Prva civilna žrtva napada JNA na Dubrovnik nakon opsade srpskih i crnogorskih snaga, 5. listopada 1991. godine, bio je dubrovački pjesnik Milan Milišić (1941. - 1991.). Život je izgubio u svojoj kući u Pločama. Početi bilješku o objavi nove (stare!) knjige navodom o smrti njezina autora sigurno je neprikladno, no u slučaju Milana Milišića nezaobilazno - Milišić nije sudjelovao u vojskama, naprosto se “slučajno” našao na svojem kućnom pragu u rodnom gradu kad je netko obijestan i gnjevan s druge strane bacio granatu nišaneći neznanog neprijatelja. Milišić je bio pjesnik kozmopolitski usmjeren, dubrovački Srbin, individualac, obrazovan na Filološkom fakultetu u Beogradu na studiju svjetske književnosti, boravio u Engleskoj (1967. - 1970.), izvanredni profesor na Njujorškom sveučilištu na Katedri za engleski jezik i književnost (1986.), Fulbrightov stipendist u Americi (1990.), no najveći je dio života proveo u rodnom Dubrovniku. Djelovao je kao književnik, novinar, prevoditelj, dramaturg, angažirani intelektualac prisutan u umjetničkom životu Grada. Karakterom je bio prgav i istinoljubiv i kad mu je to štetilo - tako ga opisuju suvremenici.

Biografski fakt u smislu određivanja Milišićeva etniciteta nevažan je poeziji, no važan je u simboličkom smislu jer naglašava apsurd i besmisao Milišićeve ratne žrtve, kao što apsurd i besmisao stoji u srži svakog rata i ratnoga gubitka.

Povodom 30. obljetnice Milišićeve smrti, na inicijativu pjesnikove suputnice i supruge, beogradske likovne umjetnice Jelene Trpković, koja je s pjesnikom živjela u Dubrovniku, u Hrvatskoj je objavljena važna Milišićeva pjesnička knjiga “Zgrad” (MeandarMedia, Zagreb, Udruga Kultura vrijednosti Sisak, 2021.), prvotno objavljena u Beogradu 1977. godine. “Zgrad” se do sada mogao naći u pokojoj knjižnici (ne u svakoj), no do sada je čitateljima poezije u Hrvatskoj to zapravo bila teško dostupna knjiga.

PEČAT SVEGA DUBROVAČKOG

”Zgrad” je knjiga pjesama s pečatom svega dubrovačkog, knjiga stvari i stvarnosti u kojoj pjesnik bez ikakvog zavičajnog i trubadurskog veličanja otkriva Grad gledajući ga u različitim stanjima, kroz kadrove, slike, događaje, likove i lokalitete, osvrćući se na prošlost kako kroz motive, tako i kroz upotrebu jezika, leksika i gramatičkih oblika. Knjigu sačinjava 60 pjesama podijeljenih na četiri dijela: “Zgrad”, “Otok od vode”, “Pod prozračnim krovljem” i “Špic, dlijeto, nokat”. U pjesmi “Rez” iz prvog dijela prvi put srećemo pojam “zgrada”: “Ima jedna linija sjenke/Koja siječe preko zgrada/ Dijeleći odlučno grad/Sunca od grada hlada”. Amalgam “z-grad” navještava otkrivanje prostora slabosti, nesavršenosti, iščašenosti uzveličanog povijesnog prostora grada, što se potvrđuje i pjesmom “Tvoje dno”: “Slabost jakih, jakost slabih/Zgradiše te: prevrtljivost, miran plov/Lukave karavane s probranim priborom/I jebljive sluškinje s Dòla”. U pjesmi “Crta” u posljednjem dijelu pjesnik kao da grad proročki sagledava iz futurističke pozicije urušavanja i istrošenosti: “Istrošili smo jedan grad, zbir njegovih različitih/svjetlosti: istrošili ga, povukli crtu”. Od cjelokupnog korpusa knjige značajnije se razlikuje drugi dio “Otok od vode” (Šipan, srpanj 1975.) time što je pisan kurzivom i tematski izmješten iz (z)grada na otok, ulazeći u arkadijski prostor nadahnut mediteranizmom, s motivima isključivo otočkog areala. Potreban je bio povratak knjige “Zgrad” u hrvatski čitateljski prostor nakon 45 godina izbivanja. Sve što je Milišić, pjesnik jezične izvrsnosti, zabilježio, dubrovačka je (s)tvarnost, predočena kroz dvojnost lokalnog i univerzalnog, kroz eruditski i kolokvijalni izričaj. U tu stvarnost kao čitatelji zakoračujemo iz današnjeg vremena, a pjesnički nam tekst služi kao premosnica za bistrenje optike te mjerenje duhovnog i urbanog prostora Grada, (Z) grada, Dubrovnika.

ŽIVOT ZA SLOBODU

Zbog teksta “Život za slobodu” objavljenog 1983. u dubrovačkim novinama Laus, Milišić je bio osuđen na sedam mjeseci zatvora. Pripovijeda o Čehu Mirku Šuštaru, prijatelju njegovih roditelja, u čiji su buffet na Stradunu dolazili Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata. Šuštar je strijeljan ulaskom partizana u Dubrovnik, optužen da je bio gestapovski doušnik, a ne ugostitelj u ratna vremena. Milišić aludira na glupost čina smaknuća u kojem individualna priča čovjeka biva poražena slijepom pravednošću koju je u kolektivnom zanosu provodila pobjednička vojska. Time je pokazao antimilitarnost, istinoljubivost i neprianjanje ni uz čiju stranu i ni uz kakvu ideologiju. Zbog ovoga teksta pjesnik na kraju nije bio pritvoren, nego uvjetno osuđen, branio se kako je njegov tekst priča, umjetničko djelo u kojem on kao autor ne staje na stranu svojega lika. U poeziji se Milan Milišić javio knjigom “Volile su me dvije sestre, skupa” 1970. godine, uslijedile su knjige “Živjela naša udovica” 1977.; “Zgrad” 1977.; “Mačka na smeću” 1984, a posthumno su objavljene knjige pjesama “Treperenje” 1994., “Stvaranje Dubrovnika” 1996., “Mrtvo zvono” 1997. i “Fleka, e” 2001., knjige putopisa (“Otoci” 1997., “Putopisi” 1997.) i eseja (“Dubrovačka zrcala” 2007., “Unutrašnje stvari” 2008.). Objavio je roman “Oficirova kći” (2011.) te prevodio s engleskog jezika (R. Frost, H. Pinter, J. R. R. Tolkien).

ULICA KOJA ĆE SE ZVATI MOJIM IMENOM

Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma 
Neosvijetljena - 
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači 
Kiša da je dere 
Studena u studenom 
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju.
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.

MADONA NA DANČAMA 
Tu smo, sami skupa djevo neodlučna
Na dnu parka, na početku mora 
Po klecalima od dugih sjeni 
Nešto alata u kamenom predahu 
Nekoliko pramenova kose 
U laku ogrlicu splelo 
Na tvom visokom struku 
Vrpca je zategnuta 
S Gradca borovi huje
Vjetar zelene godine vitla 
Tvoje lice većma djetinje narisano 
Ne možeš zadržati dijete u svom skutu ž
Na ramenima anđeli se duše 
Ja sam onako koji ti se dotaknuo koljena 
Šute Božidarević 
Slaže posljednje boje 
Drhteći pred tvojim obličjem svunoć 
Zaustavljajući vonj plaha tijela 
Okruženi dalekom zemljom i jedva 
Razbireš što ti se događa prvi put.