Zgrada hotela izvorno je sagrađena 1913. kao privatna rezidencija uspješnog poduzetnika i povratnika Ive Milića, koji je većinu svog kapitala zaradio tijekom boravka u Argentini. Petnaestak godina kasnije, vilu je kupio poznati dubrovački brodovlasnik Tomo Glavić kako bi je nadogradio i pretvorio u elitni pansion. Glavić je bio jedan od pionira dubrovačkog i hrvatskog turizma, vlasnik niza hotela među kojima je bio i zagrebački hotel Dubrovnik. Nakon Drugog svjetskog rata osuđen je zbog navodne ‘suradnje s okupatorom’, te mu je sva imovina nacionalizirana. Njegovi se nasljednici već desetljećima uglavnom neuspješno bore za povrat.
Kako bilo, pedesetih je godina hotel Villa Argentina ponovno nadograđen i pretvoren u luksuzni hotelski kompleks, koji je kasnije uključio i vile Orsula, Glavić i Šeherezada.
Mozaik netom prije rekonstrukcije
Tijekom jedne od obnova u dvoranu unutarnjeg bazena postavljen je veliki Dulčićev mozaik, u skladu s tadašnjim tendencijama da se u javne građevine postavljaju djela uglednih umjetnika. Prije nekoliko je godina sadašnji vlasnik hotela - Jadranski luksuzni hoteli (ALH) - pokrenuo opsežnu transformaciju čitavog kompleksa. Projekt studija 3LHD uključuje očuvanje povijesnih slojeva i integraciju s najsuvremenijim rješenjima, poput izgradnje podzemnog tunela do plaže. Kad se otvori kasnije ove godine, kompleks Ville Argentine trebao bi biti jedna od najluksuznijih i najprestižnijih turističkih lokacija na Jadranu, s Dulčićevim mozaikom - koji se trenutno pažljivo restaurira - kao svojevrsnom umjetničkom legitimacijom.
Kad je 1967. kao jedan od najuglednijih hrvatskih umjetnika dobio narudžbu za reprezentativni mozaik u hotelu Villa Argentina, Dulčić je u svom opusu već imao niz mozaika ostvarenih u javnim prostorima. Poslu je pristupio krajnje ozbiljno: kao suradnike i pomoćnike za izradu “Dubrovačkih varijacija” angažirao je svog nekadašnjeg učenika, akademskog slikara Josipa Trostmanna, klesara ‘zlatne ruke’ Ivu Jašića, te Petra Ubovića, dubrovačkog akademskog slikara koji je predavao na Likovnoj akademiji u Beogradu. Za logistiku je bila zadužena slikarica Mira Buljan, Dulčićeva kolegica i prijateljica koja je mozaik kockice i drugi materijal nabavljala u Italiji, pokušavajući iz malog budžeta izvući najviše. Njih su dvoje povremeno zajedno odlazili u kupovinu preko granice, a Dulčić bi često bio nesretan jer bi se morao zadovoljiti s jeftinijim materijalima koji bi s vremenom promijenili boju ili oslabili. Bio je silno motiviran da u hotelu u potpunosti ostvari svoju umjetničku viziju: u tom je razdoblju otkazao sve druge projekte, zanemario je štafelajno slikarstvo, a čak je zabilježeno i da se odrekao dijela honorara kako bi pomoćni radnici bili bolje plaćeni.
Radovi na mozaiku
U tom kontekstu dogodio se i spor oko širine fuga, odnosno razmaka među kockicama u mozaiku. Ubović je iz tehničkih razloga inzistirao na širim fugama, na što je Dulčić naposljetku pristao, no kasnije je zbog toga bio nezadovoljan smatrajući da je sivilo širokih fuga negativno utjecalo na koloristički dojam mozaika. Rad na “Dubrovačkim varijacijama” trajao je veći dio 1967. godine, no kad je mozaik konačno završen, tadašnji mediji proglasili su ga umjetničkim trijumfom jugoslavenskog socijalizma.
Njegov autor Ivo Dulčić bio je, međutim, daleko od idealnog socijalističkog, a još manje jugoslavenskog umjetnika. Čitavog života bio je vezan uz katoličku vjeru i hrvatski identitet, što je najotvorenije izrazio u zapisu u župnoj knjizi u Essenu u Njemačkoj, gdje je 1966. godine za župnu crkvu Sv. Marije izradio oltarnu fresku te niz manjih fresaka, vitraža, mozaika i uljenih slika. Tijekom rada u crkvi, Dulčić je u župnoj knjizi dojmova napisao sljedeće riječi: “Nastojat ću svom snagom svog hrvatskog srca da u kapeli časnih sestara mojim afreskom unesem u ovu hrvatsku oazu i ovo essensko sivilo žar kolorita drage nam Hrvatske. Ovaj će afresko biti u prvom redu moja skromna molitva Bogomajci, odvjetnici Hrvata da se umilostivi i čim prije zgazi glavu crvenoj zmiji koja još gmiže dragom nam domovinom.
Rođen 11. kolovoza 1916. godine u Dubrovniku, Dulčić je potekao je iz težačke obitelji Antuna Dulčića i Margarite Miličić, koji su se početkom stoljeća doselili na Lapad iz Brusja s otoka Hvara
Afresko će biti izraz moje duboke zahvalnosti velečasnom Franji Lodeti i časnim sestrama na gostoprimstvu koje su mi ovdje pružili.”
Opaska o ‘crvenoj zmiji’ možda je bila najotvoreniji izraz njegove pobune, no Dulčić ni inače nije osobito skrivao svoja politička i vjerska uvjerenja.
Rođen 11. kolovoza 1916. godine u Dubrovniku, Dulčić je potekao je iz težačke obitelji Antuna Dulčića i Margarite Miličić, koji su se početkom stoljeća doselili na Lapad iz Brusja s otoka Hvara.
Bio je jedini sin nakon osam kćeri, odrastajući u kućnoj hijerarhiji kao ‘sin jedinac’ nad čijim su zdravljem svi strepili, posebno nakon što je kao dijete prebolio dječju paralizu. Ta mu je bolest ostavila trajne posljedice na tijelo, no možda je upravo taj fizički nedostatak postao njegova pokretačka snaga, dodatno učvrstivši njegovu vjeru i snažan ego. Pohađao je dubrovačku gimnaziju, gdje se rano aktivirao u literarnim društvima i počeo crtati karikature. Iako je njegova prava vokacija bila umjetnost, pod pritiskom obiteljskih okolnosti nakon očeve smrti 1934. otišao je u Beograd kod ujaka, poliglota i slikara Sibe Miličića, gdje je upisao studij prava.
Radovi na mozaiku
Godine 1937. preselio se u Zagreb i nastavio studij prava, ali ga je kao apsolvent 1940. napustio kako bi se posvetio slikarstvu. Iako u prvom pokušaju nije uspio, iz drugog se pokušaja 1941. uspio upisati na Akademiju likovnih umjetnosti (ALU), u klasi profesora Ljube Babića.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Dulčić je mobiliziran u ‘prosvjetnu bojnu’ u Varaždinu, koja je okupljala umjetnike kako bi ih sačuvala od odlaska na bojišnicu. U to je vrijeme stvorio svoja prva značajna djela poput “Portreta gluhonijemog”. Nakon rata nastavio je studij slikarstva, no kod novih vlasti nije bio omiljen zbog svog protivljenja socrealizmu. Tijekom jednog predavanja napao je profesora Đuru Tiljka, rekavši mu: “Mi smo na Akademiji, nismo medicinari na Šalati. Ovdje se smije izraziti slobodno shvaćanje, ovdje se mora pokazati individualnost.” Zbog tog incidenta i općenito neprijateljskog stava prema novoj državi, izbačen je s Akademije pred samu diplomu. Stigmatiziran kao politički neprijatelj, vratio se u roditeljsku kuću na Lapadu, gdje je osnovao večernji tečaj crtanja kroz koji su prošli mnogi budući umjetnici poput Đure Pulitike i već spomenutog Josipa Trostmanna.
Njegov stil tada je evoluirao od tamnijih, tonskih interijera prema eksploziji boje i svjetla. Slikajući motive Straduna, dubrovačkih procesija i kupača na plažama, razvio je specifičan stil, treperavi raster boja u kojem se figure gube, a slika postaje polje disperziranih čestica visokog intenziteta.
Pošto mu je Akademija ipak priznala diplomu, Dulčić se 1955. trajno vratio u Zagreb, koji je postao njegov drugi dom. Njegove slike privlačile su veliku pozornost, a premda nikada nije imao pravi atelje - često je radio na podu u malim pretrpanim sobama - počeo je dobivati sve veće narudžbe.
Primjerice, u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja izradio je monumentalnu fresku “Krist Kralj” na gotovo 200 četvornih metara, koja je isprva dočekana sa skepsom zbog modernizma, no kad ju je pohvalio Ivan Meštrović, kritike su nekim čudom utihnule. Njegovim najpoetičnijim djelom smatraju se vitraži koje je oslikao u crkvi Sv. Franje Asiškog na zagrebačkom Kaptolu, a također je izradio niz monumentalnih mozaika za različite sakralne objekte, ali i javne ustanove. Između ostaloga, u Nadbiskupijskoj kapeli u Splitu izveo je mozaik “Sveti vjerovjesnici i mučenici splitske biskupije”, u župnoj crkvi Sv. Mihajla na Lapadu izradio je mozaik “Posljednja večera”, a u dubrovačkoj crkvi Sv. Dominika izradio je mozaik posvećen Augustinu Kažotiću. Za osnovnu školu Lapad izradio je veliki mozaik “Sunce znanja”, a u župnoj crkvi Sv. Jurja u Brusju na Hvaru postavio je mozaike Križnoga puta. Radio je i u Italiji, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.
Dulčić je bio poznat kao galantan i temperamentan čovjek. Ponekad bi cijelu zaradu trošio na plaćanje pomoćnika, isplaćujući ih unaprijed čak i kad bi ga iznevjerili, govoreći: “Gospari, smijem li ja sam - sa svojijem soldima - činit što je mene volja?” Iako je često bio metom doušnika i provokatora, zadržao bi širinu duha. Kada bi mu se stolom u krčmi pridružili sumnjivi ljudi, znao bi reći: “Pustite ih. Oni su prišli našem stolu.” Nakon sprovoda njegovog velikog prijatelja, slikara Antuna Masle, Dulčić je u razgovoru s Đurom Pulitikom rekao: “E, moj Đuro. Umro je čovjek. Ma što čovjek - slikar je umro.
Nema ga više. A ti i ja - gomna pasja”. Bio je strastveni pušač, a slobodno je vrijeme provodio igrajući šah, karte ili balote. Umro je 2. ožujka 1975. u Zagrebu, neutješan jer zbog bolesti nije mogao prihvatiti poziv da oslika crkvu u Nazaretu. Pokopan je na dubrovačkom groblju Sv. Mihajla na Lapadu. Koliko je bio cijenjen govori i podatak da je papa Pavao VI. na Veliki petak 1975. za svoju knjižicu Križnoga puta odabrao upravo Dulčićeve crteže.
