Kad pisac roman započne citatima Fernanda Pessoe, Pedra Antonia Gonzaleza i Facunda Cabrala, to ne mora nužno značiti kako je riječ o autoru iz Južne Amerike, ali se slobodno može reći kako jest o nekome tko je književno odrastao pod utjecajem tamošnje, odnosno tamošnjih književnosti. Sugerira to i vlastita sentenca koju je dodao Pessoi, Gonzalezu i Cabralu: "Činilo mi se nečim iznimnim saznati da puževi nemaju mozak, a da su ipak u stanju voljeti se na način na koji se vole".
Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.
Kad autor prvo poglavlje počne s: "Nebo se odjednom smračilo. Počela je padati kiša. To je uistinu bilo čudno: kiša u prosincu. Nije padala već deset godina. Barem je tako rekao djed dok je promatrao nebo i odmarao se naslonjen na svoju motiku. Skuplja travu za naša dva konja. Ljeti je gotovo nema pa jedu sijeno iz bala; tada vlada suša ili jako kiši. Živimo na jednom brdu. S visine se vidi selo a malo dalje, pretpostavljam, nalazi se more. Gotovo nikada ne idemo do njega; ne samo zato što je daleko nego i stoga jer se, zbog događaja od prije par godina, plašimo odlaska na nj", a u 182., nazvanom "Fra Sergio", napiše: "Želja da me osobno upoznaš nije odvojena od potrebe za Bogom. Naprotiv. Dobro upoznati jednog čovjeka znači upoznati Boga. Zar nismo stvoreni na njegovu sliku i priliku? Premda nisu baš sve kopije dobro ispale", e onda... Ni onda, naravno, ništa nije jasno.
Juan Mihovilovich, to je taj pravnik i bivši sudac kojemu se činilo "iznimnim saznati da puževi nemaju mozak a da su ipak u stanju voljeti se na način na koji se vole", pripadnik je treće generacije hrvatskih migranata, dakle rođeni je Čileanac, a roman "Ljubav puževa" (Neolit, prijevod: Željka Lovrenčić) nije njegovo prvo djelo prevedeno na jezik predaka, što ne znači kako je kod nas, bez obzira na ranije, pozitivne recenzije, čitan onoliko koliko bi trebao biti.
Mihovilovicha, naravno, ne treba čitati zbog prezimena ili činjenice da je odrastao u hrvatskoj četvrti u gradu u Punta Arenas, već, kao i bilo koga, zbog onoga o čemu i kako piše, ne skrivajući koliko su na njega utjecali važni autori njegove domovine, ali i vrijeme u kojem se pojavio na tamošnjoj kulturnoj sceni: 80-ih godina prošlog stoljeća u čileanskoj književnosti se javlja generacija nazvana "naraštajem državnog udara" o čemu, recimo tako, pisci poput ovoga pišu i kad pišu o načinu na koji se puževi vole.
Narator u ovom romanu, dječak Pablo iz grada Curepto, vodič je kroz obiteljsku sagu i svijet miješanja stvarnosti i sna, svijet sjećanja i veza između generacija i sudbina, opisan tako da se "Ljubav puževa", kako je autor znao reći, može smatrati i dječjom književnosti, ali i tako da je Mihovilovichevu knjigu grijeh propustiti u godinama u kojima se sve teže oduševiti onim od čega ovaj pravnik i pasionirani čitatelj stvara ozbiljnu književnost.
Portal Bestbook.hr možete posjetiti OVDJE.
* Ljubav puževa, Juan Mihovilovich, Neolit. Prijevod: Željka Lovrenčić
