Car Franjo I. (1768. - 1835.) i carica Karolina Augusta (1792. - 1873.) putovali su nekoliko mjeseci 1818. Dalmacijom i Hrvatskom. Franjo I. nosio je titulu cara austrijske monarhije od 1804. i bio je ugarski, a time i hrvatski kralj. Bio je posljednji car Svetoga Rimskog Carstva, koje je raspustio 1806. godine nakon katastrofalnog poraza od Napoleonove treće Koalicije u bici kraj Austerlitza. Osnovao je Austrijsko Carstvo 1804. i postao Franjo I., prvi car Austrije. Bio je i prvi predsjednik njemačke Konfederacije nakon njezina osnivanja 1815. Franjo I. je rijetko bio u fokusu povijesnih istraživanja i o njemu se jako malo zna unatoč brojnim dokumentima koje je ostavio iza sebe: “Tradicionalno je u historiografiji izrazito negativno prikazivan, a to se zadržalo i u recentnim publikacijama. Zajedničko mjesto u opisima Franje I. jest isticanje njegova konzervativizma, nekreativnosti i birokratskog duha te da je bio zagovornik političke restauracije”.
Svoje putovanje carski par okončao je višednevnim boravkom u Zagrebu krajem lipnja 1818.: “Posebno je dojmljiva bila svečana rasvjeta koja je upaljena uvečer 28. lipnja, kojom se čitav grad preobrazio u raskošnu magično osvijetljenu antikizirajuću pozornicu vladarskog uprizorenja. Na trenutak su se građani Zagreba i njihovi visoki gosti udaljili od stvarnosti koja je bila sve samo ne idilična”.
J. Baptist Lampi ml., Franjo I. Habsburg-Lotringen, 1818.
U dokumentima tadašnje gradske uprave svečani ulazak vladara u grad navodi se kao “Urbem Zagrabiensem Adventus” (“Dolazak u grad Zagreb”). Ceremonija “Adventus imperatoris” označava svečani ulazak habsburških vladara nakon krunidbe u grad. Oblikovan je u ranom novom vijeku spajanjem antičkih predložaka i novih elemenata. Njime se naglašava uloga habsburških vladara kao nasljednika rimskih careva, a istovremeno je i sredstvo legitimiranja vlasti: “Zanimljivo je da se ‘adventus’, u ponešto izmijenjenu obliku, zadržao i u prvim desetljećima 19. stoljeća. U novim okolnostima postnapoleonske Europe i restauracije, odnosno uspostave novih monarhija, prezentacija vlasti snažno se oslanja na tradiciju i višestoljetne ceremonijale, a to se posebno očituje u putovanjima i svečanim ulascima u gradove nakon krunidbe”.
Tijekom povijesti oblikovali su se različiti modeli vladarske prezentacije, a jedan od najznačajnijih bila su putovanja i svečanosti. “Adventus imperatoris” složeni je ceremonijal koji korijene vuče od svečanih povrataka antičkih careva u grad Rim: “Vladarske svečanosti nisu služile za zabavu ili pokazivanje moći, bile su moćno sredstvo komunikacije i propagande te važan dio potvrđivanja legitimiteta vlasti. Svečanostima se ostvaruje kontakt i komunikacija vladara i podanika, iskazuje vjernost podanika i spremnost vladara da služi državi”. Najraskošnije vladarske svečanosti organizirane su na apsolutističkom dvoru Luja XIV.: “Osmišljene kao vrlo učinkovito propagandno sredstvo kulturne politike u službi potvrđivanja vlasti, svečanosti francuskog dvora postale su uzor svim europskim vladarima”.
Jedan od središnjih događaja u vladarskim svečanostima bio je svečani ulazak vladara u grad i povorka kroz grad: “Svečani ulazak vladara ceremonija je s čvrstim okvirom i ustaljenim tijekom odvijanja, koji se neznatno mijenjao tijekom stoljeća. Sam čin ulaska u grad, ‘Entree’ francuskih kraljeva ili ‘Ritorno’ talijanskih vladara, označava se i naglašava slavolukom, odnosno trijumfalnim lukom, a središnji događaj svečanog ulaska je ceremonija predaje ključeva grada”. Obilježavanje svečanog ulaska vladara u grad slavolukom, “hibridnom spomeničkom formom na razmeđu arhitekture i monumentalnoga skulpturalnog oblika”, susreće se i u kršćanstvu, “kad se ulasku vladara pridodaje i simbolika Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, čime ga se dodatno legitimira”. Dio programa svečanosti su i prigodne pjesme i govori, a njihovi autori često su sastavljali i natpise na građevinama: “Redovito se u njima ponavljaju motivi mitoloških i antičkih heroja i vladara, carevi se izjednačavaju s Herkulom, Cezarom ili Augustom, a motiv izlaska sunca simbolizira početak vladavine novoga cara”.
Car Franjo I. neumorno je putovao zemljom, osobito u prvim desetljećima vladavine, od 1816. do 1834. godine. Proveo je u tom razdoblju 4105 dana u Beču, a čak 2835 dana na putovanjima. Putovanja Franje I. mogu se podijeliti u tri skupine: inspekcijska putovanja, kratki boravci u mjestima odmora i putovanja u tradiciji “Grand Toura”: “Putovanje u Hrvatsku i Dalmaciju spoj je inspekcijskog putovanja s ciljem uvida u stanje u zemlji, ali i upoznavanja tih krajeva. Pomne bilješke koje car i administracija vode na putovanjima svjedoče o tim interesima”.
Većina prikaza cara Franje I. iz prvih desetljeća njegove vladavine oblikovana je u klasicističkom stilu, gdje figurira kao antički vladar. Mirovni sporazum u Parizu potpisan u svibnju 1814. bio je događaj od iznimne važnosti, koji je nagovijestio kraj višedesetljetnog razdoblja ratova i početak mirovnih pregovora koji će uslijediti u Beču. Svečani ulazak cara u Beč na povratku iz Pariza donio je i neke novine: “U prvom planu tako nije heraldika Habsburške Monarhije kao u svečanostima 18. stoljeća, nego simboli nove Monarhije, Austrije, a naglašenu ulogu imaju lokalno specifični simboli, odnosno grbovi grada Beča. Car nije prikazan kao pobjednik i ‘imperator triumphans’, nego i u skladu s vremenom, ali i osobinama samoga vladara, kao donositelj mira”. Izvještaji iz tog vremena bilježe i važan novi element svečanosti koji prije nije bio prisutan, a koji će biti prisutan i u Zagrebu četiri godine kasnije - uključivanje narodne kulture i umjetnosti: “Cara se dočekivalo narodnim plesovima i pjesmama na narodnom jeziku, omiljeni motiv bilo je seosko vjenčanje, ‘Bauernhohzeit’, a sela kroz koja prolazi bila su ukrašena efemernom arhitekturom i dekoracijama s tradicijskim motivima. Svečanosti tako odražavaju početak procesa oblikovanja nacionalnih identiteta i nacionalne svijesti (i austrijskog i drugih naroda u Monarhiji), koji se uvelike temelje na narodnom jeziku i umjetnosti”.
Dubravka Botica, redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica je studije “Urbem Zagrabiensem Adventus: Svečanosti povodom posjeta cara Franje I. Zagrebu 1818. godine”
Prva desetljeća 19. stoljeća obilježili su prijelomni događaji koji će bitno izmijeniti europski politički kontekst i odnose snaga te odrediti daljnji razvoj čitava kontinenta, dok su revolucionarna previranja u Francuskoj uzrokovala promjenu intelektualne klime. Središnji događaji bili su Napoleonski ratovi i Bečki kongres, kojim su okončani i uspostavljanje Austrijske Monarhije kao sljednice Habsburškog Carstva, koje je prestalo postojati: “Prva desetljeća nove-stare države, još u ratnim sukobima s Francuzima, obilježena su uvođenjem snažnog nadzora državnog aparata i cenzurom medija, poznatijom kao Metternichova diktatura. U historiografiji se dakle rano oblikuje narativ o prvim desetljećima 19. stoljeća kao pripremnom razdoblju za burno i događajima intenzivno vrijeme koje će uslijediti. Posebno je to izraženo u našoj historiografiji, koja ovo razdoblje i opisuje kao pretpreporodno”. Umjetnost ovoga razdoblja uveliko je određena političkim prilikama i cenzurom: “Kao glavna osobina opetovano se ističe povlačenje u intimu doma i obiteljsko okruženje kućne idile i udobnosti, ‘Gemütlichkeit’, koje se tumači kao posljedica cenzure i policijskog nadzora koji onemogućuju slobodno i kreativno djelovanje”.
To je ujedno i vrijeme procvata društvenog života, kazališta i glazbe: “Još u zadnjim desetljećima 18. stoljeća bečko kazalište doživljava pravi procvat s Ferdinandom Raimundom (1790. - 1836.) i Johannom Nestroyem (1801. - 1862.) kao najistaknutijim autorima, glazbeni život je na vrhuncu, s Beethovenom, Schubertom i Johannom Straußom starijim (1804. - 1849.), a valcer je zavladao plesnim zabavama koje se organiziraju u velikom broju. Uz pojednostavljeno poimanje bidermajera, u narativu stilske povijesti umjetnosti dominantne u 20. stoljeću, u ovom ‘međurazdoblju’ ističe se i širenje i usvajanje klasicizma”.
Središnji događaj ovog razdoblja bio je mirovni kongres održan u Beču od studenoga 1814. do lipnja 1815. godine: “Nakon više od dva desetljeća ratovanja, mirovni pregovori na ‘Wiener Kongress’ bitno su odredili daljnji tijek europske povijesti, karta kontinenta ponovno je iscrtana i uspostavljene su nove granice”. Kongres je bio sveeuropski događaj na kojemu su sudjelovali predstavnici više naroda, a domaćin im je bio Franjo I. Svečanosti su bile važan dio kongresa. Održavane su brojne raskošne zabave, koncerti, predstave i balovi: “Upravo će na brojnim zabavama povodom Kongresa započeti pohod bečkog valcera koji je ubrzo pokorio Europu”.
Ključna odrednica nove Austrijske Monarhije jest izrazita plurikulturalnost, koja funkcionira kao heterogeno društvo koje je “potvrđivalo svoju jedinstvenu sposobnost stvaranja produktivne zajednice iz kulturne raznolikosti svojih naroda”: “Austrijski patriotizam i novi pogled na narodnu umjetnost i jezik kao temeljni faktor u konstruiranju nacija potaknut će te tendencije u svim zemljama Monarhije”. Plurikulturalni karakter Austrijske Monarhije ponajbolje se ogleda u višejezičnosti, u paralelnoj upotrebi više jezika: “U kontinentalnoj Hrvatskoj tako su u upotrebi latinski, njemački, mađarski i hrvatski, u Dalmaciji i talijanski.
Nacrt dekoracije vijećnice
Upravo uslijed višejezičnosti, koja će tijekom 19. stoljeća sve više dobivati na važnosti, formira se zajednički, objedinjujući nadnacionalni habsburški identitet, koji počiva na lojalnosti dinastiji i prihvaćanju Monarhije”.To razdoblje u Hrvatskoj je obilježeno Napoleonskim ratovima i ukidanjem Mletačke Republike. Dalmacija dolazi pod austrijsku vlast 1797. godine, a ubrzo pod francusku. Na području južno od Save uspostavljaju se Ilirske pokrajine sa sjedištem u Ljubljani. Austrija ponovno zauzima taj teritorij 1813. nakon poraza Napoleona u Bitki naroda kraj Leipziga, a kao Kraljevina Ilirija uključuje se u sastav Monarhije, što je potvrđeno na Bečkom kongresu: “Austrijska Dalmacija prostirala se na teritoriju od Zrmanje do Budve te uključivala i nekadašnju Dubrovačku Republiku. Prekosavska Hrvatska (Civilna Hrvatska pod francuskom vlašću) ostaje u sklopu te kraljevine, iako se opetovano traži njezino pripojenje i ponovno ujedinjenje s banskom Hrvatskom”. Ti zahtjevi iskazani su i tijekom svečanosti u Zagrebu 1818. Iznio ih je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. - 1827.), kao “ključna osoba prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, odnosno predinstitucionalnog vremena u kulturnoj povijesti”, koja je obilježila prva desetljeća 19. stoljeća u kulturnom i političkom životu, koji je četiri desetljeća, od 1787. godine, bio na čelu Zagrebačke biskupije koja pokriva teritorij čitave banske Hrvatske. Važnu ulogu odigrao je i dugovječni ban Ignjat Gyulay, koji je na toj funkciji proveo četvrt stoljeća: “Sukladno svojim funkcijama, Vrhovac i Gyulay bili su domaćini carskom paru u Zagrebu 1818.”. Vrhovac je bio posvećen izgradnji i modernizaciji Zagreba: “Njegov vjerojatno najpoznatiji pothvat jest otvaranje prvoga javnog šetališta, park šume Maksimir, 1794. godine. Car zapisuje u dnevniku da je u središtu velika aleja, a šetalište je opremljeno klupama i sjenicama”.
Zagreb je uoči posjeta Franje I. bio pogranični grad. Taj period bio je jedan od najtežih u povijesti grada: “Državni bankrot 1811. godine, prekid trgovine s južnim krajevima te suša i nerodne godine koje su zaredale prouzročile su gotovo katastrofalno stanje. K tome je u gradu vladala ratna psihoza, a prilike su dodatno otežavali veliki troškovi smještaja vojske u kućama, briga o ranjenicima i ratnim zarobljenicima”. Zagreb je 1805. brojio 2973 stanovnika, a petnaestak godina kasnije, 1819., ima oko 9000 stanovnika. Zagreb, odnosno Gradec i Kaptol s podgrađem oko Harmice i Ilice te Vlaška ulica i Nova Ves, dekoracijama i svečanim osvjetljenjem, programima predstava i koncertima te zabavama na nekoliko dana krajem lipnja 1818., postaje velika pozornica na otvorenom: “Tih dana grad je zaboravio na tešku i nimalo svečanu svakodnevicu i pokazao se u raskošnom ruhu. No svečanosti nisu bile samo prolazna karaktera, iako privremene, itekako su ostavile traga u gradu. Klasicističke dekoracije s pročelja vijećnice, Kraljevinske kuće i drugih palača i kuća, girlande, vaze i urne, raširile su se u arhitekturi sljedećih godina. Već u sljedećim desetljećima u Zagrebu se intenzivirala graditeljska djelatnost”. Zagreb je u to vrijeme bio grad obrtnika i trgovaca, a njegovi stanovnici pripadali su različitim jezičnim, odnosno nacionalnim grupama: “Tu strukturu zorno pokazuju natpisi na različitim jezicima povodom svečanosti, ali i njihov sadržaj. Kulturni pluralitet kao dominantno obilježje Monarhije tog vremena zrcali se i u kulturi tadašnjeg Zagreba, naravno u manjem mjerilu. Na njemačkom jeziku su se izvodile kazališne predstave i objavljivale novine, što je uvjetovano odredbama o njihovu djelovanju u Monarhiji”.
Pjesme prigodnice i govori objavljivani povodom carskog dolaska pružaju odličan uvid u kulturnu produkciju tog vremena, koja odražava heterogenost društva i različitih kulturnih praksi: “Na latinskom su napisana dva letka, pjesma i epigram, u njima se provlači topos cara kao mudrog i dobrog vladara te donositelja mira, a obiluju antičkim simbolima i mitologijom. Jedna je pjesma na hrvatskom jeziku, kajkavskom dijalektu, i u njoj su korišteni motivi narodnog pjesništva”. Za upotrebu hrvatskog jezika u školama, a protiv mađarskoga, zalagao se biskup Vrhovac, koji je na Saboru 1805. zatražio uvođenje “lingua illyrica” u škole i upravu. Vrhovac 1813. upućuje poziv na latinskom svim svećenicima za skupljanje narodnih poslovica, mudrih izreka i pjesama, kao prvi korak u prikupljanju leksičkog materijala. Svečanosti su bile važan faktor u životu zajednice. U Zagrebu su bile “popraćene zbivanjima što gode raspoloženju širokih slojeva: raskoši, reprezentativnošću, pucanjem iz topova i mužara, glazbom, svečanom rasvjetom, nazočnošću uglednih političkih i crkvenih ličnosti”: “Društveni život tadašnjeg Zagreba bio je u znaku plesova. Plemstvo je održavalo balove u svojim palačama, građani su pak posjećivali vlastite ‘purgarske plesove’ koji su se održavali u gostionicama i kavanama”. Vladarski par krenuo je na put u Dalmaciju i Hrvatsku u petak, 10. travnja: “Važan cilj ovoga putovanja bilo je predstavljanje vladara narodu što se realizira kroz brojne audijencije, ali i objede u javnosti, posjete kazalištima, koncertima, razgledavanje institucija i znamenitosti, što se redovito naglašava u izvještajima. Iz ovih novinskih izvještaja i dnevničkih zapisa cara tako saznajemo brojne detalje o životu i običajima stanovnika, pa i njihovu izgledu, car redovito bilježi kako su odjeveni stanovnici pojedinih regija”. Car je iz Dubrovnika preko dalmatinskog zaleđa i Like krenuo prema Zagrebu: “Zanimljiv podatak vezan je za sinjsku Alku, koju car obnavlja nakon što je bila ukinuta u vrijeme francuske vlasti. Novine donose kratak opis te igre i navode da ju je car obnovio i ustanovio nagradu od 100 guldena za pobjednika”. Vrhunac svečanosti bilo je paljenje svečane rasvjete u čitavom gradu 28. lipnja, na Gradecu i Kaptolu te na trgu Harmica i u Ilici, koje je započelo oko 21 sat i trajalo do 23 sata, što je bio iznimno složen pothvat za gradsku upravu: “Na Markovu trgu bio je ‘Marijin stup’ osvijetljen s 1000 šarenih svjetiljaka i osam vaza. ‘Markova crkva’ je u ‘skladu sa svojom gotičkom gradnjom’ dostojno ukrašena s 2000 svjetiljki”. Uređenje grada ostavilo je dug u gradskoj blagajni od 10.000 forinti.
Višejezičnost prigodničarske lirike tijekom careva posjeta vjerno zrcali tadašnju kulturnu sliku Zagreba, jer na različitim jezicima pokazuje iste motive i brojna zajednička tematska mjesta. U kulturnom i povijesnom smislu najvažnija je zabava koju je za cara priredio biskup Vrhovac, gdje je izvedeno narodno kolo. Za glazbenu podlogu biskup je izabrao melodiju narodne pjesme “Zaspal Janko pod jablankom”: “U literaturi se redovito ističe kolo kao simbol zajedništva i ujedinjenja, koje Vrhovac preuzima iz narodne umjetnosti te postaje jednim od ključnih mjesta u narodnom preporodu. U simboliku kola učitan je čak i socijalni aspekt, jer su ples izvodili plemići u narodnim nošnjama. Vrhovčeva zabava tako je tumačena kao vrhunac programa ovih svečanosti u protonacionalnom narativu i jedan od najvažnijih nagovještaja narodnog preporoda koji započinje 1830-ih - zabava s djelima na narodnom jeziku i u narodnoj odjeći. To će postati modeli u razdoblju narodnog preporoda, jer su upravo kostimirane zabave bile jedan od ključnih načina širenja ideja pokreta”.