"Koreografija za mene uvijek označava pronalaženje drugog jezika. Boje i oblici koje vidimo na slici mogu postati dijelovi pokreta, ritma, energije i prostora. Maljevičev vizualni svijet u tom smislu preko plesača postaje nešto fizičko".
Tim je riječima veliki talijanski koreograf Mauro Bigonzetti opisao svoj balet 'Kazimir’s Colours' koji će 2. listopada biti premijerno izveden na daskama Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, zajedno s njegovim baletom 'Rossini Cards', stvarajući tako jedinstvenu večer suvremenog baleta posvećenu upravo njegovom stvaralaštvu.
Balet 'Kazimir’s Colours' prvi je put izveden 1996. godine u Stuttgartu te je upravo ono Bigonzettiju donio međunarodnu slavu. Crpeći inspiraciju iz djela ruskog slikara Kazimira Maljeviča, utemeljitelja suprematizma i jednog od najvećih predstavnika avangardne umjetnosti, Bigonzetti je stvorio baletno djelo koje priziva sve one apstraktne oblike i žive boje prisutne u Maljevičevim slikama, a sve to spojio je s glazbom Dmitrija Šostakoviča, preciznije s njegovim Koncertom br. 1 za klavir, trubu i gudače.
- Kad sam stvarao ovaj balet, bio sam jako zainteresiran za stvaranje dijaloga između vizualne umjetnosti i glazbe, no nisam htio jednostavno reproducirati Maljevičeve slike na pozornici. Ono što me zanimalo bile su boje, atmosfera, emocije i odnosi između različitih elemenata njegova vizualnog jezika. Istodobno sam pronašao vrlo snažnu vezu između Maljevičeva opusa i Šostakovičeve glazbe te sam, umjesto da doslovno prevodim same slike, pokušao taj dijalog prevesti u pokret - govori nam Bigonzetti.
Drugi dio njegova diptiha, balet 'Rossini Cards', kao polazište uzima opus talijanskog opernog skladatelja Gioacchina Rossinija, koji potpisuje brojne svjetski poznate opere među kojima se svakako izdvaja “Seviljski brijač”, praizveden 1816. godine. U Bigonzettijevu baletu Rossinijeva glazba tako postaje osnova za razigranu, dinamičnu i slojevitu koreografiju, kao i oslikavanje portreta samog skladatelja i njegovog dionizijskog vitalizma.
- U baletu ‘Rossini Cards’ sve počinje Rossinijevom glazbom koju sam oduvijek volio. Sama glazba pokretačka je snaga koreografije. Publika će toga imati priliku vidjeti djelo puno energije, ironije, senzualnosti i vitalnosti, ali i poezije i emocija. Rossinijeva glazba u sebi sadrži savršenu mješavinu tih elemenata, a ja sam nastojao pružiti priliku da se ti elementi pojave preko plesača i pokreta. Tu je također snažan osjećaj razigranosti. Humor je vrlo važan, ali nikada nije odvojen od muzikalnosti i fizičke spremnosti plesača. Za mene, pokret gotovo izrasta iz glazbe - istaknuo je Bigonzetti, opisujući svoj drugi balet.
Od prve izvedbe baleta 'Kazimir’s Colours' prošlo je 30 godina, a balet 'Rossini Cards' svoju je premijeru imao 2004. godine. Upravo zbog toga upitali smo Bigonzettija hoće li se u zagrebačkoj izvedbi moći uočiti neke razlike u odnosu na originalnu koreografiju.
- Svaki put kada se koreografija vrati na pozornicu, neizbježno je da će se nešto u njoj promijeniti. Koreografija ostaje ista, ali drugačiji su plesači, drugačija je energija i drugačiji je odnos između plesača i djela. Ne mislim da je balet nešto potpuno fiksno, on je živi organizam i svaka nova generacija plesača u njega unosi svoje kvalitete i svoje osjetljivosti. Publika u Zagrebu stoga će vidjeti originalna koreografska djela, ali doživjet će ih preko posebnih kvaliteta i osobitosti ovog ansambla. Upravo je to ono što vraćanje starijeg djela na pozornicu za mene čini tako zanimljivim - kaže nam.
S obzirom na to da je balet 'Kazimir’s Colours' nastao iz dijaloga s Maljevičevim likovnim svijetom, ne može se zanemariti važnost vizualnog aspekta u čitavom djelu. Upravo zbog toga, Bigonzettija smo zamolili da nam kaže ponešto o ulozi kostima u ovoj izvedbi.
- Vizualni aspekt svakako je vrlo važan, no ne vidim kostime kao ilustraciju Maljevičevih slika. Oni su dio ukupne vizualne arhitekture baleta, u interakciji su s tijelima, pokretom, prostorom i svjetlom te tako doprinose stvaranju atmosfere djela. U kromatskom i estetskom smislu, kostimi su inspirirani Maljevičem, no svi ti elementi - pokret, glazba, kostimi, svjetlo i prostor - na kraju postaju dio istog jezika. Kostimi ne bi trebali samo ukrašavati plesače, oni bi trebali postati dio same koreografije.
Na pitanje kako prolaze probe i kako napreduje rad s ansamblom Baleta HNK-a u Zagrebu, Bigonzetti nam odgovara:
- Probe prolaze jako dobro. Jedna od najvažnijih stvari za mene uvijek je razmjena s plesačima, a jako dobro znam kako moji asistenti rade. Oni su moje ruke, moje noge, moja duša... Duboko poznaju moje radove i interpretiraju ih točno onako kako sam ih zamislio. Naravno, uvijek ih jedva čekam kontaktirati prije premijere i raditi s njima. Ne zanima me samo podučavanje koraka, već i pomaganje plesačima da razumiju namjeru koja stoji iza pokreta, da razumiju muzikalnost, energiju, kvalitetu i posebno emocije koje su i same dio koreografije. Svaki plesač donosi nešto drugačije u rad pa je proces proba za mene istovremeno i proces otkrivanja. Nastojim pronaći ravnotežu između očuvanja identiteta koreografije i dopuštanja plesačima da u nju unesu svoju individualnost.
Više o tome kako izgledaju radni dani plesača tijekom priprema za premijeru ispričala nam je Natalia Kosovac, nacionalna prvakinja Baleta HNK-a u Zagrebu.
- Naš radni dan, odnosno baletni klas, počinje u 10 ujutro, a u 11:35 počinjemo s probama. One traju do 15 sati, nakon čega imamo pauzu i onda ponovno probe do 17 sati. Nakon toga slijedi hlađenje, istezanje i prolaženje stvari od toga dana koje bismo trebali ispraviti - govori nam Natalia.
Pitamo je također postoje li neki dijelovi Bigonzettijeve koreografije koje je morala najviše puta ponavljati i dogodi li se ikada da je, nakon dugotrajnih proba, tijelo više ne sluša?
- Dijelovi koje sam najviše puta morala ponavljati odnosili su se više na brojanje i navikavanje na samu glazbu te disanje i usklađivanje stila i koraka s glazbom. Pogotovo nakon što smo se navikli na CD, kada je došao pijanist koji je svirao uživo, bilo je jako zabavno. I da, ponekad se to dogodi ako smo jako umorni, ali ja to nekako izdržim. Najgore mi je kada moj um prestane surađivati, što se ponekad dogodi u danima kada učim puno novih koraka i brojanja, onda se ljutim na samu sebe zato što ne pratim - odgovara.
Kada publika gleda balet na pozornici, svi pokreti djeluju kao da su izvedeni s apsolutnom lakoćom, no iza svega toga, osim godina i godina učenja i navikavanja tijela na baletne pokrete, nalazi se izuzetno velik broj sati utrošenih na probe te razina fizičke iscrpljenosti koja je publici najčešće potpuno nepojmljiva.
- Dane provodimo isprobavajući svaki korak, svako brojanje, svaki pogled, različite osjećaje koji prate te korake i još mnogo toga između. To je rad iz ljubavi. Ali je nevjerojatan i velika je radost to raditi - kaže nam Natalia. Za kraj je pitamo, što bi, prema njezinom mišljenju, najviše iznenadilo publiku kada bi imala priliku na pet minuta gledati ono što se događa iza zatvorenih vrata na probama.
- Vjerojatno puno stvari. Od toga kako se oblačimo za probu do roga koliko puta moramo iznova i iznova ponoviti jednu stvar. I iznenadilo bi ih to što svi sjedimo na podu - govori Natalia.
Za Denisa Matvienka, koji je od srpnja ove godine imenovan ravnateljem Baleta HNK-a u Zagrebu, ovo je prva premijera u njegovom mandatu. Pitamo ga zašto je odlučio baletnu sezonu otvoriti upravo s ovim Bigonzettijevim diptihom?
- Prije svega, Mauro Bigonzetti je svjetski poznati koreograf, poznat po svojoj dubokoj umjetničkoj viziji i jedinstvenom jeziku pokreta. Drugo, kao ravnatelj Baleta, analizirao sam što bi moglo biti korisno i novo i za našu publiku i za umjetnike u kazalištu. Došao sam do zaključka da je Bigonzetti bio nedostajući dio slagalice u cjelokupnom konceptu razvoja kazališta - govori nam Matvienko. Postavljanje ovakvih premijera uključuju veliku količinu organizacije koja se odvija iza scene, još i prije same objave repertoara. Koliko vremena obično prođe od prvog razgovora do trenutka kada se počinje raditi na predstavi?
- Dobro pitanje - govori Matvienko uz osmijeh.
- To ovisi o mnogim čimbenicima, kao što su opseg samog projekta, broj umjetnika koji sudjeluju, kostimi, scenografija te koliko brzo predstavnici i jedne i druge strane mogu raditi i tako dalje. Ovaj konkretni projekt razvijen je prilično brzo, a organizacija svega prije prvih proba trajala je šest mjeseci.
Još jedna od posebnosti Bigonzettijeve koreografije za ovaj baletni diptih jest spajanje suvremenih pokreta s klasičnom glazbom, odnosno spajanje naizgled nespojivih elemenata koji pak u svojem dijalogu stvaraju dinamičan i vizualno izuzetno atraktivan balet koji je istovremeno duboko ukorijenjen u glazbi, ali i slobodan u formi.
- Na prvi pogled može se činiti da se klasična glazba ne može kombinirati sa suvremenom koreografijom. Ali povijest pokazuje, i to je činjenica, da upravo ta kombinacija može stvoriti nevjerojatno snažan učinak. Ako imate priliku vidjeti ove izvedbe, točno ćete razumjeti što mislim - kaže nam Matvienko.
Za kraj, pitamo ga što publika može očekivati od ove jedinstvene izvedbe?
- Divljenje, uživanje, uranjanje u vlastite misli - sve je povezano s emocijama! Mi smo umjetnici; učili su nas stvarati iluziju na pozornici i time publici prenositi emocije. I što su emocije jače, to su umjetnici bolji - ili obrnuto. Ne sumnjam da će upravo to naša draga publika doživjeti. Volim svoje umjetnike, ponosan sam na njih i duboko poštujem njihov talent - zaključuje Matvienko.
