanju klasika i suvremenih anarhističkih naslova. A moramo nadoknaditi 150 godina zaostataka i sporadičnog objavljivanja u vrijeme kad je ovakvo izdavaštvo uspijevalo postojati.

Osim na hrvatskom jeziku, pojedina izdanja objavljujete i na jeziku originala, zar ne?

Da, ali zapravo samo na engleskom. Za neke naslove nam je važno da budu dostupni, no ne možemo sve prevesti niti to ponekad ima smisla zbog relativno malog interesa za anarhističku literaturu. Neke teme su toliko specifične ili su neke knjige toliko velike da jednostavno nema smisla ulagati golemi novac, koji i onako nemamo, u knjigu koju će kupiti 50 ljudi. Ne znači to da nam tih 50 ljudi nije važno, ali oni/one će to pročitati i na engleskom, kad već nije dostupan prijevod.

Na koji način financirate nove naslove, koliko vam se uopće vraća kroz prodaju objavljenih izdanja?

Sve financiramo prodajom i vlastitim sredstvima pa je neka procjena da se novac vraća jer ga uvijek imamo za neko novo izdanje. Možda se može reći i da je najveći ulog u naša izdanja sam rad, jer sve vezano uz izdavaštvo radimo volonterski. Bitno nam je da te knjige i drugi tekstovi budu objavljeni pa još od početaka pokušavamo sve odraditi tako da u nova izdanja ulažemo sav novac za tisak, a ostalo pokušavamo odraditi volonterski. Bilo je tu i nekoliko iznimaka, dva puta smo platili prijevod, ali to je više bila solidarna gesta prema ljudima kojima je novac u tom trenutku trebao, a mi smo ga imali dovoljno za pokriti sve troškove. Pomalo je smiješno da jedan od tih plaćenih prijevoda nikad nismo ni objavili. Nije to neko strogo pravilo, nego svjesna odluka da su knjige koje objavljujemo tu zato što je to nama važno i zato što želimo da ih ljudi čitaju, a kroz ovaj pomalo idealistički pristup ih pokušavamo ne tretirati kao 'posao'.

Tko su najčešći kupci vaših izdanja? Postoji li dovoljno veliko tržište (zapravo radije rabim izraz publika koja je spremna kupiti knjige) za knjige profila "Što čitaš?"

Radije govorimo o publici nego tržištu, iako je tanka linija između autora i 'publike' kad govorimo o našim izdanjima. Često se to isprepliće na više razina. Ali nije to toliko zatvoreno kako zvuči. Interes je prilično širok i često nadilazi naša očekivanja i predviđanja koliko će pojedini naslov biti zanimljiv ljudima. Tako smo neke od knjiga prodali u nekoliko tisuća primjeraka, a tu ne govorim samo o Noamu Chomskom, čija je knjiga u našem izdanju i najčitanija (barem tako kažu) elektronička knjiga u Hrvatskoj. Recimo, 'Anarhija je moguća', koja govori o anarhizmu u praksi, nešto je što već nekoliko godina mnogi rado čitaju jer govori o konkretnim ljudima i primjerima, a vjerujem da se mnogi i prepoznaju u njima. Često nam ljudi priđu i kažu: 'Čitala sam onu vašu knjigu i tek sad znam da se ono što već godinama mislim i radim zove anarhizam'. Za mene je to najvažnije, ljudi u tim naslovima pronalaze nešto za sebe. Osim toga, sva naša izdanja su odmah dostupna i na internetu, tako da je uopće teško reći tko ih sve i koliko čita. Svakako se pokazalo da besplatna elektronička izdanja pomažu u promociji i prodaji tiskanih izdanja. Ljudi koji čitaju ipak vole fizičku knjigu.

Jesu li knjižare zainteresirane za vaša izdanja?

Jesu, ali ne plaćaju pa mi nismo pretjerano zainteresirani za suradnju, ha, ha. Prije, dok je još postojala kakva-takva distribucija po knjižarama, i tu pogotovo moram pohvaliti Jesenski i Turk s kojima smo imali sjajnu suradnju, naša izdanja su bila dostupna u drugim knjižarama. Danas, osim što niti nema puno neovisnih knjižara koje su konceptualno okrenute manjim izdavačkim projektima, gotovo da ne vidim s kim bismo mogli ostvariti direktnu suradnju. Na neki način smo odustali od toga, a nije da nas netko vuče za rukav.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Možeš li izdvojiti neka izdanja koja ste objavili prošle godine?

Prošle godine smo objavili jedan prijevod, zbornik razgovora i transkripte predavanja Abela Paza, koji je kao mladi anarhist sudjelovao u Španjolskom građanskom ratu i revoluciji koja je tad pokrenuta. Knjigu je preveo Dubravko Grbešić. Riječ je o važnom svjedočanstvu i životu posvećenom anarhističkim idealima. Abel Paz se borio u brigadi Durruti (nazvanoj prema anarhistu ubijenom u prvim mjesecima rata) i sudjelovao u kolektivizaciji, koja je u to vrijeme bila temelj ekonomije u slobodnim dijelovima Španjolske. Njegovo iskustvo je važno jer govori iz prve ruke o jedinoj anarhističkoj revoluciji koja je bila uspješna. Naravno, na kraju je ovaj društveni eksperiment doživio vojni poraz i rat je izgubljen, a prema Pazovim riječima, revolucija time nije slomljena, samo je odgođena.

A kakvi su planovi za 2019., najavite neke naslove koji su u pripremi?

Planiramo objaviti naslov koji se bavi antiratnim i antimilitarističkim anarhističkim inicijativama u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina, zatim prijevod biografske knjige o Mariji Nikifirovoj, anarhistikinji koja je tijekom revolucije u Rusiji i kasnije u građanskom ratu vodila anarhističku družinu koja je pružala otpor stranoj intervenciji, 'bijelima', ali i boljševicima. Planiramo i nekoliko manjih izdanja na engleskom.

U Hrvatskoj osim "Što čitaš?" još jedino DAF Zorana Sente objavljuje knjige sličnog profila, postoji li kakva suradnja, koordinacija među vama?

Naravno, postoji bliska suradnja i koordinacija po pitanju naslova koje ćemo objaviti jer stvarno nema smisla rasipati energiju i resurse na iste naslove. Osim toga, DAF-ove naslove uvijek imamo u knjižari i tu su uvijek u prvom planu, rame uz rame s ostalim sličnim izdanjima.

Koje bi bile temeljne razlike u programima "Što čitaš?" i "DAF-a"?

Najveća razlika je u tome da DAF, osim anarhističkih naslova, objavljuje i naslove iz suvremene umjetnosti, dok "Što čitaš?" nema takav fokus. U svemu ostalom se naše ideje oko toga što treba objaviti poklapaju i tu smo u stalnoj komunikaciji. Do te mjere da na Sentu moramo ponekad vršiti pritisak da neka od važnih izdanja opet otisne (poput 'Povijesti anarhizma') ili uopće objavi, poput novog prijevoda 'Jedini i njegovo vlasništvo' Maxa Stirnera. Kao što sam već rekao, iza nas je gotovo 150 godina anarhističkog teorijskog rada, tako da je puno toga što treba objaviti, a upravo je DAF sa svojim naslovima tu napravio puno, pogotovo po pitanju nekih od temeljnih djela anarhističke misli.

Koliko dugo već djeluje knjižara "Što čitaš?" u Zagrebu?

Knjižara je otvorena od veljače 2011. godine i, evo, upravo nam je promaklo obilježiti tih osam godina svečano. Obilježili smo ih radno.

Kakve knjige imate u ponudi knjižare (znatnim dijelom i antikvarijata), je li se tematski izbor knjiga mijenjao od početaka knjižare pa do danas, tj. jeste li se prilagođavali željama posjetitelja knjižare?

Često nam kažu ljudi da je izbor knjiga u knjižari poput neke velike kućne biblioteke. Svakako je to odraz naših interesa, ali i onoga što smo procijenili da bi ljudi koji svrate kod nas rado čitali. Tijekom ovih osam godina taj krug ljudi se značajno proširio, imamo jedan dio stalne publike, ali i puno onih koji tek svrate pogledati imamo li ovaj ili onaj naslov. Naravno, uvijek gledamo da knjige koje nabavljamo imaju i svoje kupce, bez toga jednostavno ne bismo mogli opstati sve ove godine, ali s obzirom na ograničenost malim prostorom i naše osobne interese, uvijek biramo ono što je nama najzanimljivije. A to je dosta širok izbor knjiga, jer svatko od nas ima neki svoj fokus, tako da imamo svega, baš kao što bi to svaka dobra kućna biblioteka trebala imati. Jedina razlika je da se kod nas knjige na policama mogu i kupiti, iako se od nekih naslova teško odvojimo. To je jedno od važnih zadovoljstava rada u antikarijatu (a mi smo većim dijelom antikvarijat), kroz ruke ti prođe tisuće zanimljivih naslova.

Jeste li imali kakve uzore u drugim knjižarama, bilo kod nas, bilo vani?

Dosta je toga što je utjecalo na koncepciju knjižare. Prvenstveno primjeri anarhističkih knjižara drugdje u svijetu, od kojih neke, poput londonske knjižare Freedom, imaju tradiciju postojanja dulju od jednog stoljeća. Naravno, mi nismo samo anarhistička knjižara, nego smo i antikvarijat, a tu je u svijetu mnogo primjera koji su inspirativni. Osim toga, zagrebački antikvarijati, mnogi kojih više nema, sjajan su primjer kako prostor u kojemu se prodaju knjige ne mora knjigu tretirati kao tek robu koja se prodaje. Ovdje moram reći i to da je na razini Zagreba za mene važnu ulogu u svoje vrijeme imala i vaša knjižara Moderna vremena. Upravo su takvi nezavisni poduhvati ono što kulturu nekoga grada čine bogatijom.

Kako knjižara posluje? Koji su najveći problemi s kojima se morate nositi, pretpostavljam sve ove godine otkad je i otvorena?

Kad smo krenuli, nekoliko kolega i kolegica antikvara i knjižara govorili su nam da smo ludi, da je prodaja knjiga od 2008. godine pala za 70%, da je nemoguće opstati itd. Pa ipak, odlučili smo se upustiti u sve to i, evo, tu smo već osam godina. Teško da bismo opstali da smo bili motivirani isključivo prodajom, no nekako smo dogurali do toga da pokrivamo troškove. I time smo zadovoljni. Ipak, muči nas to da iznajmljujemo mali neadekvatan prostor po tržišnim uvjetima, potražnja za knjigama je definitivno na niskim granama, a kultura čitanja je postala iznimka, a ne pravilo.