Biografija mladenačke ljubavi Leonarda Cohena izvorno je objavljena 2008., nastavno na tri godine ranije objavljeni radijski dokumentarac koji je novinarka Kari Hesthamar snimila za NRK. Podnaslov knjige glasi “Priča o velikoj ljubavi Leonarda Cohena”. Dodamo li tome isječak iz osvrta na knjigu objavljen u američkom tjedniku Publishers Weekly (“Odškrinuta vrata u sjećanja i srce Leonarda Cohena: pravi užitak za sve njegove obožavatelje”), mogli bismo se naći na pogrešnom tragu. Naime, čitava je priča, zato što posrijedi jest biografija Marianne Ihlen, ispričana iz njezine perspektive (dakako, u trećem licu), što pored odškrinutih vrata Cohenova srca uključuje, barem podjednako, odnos Marianne i Axela Jensena (1932. - 2003.), norveškog pisca koji je svojedobno nazivan “skandinavskim Jackom Kerouacom”.
Tijekom braka okončanog 1962. Marianne i Axel dobili su sina Axela Joachima (r. 1960.), o kojem je 2021. snimljen dokumentarni film u režiji Fabiena Greenberga i Bårda Kjøgea Rønninga. Mogu otkriti toliko da je prvi susret Marianne i Leonarda opisan tek na 105. stranici, a to znači da u gotovo čitavoj prvoj polovini romana o Cohenu nema gotovo ni slova. Treba li to obeshrabriti zaljubljenike u autora besmrtnih pjesama poput “Bird on the Wire”, “Suzanne” ili “Dance Me to the End of Love”? Odgovor glasi - nikako! Treba li takav pristup rekonstrukciji jedne neodoljivo melankolične priče motivirati čitaoce kojima autor zbirke “Cvijeće za Hitlera” (1964.) ne zauzima važno mjesto na privatnoj estetskoj (i etičkoj ljestvici)? Rekao bih nesumnjivo!
Pa i ako čitanje ove knjige ne potakne na upoznavanje Cohenove stvaralačke ostavštine, ostaje iskustvo uvida u mladenačku epizodu žene koja je, osim postavši muzom velikom kantautoru, hrabar primjer otpora kućnom patrijarhatu koji joj je prethodno namijenio drukčiju budućnost. Marianne Ihlen time je i podsjetnik na prijelaznu generaciju koja je, parafraziram Cohena, napuštala stari sistem vrijednosti, a zatim s manjim ili većim uspjehom gradila novi. “Prijelazna” priroda generacije Marianne Ihlen i Leonarda Cohena pritom je uslovila konzervativne atavizme kojih se nikad nisu posve oslobodili. Marianne je tako izrazito mlada stupila u brak i rodila Axelića (ovdje upozoravam na izvanrednu jezičnu suptilnost prevoditeljice Lane Momirski), trpeći submisivan položaj u vezi s talentiranim muškarcem koji je sve, pa i vlastitu porodicu, podredio literarnim potrebama.
Cohenov atavizam, pored ostalih, njegov je “fulirski” odnos prema ženama - on je čovjek s kačketom, džentlmen starog kova koji će u liftu pred ženom obvezno skinuti šešir. On je dijete ranih gramofonskih ploča, ali i muškarac koji se majci Mashi, Židovki ruskog podrijetla, ne libi u montrealski dom dovesti razvedenu ženu s djetetom, k tome kršćanku. Axelova generacijska ambivalentnost, pak, obilježena je narcisoidnim traganjima za “produbljenjem”, koja će napokon rezultirati kobnim posljedicama i po njihova sina, a o čemu u knjizi ne doznajemo ništa.
Biografija započinje i završava u “današnjem” vremenu, opisujući Hesthamarin susret s Marianne u Larkollenu, selu u kojem je rođena. Tamo se nalazila kuća njezine bake u kojoj će zbog ratnih okolnosti provesti rano djetinjstvo. S bakom će uspostaviti odnos kakav s majkom nikad nije: temeljen na potpunom povjerenju, intimnom razgolićenju kakvo će uslijediti tek u dvama spomenutim mladenačkim vezama.
Leonard Cohen i Marianne Ihlen
Axela Jensena upoznat će u Oslu i zaljubiti se na prvi pogled. Zaljubljenost je obostrana i njih dvoje, nakon svega dva sastanka u Theatercaféenu, završavaju u vezi, koja će s vremenom trpjeti nepodnošljive oscilacije. Jensen je unatoč izostanku formalne naobrazbe iznimno načitan te Marianne upoznaje s literaturnim dijapazonom iz kojega treba izdvojiti Knuta Hamsuna, Nietzschea i psihoanalitičara Carla Gustava Junga. Nakon uspjeha Axelova romana “Ikaros”, par odlučuje otići iz Norveške, a putovanje Europom dovest će ih na grčki otok Hidru. Otok postaje utočište umjetnika, dendija i bonvivana iz različitih krajeva svijeta, utopija idealna za Jensenov spisateljski rad, no ne i za stabilnost veze, koja napokon doživljava slom.
So Long, Marianne, Kari Hesthamar, V.B.Z. Prijevod: Lana Momirski
Upravo u tom periodu Marianne upoznaje Leonarda, čiji je karakter suprotnost Axelovu. Leonard je očaran Norvežankom, s kojom razvija drugarstvo, a potom i ljubavnu vezu, ujedno preuzimajući očinsku ulogu. Hidra postaje (meta)prostor njihova života, čak i u razdobljima razdvojenosti ili zajedničkih odlazaka u Oslo, Montreal, kasnije i New York. Na Hidri se rađaju poznanstva s imenima iz svijeta umjetnosti (George Johnston, Göran Tunström, čikaška slikarica i Jensenova ljubavnica Patricia Amlin), ali i biznisa (Sam Barclay, s kojim je Marianne bila u kraćoj vezi ili, povrh svih, brodarski magnat i playboy Aristotel Onassis).
Otoku o kojem je pisao i Henry Miller oboje će se izravno ili neizravno vraćati do kraja života. Njihova veza, Cohenovim komercijalno uspješnim ulaskom u kantautorske vode, rezultira sve češćom razdvojenošću te naposljetku neminovnim krajem kojim, međutim, nikad nije okončano prijateljstvo. Ono je, unatoč medijskom interesu, zadržalo diskreciju i postojanost koju će, o čemu u knjizi nema govora, potvrditi Cohenova posljednja poruka upućena Marianne neposredno prije njezine smrti.
Cohen, upoznat s prijateljičinim teškim zdravstvenim stanjem, ističe da se i njemu bliži kraj radujući se novom, onostranom susretu. Pjesma “So long, Marianne” s debitantskog albuma “Songs of Leonard Cohen” (1967.) u svojoj se finalnoj verziji pojavljuje kao simbolički rastanak dvoje mladih ljubavnika koji naposljetku nisu iznašli mogućnost očuvati suživot. Pa ipak, a time mogu ostati razočarani Cohenovi ljubitelji koji nisu upoznati s tim detaljem, radna je verzija pjesme nastala ranije, možda prije ikakve pomisli na kraj, i nosila je naziv “Come on, Marianne”. New York, u kojemu Marianne upoznaje muzičke velikane poput Janis Joplin, Joan Baez i Boba Dylana, prema Leonardovim riječima nije njezina scena.
Leonard Cohen
Knjiga je, važno za istaknuti, obogaćena brojnim fragmentima dnevnika Marianne Ihlen, Cohenovim i Jensenovim pismima, fotografskim prilozima, ali i nekolicinom prvi put objavljenih pjesama čovjeka s kačketom poput “Waiting For Marianne” ili “The Poetry Place”. I Marianne i Leonard umrli su 2016. godine u razmaku od svega nekoliko mjeseci. Axelića su, nakon indijske avanture s ocem (konzumacija LSD-a), snašle psihičke tegobe, s kojima živi i danas. A mi se možemo zapitati krije li se makar i približno zadivljujuća mladenačka ljubavna epizoda u sjećanjima Hermione Farthingale (1949.), engleske plesačice zbog koje će David Bowie, kako kažu, skladati “Life On Mars?”, jednu od najljepših pjesama svojeg također čudesnog opusa. O tome zašto je u spotu za pjesmu “Where Are We Now?” iz 2011. kameleon svjetske estrade nosio majicu s natpisom “Song Of Norway”, za one koji žele znati više, nekom drugom prigodom.
