Anđela Ramljak, jedna od najtalentiranijih, najelokventnijih i najatraktivnijih glumica Zagrebačkog kazališta mladih, u njihovoj najnovijoj produkciji ‘U logoru/Golgota’ utjelovljuje nekoliko uloga, od Agramerove sestre do seksualne radnice i vojnika, te svojim scenskim metamorfozama i angažmanom uvelike pridonosi autentičnosti i ljepoti te četverosatne predstave.

Komad ‘U logoru/Golgota’ režirala je nagrađivana slovenska redateljica mlađe generacije Nina Rajić Kranjec, koja je dobila Grand Prix na BITEF-u, a britanski časopis Stage proglasio ju je jednom od pet najznačajnijih mladih kazališnih autora. Taj je glas opravdala i ovom predstavom, kojom je na suvremeni način oživjela Miroslava Krležu, osudivši besmisao rata, ali i okrutnost i represivnost poslijeratnog sustava.

“Nažalost, Krležina vizija besmislenog i užasnog nasilja u našem današnjem trenutku je apsolutno aktualna”, kaže Anđela Ramljak, rođena Mostarka, koja je u matičnom ZKM-u odigrala brojne značajne uloge u mnogim hit predstavama, od prve, još tijekom studija, u komadu “Moj duh”, preko “Radnica u gladovanju” i “Čarobnog brijega” do posljednjih rola u uprizorenjima “Ja sam ona koja nisam”, “Kraj svijeta u tri čina”, “Moj muž” i “Jezik kopačke” te “Drame bez naslova”. Također je često gostovala na Dubrovačkim ljetnim igrama, između ostaloga utjelovila je Ofeliju u Magellijevu “Hamletu”, kad joj je partner bio Frano Mašković, a televizijska publika zapamtila ju je gledajući brojne serije, kao što su “Zabranjena ljubav”, “Oblak u služni zakona” i “Područje bez signala”.

Zanimljivo je da je prije glume studirala modni dizajn i da je razvila i neke druge talente i sposobnosti, kao pravi multipraktik – zna šivati i ‘heklati”, svira trubu i flautu, a prošle je godine položila ispit za kapetana broda do 18 metara.

Express: U predstavi ‘U logoru/Golgota’ igrate nekoliko uloga, od Agramerove sestre i seksualne radnice do vojnika u ‘Golgoti’. Na prvi pogled čini se da su ženske uloge u drugom planu, no zatim se pokazuje da su sve uloge važne i u funkciji moćnog Krležina teksta i cijele predstave. S obzirom na originalan koncept redateljice Nine Rajić Kranjec, kako ste gradili svoje likove?

Krleža je napisao dva ženska lika u Golgoti, a to su ŽENA i KRISTIJANOVA ŽENA. Nema imena. Samo žena. I čija žena. Začudo, svi muški likovi imaju svoja imena. I jao, kako neobično, muških je likova mnogo više.

Tako da sam svoje likove počela graditi iz bunta. A dramaturški gledano, ovako iz ptičje perspektive, svako prisustvo žene uz muškarca na sceni daje dodatnu dimenziju tom muškarcu. Smješta ga u politički kontekst odgovornosti koja neminovno dolazi nakon svake akcije koju on poduzima. Svaka akcija ima svoju reakciju.

Kod Krleže kobnu posljedicu. Razne su to izmaštane žene koje Krleža nije ispisao, primjerice lik udovice koja moli supruga da ne stavlja svoju glavu na panj i ostavlja nju i djecu same, sestra Agramerova, pijanistica koja si ošiša dugu kosu, zaključa klavir i zavjetuje se da ga neće svirati dok ne završi rat, koja bodri brata da ode u taj rat. Ili trudne prostitutke kojoj je rat daleko ugodnije i poznatije okruženje od života punog ljepote, nježnosti i optimizma.

Meni najdraži lik je dirigentica. Osim što je žena rijetkost u tom zvanju, u meni je učenje osnova dirigiranja od Andreja Vesela probudilo enormnu radost. Ali i otkrilo da imam sinesteziju. Počela sam čuti okuse.

Express: U predstavi Krležine riječi zvuče kao ozbiljno upozorenje da se prošlost ponavlja kao trajna Golgota. Također, predstava ima snažnu antiratnu poruku po kojoj rat nije herojski čin, nego sustav u kojem besmisao, nasilje i glad gutaju i uništavaju čovjeka. U čemu vidite dodirne točke tog Krležina teksta, kao i same predstave, s današnjim vremenom?

Mislim da je dodirnih točaka mnoštvo. Krležine drame bave se Prvim svjetskim ratom, a čini mi se da od tada kao vrsta nismo napredovali. Samo posljednjih godina gledamo ekstremno brutalne ratove u Europi i svijetu, od rata u Ukrajini i genocida u Gazi, do novog rata na Bliskom istoku.

Sve je to naročito traumatično za moju generaciju koja je u djetinjstvu proživjela “naše” ratove i još nosi njihove ožiljke. Sada smo u live-streamingu zasuti prizorima masovnog ubijanja djece, i to uz pomoć umjetne inteligencije. Teško je gledati te prizore i ostati normalan.

Kao da je do savršenstva došla masovna mašinerija klanja koju je Krleža opisivao. I budalama je jasno da na čelu svijeta stoje gadovi kojima naši životi ne znače apsolutno ništa, i da sutra mi možemo biti ti koje će ubijati u ime nazadnih ideologija, rasizma, profita ili iz čiste zabave.

Voljela bih da ovo mogu reći za neku veseliju predstavu, ali nažalost Krležina vizija besmislenog i užasnog nasilja u našem današnjem trenutku je apsolutno aktualna. Toliko aktualna, da se pitam je li Miroslav Krleža uopće “prošlost”? On strpljivo čeka da ga opet iznova prepoznamo.

Ta ideja da se povijest ponavlja, ali uvijek na neki malo drugačiji, podmukliji način, to danas osjećamo gotovo svakodnevno. Rat možda nema isti oblik, uniforme ili tehnologiju ratovanja, ali mehanizmi nasilja, straha i manipulacije su tu. I možda je najstrašnije to što se na njih brzo naviknemo. I onda se pitaš jesmo li išta naučili ili samo malo sofisticiranije ponavljamo iste greške.

Express: Današnja mlada generacija ima otpor prema Krleži, smatrajući da su njegovi tekstovi previše zahtjevni, a rečenice komplicirane. Možete li nam reći zašto bi mlađa publika trebala pogledati ovu predstavu?

Ja ih donekle i razumijem. Krleža je gust, masan u svojim mislima i rečenicama, kaloričan je. A mladost ne voli da je se opterećuje, mladost voli six seven. Ali svakako mu treba dati šansu, Krleža ima tu moć da čitatelja zarazi elokventnošću. Toliko je seksi, mladosti moja, kada se netko bogato izražava, bez poštapalica, s riječima koje nisu toliko često u opticaju. S druge strane, predstava je toliko slojevita na vizualnom, glazbenom, filozofskom nivou. Dođite je pogledati da ne budete topovsko meso.

Express: ‘Golgota’ se na neki način bavi i sukobom na ondašnjoj ljevici te pitanjem sindikalizma i socijaldemokracije, odnosno štrajkom, tj. ratom nakon rata. Danas su radnici zamijenjeni zaposlenicima, a borba za radnička prava više nema kritičku oštricu i svodi se na zahtjeve za višim plaćama, kao što je slučaj kod većine današnjih štrajkova. Kako vi vidite tu situaciju u Hrvatskoj, je li neoliberalni kapitalizam progutao radnička prava za koja se bore Krležini junaci?

Čini mi se da živimo izraženijem individualizmu u odnosu na prije pa se tako i zahtjevi i prava traže na osobnom nivou, a ne na kolektivnom. Tko se usudi, ide po više za sebe. Tamo gdje su stvari kolektivne, idu malo tromije i ovise o gradu ili državi. Nas je progutala krađa onih koji su dobili povjerenje i zadatak da vode državu. Ostavlja nas u šoku, nevjerici i besparici. Taj broj zatvorenih i propalih tvornica, koje, između ostalog, navodimo u predstavi, stravičan je. Taj broj obitelji koje su ostale bez posla, na cesti, bez otpremnine…

S takvim sustavnim tretmanom mi kao da smo zaboravili da imamo ikakva prava. Ali takvi smo, pobune ne dižemo, strpljivo čekamo da bude bolje. No je li zaista bolje čak i kada je životni vijek čovjeka nikada duži u povijesti, ljudi izgledaju nevjerojatno mladoliko, gladi nikada manje… Revolucije i barikade čine se iz ove perspektive kao uspomena. Izblijedjela slika vremena u kojoj su ljudi još uvijek imali muda. No ne smijemo odustati od zahtjeva za boljim, dostojanstvenim, pravednijim, sretnijim životom. Ta gorila nas ne smije progutati.

Express: U ZKM-u igrate u nekoliko značajnih predstava, od ‘Ja sam ona koja nisam’, preko omnibusa ‘Kraj svijeta u tri čina’ do ‘Mog muža’, a svaka od njih na svoj način progovara o više ili manje podređenom položaju žene u našim patrijarhalnim društvima u regiji. Većini tih junakinja zajedničko je da pristaju na kompromise i ne izlaze iz malograđanskih okvira. Kako biste ocijenili stupanj patrijarhalnosti hrvatskog društva i jeste li ikada osjetili na vlastitoj koži posljedice takvog svjetonazora? Dakle, jesu li žene ravnopravne u današnjoj Hrvatskoj?

Ravnopravne? Broj femicida u Hrvatskoj sve govori. To je monstruozno. S druge strane, imam osjećaj da patrijarhat danas često dolazi u jako pristojnom obliku. Nije nužno grub ili glasan, ali je uporan. I često ga prepoznamo tek kad nas malo “zakači”. Jesam li ga osjetila? Jesam, naravno. I to me i učinilo još osjetljivijom na te teme. Ne bih rekla da smo ravnopravne – ali rekla bih da smo budnije i glasnije nego prije. I to mi se čini važno. Došlo je vrijeme kada muškarci trebaju započeti svoju emancipaciju u kojoj muškarac ne mora dokazivati da je muškarac.

Ženska emancipacija bila je glasna, borbena, muška je unutarnja, tiha. Muškarac nije papak ako je taktilan, nježan i ako svojeg sina odgaja da može biti ranjiv, imati emocije i da može razgovarati o njima.

Da je u redu reći volim te. Da je u redu reći boli me. Time ne gube muškost. Vrijeme da budemo ljubazni prema malima i mladima, a ne da ih se stavlja na mjesto i degradira jer su još balavi i zeleni. Imam osjećaj da tako male stvari mogu učiniti drugačije lice i naličje ovog ludog društva u kojem živimo.

Možda u takvom svijetu više neće biti patrijahata ili matrijahata. Jer nam neće biti potreban. Ključ je graditi odnose koji nisu temeljeni na kontroli i moći.

Express: Gostovali ste u Gavellinu komadu ‘Slijepi vode slijepe’ Boruta Šeparovića, gdje ste tumačili umjetnu inteligenciju. Koji je vaš stav o AI koja danas sve više zamjenjuje ljude na radnim mjestima, koju učenici i studenti sve češće angažiraju za pisanje seminara, a pomoću algoritama već su realizirana i umjetnička djela? Zastrašuje li vas to ili vas oduševljava?

AI istovremeno me fascinira i plaši. Uloga umjetne inteligencije donijela mi je jedno zanimljivo pitanje: što nas zapravo čini ljudima? Ako AI može napisati tekst ili napraviti sliku, onda mi moramo još više kopati po onome što je neponovljivo naše i autentično – prisutnost, emocija, odnos. I tu je kazalište, srećom, još uvijek nezamjenjivo i ima apsolutnu prednost.

Express: Već se mjesecima raspravlja o Thompsonu i njegovim koncertnim porukama, također i o tome treba li zabranite njegove koncerte, kao i pjesme u kojima promovira pozdrav ZDS. Koji je vaš stav o tome?

Toliko se na ovu temu govorilo da se sve reklo. Ja bih potpuno drugim pitanjima otvorila vrata medijskog prostora.

Express: Prošle godine svjedočili smo tzv. zabraniteljskom ljetu, kada su stanoviti branitelji pokušali preuzeti kontrolu nad hrvatskom kulturom i određivati tzv. podobnost kulturnih projekata, tražeći zabranu festivala ‘Nosi se’ u Benkovcu, a kasnije i festivala ‘Fališ’ u Šibeniku. Kako to komentirate?

Ja sam u tom valu zabrana predlagala da se zabrane parfemi u restoranima po uzoru na Japan. Ali nitko ništa. Svaki pokušaj kontrole kulture uvijek mi djeluje kao znak straha. Umjetnost bi trebala biti sve samo ne podobna. Kada počnemo određivati što “smije”, a što “ne smije”, vrlo brzo dođemo do toga da se više ništa ne smije. A to je, dugoročno, puno opasnije od bilo kojeg festivala.

Express: Također ste sudjelovali u koprodukcijskom projektu Europskog ansambla pod umjetničkim vodstvom Olivera Frljića, koji je realizirao predstave ‘Neprijatelj naroda’, ‘Clickworkers’ i ‘Enter Full Screen’. U tim su se predstavama propitivale mogućnosti online kazališne suradnje te europski identitet u doba krize i velikih promjena. Kako vidite današnju Europu, gubi li se taj europski identitet zbog brojnih imigranata?

Ne znam, nekad mi se Europa čini kao umiruća stara tetka s biserima i zlatninom, s trajnom ondulacijom, namirisana, prikopčana na razne aparate i umire godinama i nikako da umre. A nekad mi se čini kao članica The Rolling Stonesa koja si je spičila najmodernije koktele u tek promijenjenu krv, živnula je i ne da se! Imigrantsko je pitanje veliko pitanje i zahtijeva stabilno i svjesno vodstvo i zakonodavstvo.

S tim se treba zabaviti, treba promišljati nove politike, nije dovoljno biti samo za ili protiv. To je dovoljno za skupljanje glasova, na što se čini da je današnja politika spala. Jedan dio mene, nazovimo ga utopijskim, ne može shvatiti ni granice ni pasoš. Da se razumijemo, ja ne želim živjeti u gradu u kojem se bojim i u kojem europske vrijednosti više ne vrijede. A s druge strane, ja sam osoba koja je došla iz druge države u ovu sredinu. Ja sam taj migrant. Jesam li ja ta koja je promijenila identitet ovog grada. I ako da, je li to bilo na gore?

Express: Što mogu učiniti glumci i kazališta te općenito kultura u takvim situacijama? Dakle, kako mogu umjetnici utjecati na promjene u društvu?

Mi moramo nastaviti govoriti svoju istinu.