Jedan od najpoznatijih mostova bivše Jugoslavije, Most na Đurđevića Tari, koji se gotovo 170 metara izdiže iznad rijeke i premošćuje najdublji kanjon u Europi, zatvoren je zbog temeljite rekonstrukcije. Od 10. kolovoza preko njega ne mogu ni automobili ni pješaci, a potpuna obustava prometa trebala bi trajati do 26. listopada. Radovi vrijedni oko sedam milijuna eura financiraju se kineskom donacijom, a izvodi ih kineska kompanija Shandong Luqiao Group.

Nije slučajno da upravo Kina financira obnovu ovog spektakularnog mosta u planinama sjeverne Crne Gore. Most je ondje, tisućama kilometara od Tare, desetljećima imao kultni status. Za to je zaslužan jugoslavenski ratni spektakl "Most" Hajrudina Šibe Krvavca iz 1969. godine, s Velimirom Batom Živojinovićem, Borisom Dvornikom, Reljom Bašićem i Slobodanom Cicom Perovićem u glavnim ulogama. Crnogorska vlada čak je prilikom potpisivanja ugovora o obnovi posebno istaknula da je građevina u Kini ostavila snažan trag upravo zahvaljujući Krvavčevu filmu.

Radovi su danas jedan od najsloženijih infrastrukturnih zahvata u tom dijelu Crne Gore. U srpnju je bilo završeno oko 60 posto posla. Obnavljaju se most i prilazne ceste, a glavni radovi trebali bi biti dovršeni do kraja godine. Konačna uporabna dozvola očekuje se do srpnja 2027.

Radojica Poleksić, koordinator projekta iz crnogorske Uprave za saobraćaj, priznao je za Vijesti da je rad na takvom objektu poseban čak i za iskusnog građevinskog inženjera.

- Čast mi je i zadovoljstvo da sudjelujem u rekonstrukciji mosta. To je vrhunac moje karijere - rekao je Poleksić.

Istodobno, gradilište je donijelo probleme kakve nije bilo lako predvidjeti. Turisti su, unatoč zabranama, izlazili na skelu iznad kanjona kako bi se slikali, kamioni su ignorirali zabrane, a vrijeme na Tari mijenjalo se od ranog snijega do ljetnih temperatura. Upravo zbog toga most je sada potpuno zatvoren.

Crnogorski premijer Milojko Spajić je prilikom obilaska radova u proljeće izjavio:

- Mnogi su uradili sve da ovaj most ne postoji, ali je i dalje tu.

Ta rečenica zapravo sažima cijelu njegovu povijest. Most na Đurđevića Tari projektirao je jedan od najznačajnijih jugoslavenskih građevinskih inženjera tog vremena, Mijat S. Trojanović.

Građen je neposredno uoči Drugog svjetskog rata, između 1938. i 1940. godine. Konstrukcija je duga oko 365 metara, ima pet lukova, a raspon najvećeg iznosi 116 metara. U trenutku završetka bio je najveći cestovni armiranobetonski lučni most u Europi. Ispod njega nalazi se Tara, rijeka koja je u vapnencu izdubila kanjon dubok do 1333 metra. Crnogorska turistička organizacija navodi ga kao najdublji kanjon Europe. Sama gradnja bila je spektakl. Za najveći luk podignuta je golema drvena skela visoka oko 141 metar, za koju su korištene stotine kubika drveta. Sve je napravljeno u vrijeme kada nije bilo suvremenih dizalica, računalnih proračuna i tehnologije kojom danas raspolažu građevinari. A onda je došao rat.

Nakon okupacije Jugoslavije 1941. područje je došlo pod talijansku kontrolu. Za okupacijske snage most je imao golem strateški značaj: predstavljao je jedan od rijetkih načina prelaska dubokog kanjona Tare. Partizani su 1942. odlučili prekinuti taj pravac.

Ključnu ulogu dobio je Lazar Jauković, inženjer koji je sudjelovao u gradnji mosta i zato je dobro poznavao njegovu konstrukciju. Zadatak nije bio jednostavno dignuti cijelu građevinu u zrak. Cilj je bio prekinuti prolaz neprijatelju, ali, koliko god je moguće, sačuvati golemi most. Jauković je 6. svibnja 1942. postavio eksploziv tako da uništi samo jedan manji luk. Srušen je dio konstrukcije dug oko 44 metra, čime je prijelaz postao nemoguć, ali glavni lukovi i najveći dio mosta ostali su čitavi. Jauković je nekoliko mjeseci poslije uhvaćen i 2. kolovoza 1942. strijeljan upravo kod mosta koji je pomagao graditi i koji je potom minirao. Nakon rata most je obnovljen; radovi su počeli 1945., a završeni 1946. godine. Po toj će priči kasnije biti snimljen jedan od najvećih filmova jugoslavenske kinematografije.

Radnja "Mosta" smještena je pred kraj rata, u 1944. godinu, i prati elitnu grupu partizanskih diverzanata predvođenih majorom Tigrom. Njemačke oklopne jedinice povlače se iz Grčke. Ako uspiju prijeći strateški važan most, mogu ozbiljno ugroziti partizanske snage. Rješenje koje zapovjedništvo daje glavnom junaku kratko je i brutalno: "Naša pozicija? Da most nestane".

Zadatak dobiva major Tigar, kojeg igra Bata Živojinović. Ima sedam dana da okupi skupinu diverzanata, probije se kroz njemačke položaje i uništi most. U njegovoj su ekipi, među ostalima, talijanski stručnjak za eksplozive Zavatoni, kojeg igra Boris Dvornik, te Sova, kojeg tumači Relja Bašić. Da bi to postigli, moraju pronaći i uvjeriti jedinog čovjeka koji zna slabu točku mosta - njegovog arhitekta, Inženjera kojeg glumi Slobodan Cica Perović. Problem je što Inženjer ne želi ni čuti o uništenju svog životnog djela, remek-djela statike i ljepote. I tu Krvavčev film prestaje biti samo akcijska priča. Glavni likovi moraju nadvladati vlastite sumnje i strahove.

U toj dilemi lako je prepoznati stvarnog Lazara Jaukovića, premda je filmski Inženjer fiktivni lik. Povijesni događaji također su drukčiji: pravi most miniran je 1942. kako bi se zaustavile okupacijske snage predvođene Talijanima, dok Krvavac radnju premješta u 1944. i u središte stavlja njemačko povlačenje iz Grčke.

Krvavac je snimio film po pravilima velikog akcijskog spektakla. Umjesto dugih političkih govora, tu su potjere, infiltracija među Nijemce, pucnjava, eksplozivi, izdaje i stalno odbrojavanje do trenutka kada njemačka kolona treba stići do mosta.

Bata Živojinović kao Tigar praktično je prototip Krvavčeva akcijskog junaka: malo govori, brzo donosi odluke i uvijek ide prvi. Tri godine poslije isti redatelj i isti glumac stvorit će još veći filmski fenomen "Valter brani Sarajevo". Njemu uz bok stoji legendarni Boris Dvornik kao talijanski stručnjak za eksplozive, Zavatoni. Njegov lik unosi prijeko potrebnu dozu humora i ljudske topline u surovu ratnu priču. Kemija između Živojinovića i Dvornika bila je opipljiva, a njihovo prijateljstvo na platnu preslikavalo je ono iz stvarnog života. Bili su poznati po zajedničkim nestašlucima, a anegdota kaže da su se jednom prilikom, tijekom boravka u hotelu, iz zabave penjali s vanjske strane zgrade, na užas osoblja i gostiju. 

Upečatljive uloge ostvarili su i Relja Bašić kao misteriozni Sova, agent za kojeg se do samog kraja ne zna na čijoj je strani, te tada mladi student šumarstva Igor Galo kao neiskusni Bambino. Galo se kasnije prisjećao kako ga je redatelj Krvavac, primijetivši ga u filmu "Imam dvije mame i dva tate", osobno pozvao i tretirao kao ravnopravnog profesionalca, štiteći ga od svih produkcijskih pritisaka.

Film je sniman na autentičnoj i vizualno zapanjujućoj lokaciji - mostu na Đurđevića Tari u Crnoj Gori, iako je redatelj Hajrudin Krvavac za potrebe fiktivne filmske priče radnju geografski premjestio u Bosnu.

Jedan od najprepoznatljivijih elemenata filma svakako je njegova glazbena podloga, a posebno pjesma "Bella Ciao". Iako se danas smatra univerzalnom himnom otpora i pjeva na prosvjedima diljem svijeta, od Turske i Libanona do Kolumbije i Sjedinjenih Država, njezin put do globalne slave bio je nezamisliv bez "Mosta". Ova talijanska partizanska pjesma, čiji korijeni sežu u narodne napjeve s početka 20. stoljeća, postala je globalni fenomen upravo zahvaljujući Krvavčevom filmu. 

Film je postigao nevjerojatan komercijalni uspjeh i prodan je u gotovo sve zemlje svijeta, a najveću popularnost stekao je u Kini. Koliko je to otišlo daleko, najbolje je godinama poslije opisao sam Krvavac. Prisjećajući se dolaska na retrospektivu svojih filmova u Peking, govorio je da ih je na aerodromu dočekala golema masa koja je pjevala "Bella Ciao".

- Na aerodromu nas je dočekao hor od par hiljada Kineza - prisjećao se Krvavac.

Filmski producent Jasmin Duraković poslije je također isticao da su uz film odrasle generacije kineskih gledatelja.

- Generacije Kineza vezane su za njega - rekao je govoreći o "Mostu" i njegovoj popularnosti.

Također, popularnost Bate Živojinovića u Kini je dosegla mitske razmjere. Njegov kasniji lik Valtera postao je kulturna ikona, do te mjere da su mu kineski proizvođači nudili unosan ugovor za promociju piva nazvanog "Valter". Živojinović je, međutim, ponudu odbio, ne želeći komercijalizirati popularnost lika koji je za milijune ljudi predstavljao simbol otpora.

U anketi filmskih kritičara provedenoj uoči raspada Jugoslavije, "Most" je zauzeo iznenađujuće visoko drugo mjesto na listi najboljih jugoslavenskih filmova svih vremena, odmah iza Kusturičinog "Sjećaš li se Dolly Bell". Mnogi ga i danas smatraju stilski dorađenijim i cjelovitijim ostvarenjem od Krvavčevog kasnijeg većeg hita "Valter brani Sarajevo". Završna rečenica filma, koju Tigar izgovara promatrajući ruševinu - "Šteta, bio je to divan most" - jedna je od najslavnijih i najcitiranijih replika u povijesti jugoslavenske kinematografije. Rečenica savršeno sažima paradoks rata. Da bi se pobijedilo zlo (nacizam) i spasili ljudski životi, junaci su prisiljeni uništiti nešto veličanstveno što je ljudski um stvorio. Drugim riječima, žrtvovati Inženjerovo životno djelo za viši cilj.