U sklopu novog izdanja Splitskog festivala, Prokurative će biti pozornica praizvedbe dalmatinskog jukebox mjuzikla “Galeb i ja”. Riječ je o jednom od središnjih projekata ovogodišnjeg festivala i ujedno o produkcijskom iskoraku kojim Splitski festival prvi put ulazi u prostor kazališne forme.

Libreto i režiju potpisuje Ivan Leo Lemo, jedan od najproduktivnijih suvremenih hrvatskih kazališnih redatelja, prepoznatljiv po raznolikosti žanrova: režira drame, komedije, opere i velike glazbeno-scenske spektakle te kabaretske uspješnice (hitovi u kazalištu Moruzgva “Cabaret preko veze”, “Vla Vla Vlajland cabaret”). Njegove predstave imaju specifičan rukopis spajajući britki humor, društvenu satiru i duboku emotivnost. U radu se često okreće dalmatinskim motivima, mediteranskome mentalitetu i lokalnom humoru.

Express: Mjuzikl ‘Galeb i ja’ definirali ste kao jukebox mjuzikl, k tome još i dalmatinski mjuzikl. U čemu je razlika od klasičnih oblika tog žanra?

Jukebox mjuzikl je vrsta mjuzikla u kojem je fabula prožeta postojećim pjesmama, najčešće hitovima, koji dobivaju novo aranžersko ruho i postaju dio dramskog tkanja. Tako likovi iz našeg mjuzikla pjevaju stihove bardova hrvatskog i dalmatinskog pjesništva Tomislava Zuppe, Jakše Fiamenga i Momčila Popadića kao da su njihovi monolozi. Kad smo te pjesme kontekstualizirali našom pričom, postali su egzistencijalna pitanja koja dramska lica, ali i mi kao ljudi postavljamo na važnim raskršćima naših života.

Express: Mjuzikl je inspiriran stihovima pjesnika kod kojih je izražena nostalgija za nekadašnjom osjećajnošću, koja je još u vrijeme nastanka tih pjesma djelovala nostalgično. Je li vas inspirirala posvemašnja promjena mentaliteta?

Da, prije smo bili osjećajniji, a danas smo osjetljiviji. Ta ovovremena osjetljivost je jedna od nijansi iz palete narcizma kojim su obojena ova digitalna (ne)vremena. Ipak, nisam nostalgičan. Dapače, nostalgiju smatram vrstom mentalne droge koja nas može kobno dislocirati iz sadašnjeg trenutka, kakav god on bio.

Express: Što danas znači identitet Splita i Dalmacije. Kakve su se promjene dogodile?

I Split i Dalmacija nekoć su imali veću autentičnost i bolju prepoznatljivost. Poklopac masovnog turizma je tu našu identitetsku deliciju poklopio procesom brendiranja i svojevrsnog prostituiranja. Onome što je neprocjenjivo stavili smo cijene i kobno potonuli u masovnu depresiju. Postali smo čangrizavi uslužni djelatnici koji su se identitetski pogubili u pokušaju da tom zaradom kupe sretnijeg sebe. Neodrživi razvoj i neizdrživi razvrat grickaju nam identitetsku srčiku. Ali nisam pesimist. Postoje oaze smisla i pokušaji da dizanjem nekih ručnih kočnica ubrzamo kretanje prema samospoznaji i čuvanju tog nečeg po čemu smo mi bili mi. Kad kažem mi, mislim na sve one koji imaju isti jezik, slična formativna iskustva, moralna načela, smisao za humor, pop-kulturne reference itd.

Express: Kako je nastala priča koju ste kao scenarist mjuzikla željeli ispričati?

U pisanju libreta krenuo sam iz tri točke: korpusa pjesama ova tri velika pjesnika, iz ljudi, izvođača, glumaca, plesača i pjevača s kojima sam htio raditi te naznaka priče, tj. više priča koje sam htio obuhvatiti. U jednom su se trenutku ta tri toka kreativnih rijeka sreli i nastala je fabularna mandala čiju inscenaciju, evo, upravo završavamo.

Express: Što stihovi i glazba iz jednog drugog i drugačijeg doba govore našim suvremenicima? Vaš projekt, naime, ne djeluje samo kao puka zabava.

U pitanju je egzistencijalna poezija u kojoj se istražuje ljudsko iskustvo na temu straha, tuge, samoće, krhkosti, odbačenosti, neizvjesnosti. Ne znamo koji vjetar puše, skitnice smo, ništa je novo, u tom smo grubom svijetu, nabrajam naslove i natuknice kojima lica u ovom mjuziklu traže sebe u semantičkom fajtu tri Dalmacije. Jedna je ona antička, rimska provincija sa Salonom kao glavnim gradom, druga je ona iz takozvanog zlatnog doba Splitskog festivala, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a treća Dalmacija je ova danas izmrcvarena eksploatiranjem, izgažena naguravanjem neprisutnih prolaznika, razočarana rasprodavanjem ljepote i zaboravom zanosa koji su ove pjesme konzervirale. Naš mjuzikl se trudi otvoriti sva ta pitanja, potaknuti na autorefleksiju, a sve to kolopletom melodrame i komedije uz zbilja vrhunske hitove. Opisujemo tu našu čahuru u kojoj smo trenutačno uspavani i nadamo se da će se iz nje opet roditi neki prelijepi leptir.