Arsena Dedića sam jedini put intervjuirala u Zadru, 1999. godine kada je s Gabi Novak imao koncert u zadarskom kazalištu. Bio je to jedan od mojih prvih intervjua uopće i prvo što mi je palo na pamet kada su me poslali na razgovor s njim bilo je: "Što ću ga pitati?".

Otkud krenuti, što pitati a da nije već milijun puta prežvakano pitanje, što je njemu važno, što je važno čitateljima... Nismo tada u redakciji imali internet ni taj prokleti Google na kojem bi mogla naći stotine tekstova i intervjua da si olakšam posao. 

Pitala sam mamu što bi ga ona pitala, a ona je rekla: "Joj, reci mu da jako jako volim njega i Gabi!" Nije mi to bilo ni na kraj pameti, iako sam joj poslije rekla da sam mu prenijela te njezine riječi i da mu je bilo jako drago.

Kako ni od mame nisam dobila nikakvu pomoć, a od svačega pomalo sam o Arsenu znala otišla sam sa svojom bilježnicom i kemijskom u kazalište par sati prije koncerta, jer su on i Gabi imali probu.

Ušla sam sa stražnje strane i srela Gabi u hodniku. Rekla mi je da je Arsen na bini i neka odem tamo. Razmaknula sam onu tešku zavjesu na kraju bine i vidjela Arsena kako sjedi za klavirom i svira. Pričekala sam da prvo on primijeti mene. Prije bi se ubila nego ga prekinula. Prošlo je desetak minuta, ja sam i dalje stajala jer Arsen nije prestajao svirati. 

Iza leđa mi se pojavila Gabi i rekla: "Pa vi još tu stojite?"

Rukom sam pokazala prema Arsenu i tako pokazala da ga ne želim smetati dok svira, a ona je prošla pored mene, otišla do njega, nešto mu rekla i onda se okrenuo.

"Tu, tu dođite. Ovdje ćemo razgovarati."

Privukla sam sjedalicu, a on je pripalio cigaretu. Nisam rekla baš najpametniju stvar u tom trenutku.

"Mislim da se ovdje ne smije pušiti."

"Tko kaže?", pitao je Arsen.

"Pa ovi iz kazališta", odgovorila sam. (kakav glupi odgovor)

"Ma... Ne smiješ ovo, ne smiješ ono. Sve je to život, pa i ova cigareta. Ajmo!"

Prva dva pitanja su bila ona klasična, za razbijanje treme - "...evo vas ponovno u Zadru..." i takve stvari kada se novinari nadaju da će sugovornik reći nešto s čim im olakšati intervju. Nakon drugog pitanja je rekao:

"Ajde mala, što si nervozna? Tako mlada, a tako nervozna. Imaš vremena za nervozu."

Bilo je lako i jednostavno s njim razgovarati, iako sam čula da je znao novinarima prigovarati kada bi ga pitali neka nemušta pitanja. Ali, prije svega, bio je užitak. Pričao je o ljudima i stvarima koje sam vidjela samo na televiziji ili o kojima sam samo mogla negdje pročitati.

Poslije sam se više puta prisjećala tog razgovora, nakon što sam odradila desetke drugih intervjua, s nekim drugim izvođačima. Sjetila sam se jer kod Arsena nije bilo strke. Za sve druge intervjue sam uvijek morala proći hordu menadžera i PR-ovaca, javiti se ovom i onom, poslati pitanja unaprijed, čekati dok se taj netko našminka i odjene, a kod Arsena je sve bilo mirno.

Sjedio je na toj bini za klavirom u crnoj košulji i crnim hlačama, sam, usput sam srela samo Gabi koja mi je rekla gdje ga mogu naći... Nigdje nije bilo te hrpe ljudi koja te zaustavlja, pita iz kojeg si medija, koliko će intervju trajati, možemo li fotografirati kasnije, kada će intervju biti objavljen, na koliko stranica... 

Arsenu to nije bilo važno. Čak sam mu i rekla na kraju da će intervju biti objavljen u zadarskim novinama koje ne može kupiti u Zagrebu, ali ako želi mogu mu taj broj poslati na kućnu adresu.

"Pa da nagomilam još malo papira kući? Ne treba", odgovorio je.

Kasnije mi postalo jasno da je bio dovoljno siguran u ono što govori da mu ne treba podsjetnik da pročita što je rekao. Nije mu trebalo da pročita intervju u novinama da vidi je li rekao sve onako kako je trebao i mislio.

Kako je Nikša Gligo rekao za Arsena: "Arsen Dedić o samoći govori jezikom samoće. Zato je toliko blizak. Ali on ima posebni rječnik samoće. Zato i jest pjesnik. Arsen vidi isto što i mi vidimo, ništa drugo. No, on zna to reći. I mi ga slušamo."