Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara proslavilo je prije dvije godine 25. obljetnicu osnutka. Osnovano je 22. rujna 1994. godine. U travnju 2015. godine na sceni Narodnog pozorišta Mostar i mostarskog HNK izvedena je predstava “Ajmo na fuka” koja predstavlja jedinstven kulturološki iskorak u podijeljenom gradu. Uslijedilo je još nekoliko zajedničkih projekata s kazališnim kućama iz Zenice i Banje Luke. Djelovanjem vodstva ove kazališne kuće došlo se do toga da je Mostar preko noći postao jedinstven kulturni prostor, dok je u političkom i svakom drugom pogledu ostao duboko podijeljen grad.

Kao dobar primjer kontinuiteta djelovanja ove kazališne kuće je i javni poziv za najbolji dramski tekst na hrvatskom jeziku za mlade autore do 35 godina, raspisan prošle godine. Svrha natječaja je poticanje dramskog stvaralaštva među mladim autorima. Uz novčanu nagradu, pobjednički tekst će tijekom 2021. godine biti praizveden u mostarskom HNK. Na javni poziv pristiglo je trideset dramskih tekstova, od kojih je žiri odabrao tri najbolja. Prvu nagradu osvojila je Ružica Aščić za dramu “Zid”, drugu “Visoke frekvencije” autorica Mateja Posedi iz Nedelišća, dok je treću nagradu, za dramu “Zakopana čuda”, osvojila Monika Herceg, dobitnica nagrade zagrebačkog HNK za dramu “Gdje se kupuju nježnosti”. Prvonagrađena i drugonagrađena autorica također su nagrađivane. Ružica Aščić je prošle godine objavila dramsku trilogiju “Košnice”, koju čine drame “U meni raste”, “Košnice” i “Dani neba”. Za drame “U meni raste” i “Košnice” nagrađena je drugom nagradom “Marin Držić” hrvatskog Ministarstva kulture. Međutim, unatoč tome, nijedna od ovih drama dosad nije izvedena, što je velika šteta jer se radi o fascinantnim generacijskim pričama, produkcijski ne toliko zahtjevnim i s relativno malim brojem glumaca. 

Ono što je zajedničko za sve tri spomenute drame Ružice Aščić, pa i za nagrađenu dramu “Zid”, to je da je njihova radnja smještena unutar obitelji, s tim da “Zid” nije isključivo “generacijska priča”, što je značajan i važan iskorak u dramskom pismu Ružice Aščić. U sve tri drame iz trilogije, glavni junaci su mlade žene na pragu tridesetih, dok su u središtu radnje “Zida” tri generacije jedne obitelji: Baba, njezin sin Franc i dvije Francove kćeri, Anastazija i Kalina. Generacijske razlike izlaze na vidjelo kad radnici stanovitog tajkuna Viktora ruše zid stare užare koji se nalazi u neposrednoj blizini zgrade u kojoj obitelj živi. Te razlike najviše dolaze do izražaja preko njihova odnosa prema zidu. Dvije starije generacije, otac i baka, odlučuju prosvjedovati protiv rušenja zida.

Za razliku od drama iz spomenute trilogije, “Zid” je smješten u realno okruženje. Radi se o nepretencioznoj čehovljevskoj priči koja je istovremeno i društvena kritika i obiteljska drama. U drami su uvjerljivo prikazane generacijske razlike. Na jednome mjestu 22-godišnja Kalina prosvjed protiv rušenja zida smatra zastarjelim. “Sve je sad na internetu. Rulja se okuplja na društvenim mrežama, po grupama, tamo se sve dogovara. Uostalom, vidiš da se ništa ne može promijeniti”, kaže ona, kao autentičan glas svoje generacije koja ima “strah od letenja”, kao svojevrsno generacijsko ograničenje, dok njezin otac Franc još naivno vjeruje u društveni angažman. On je također glas svoje generacije, njemu je angažman neka vrsta iskupljenja za sve ono što je propustio u životu. A uz to, prosvjed mu daje osjećaj da je još živ. Sličan odnos prema zidu ima i Baba, najstarija generacija u obitelji. Simbolika zida u ovoj drami je višestruka: on je prije svega važan dio intime glavnih aktera priča. “Meni je taj zid štit. Štit od svega toga vani”, kaže Franc na jednome mjestu. Međutim, on je istovremeno i granica čehovljevski postavljenog prizorišta. Bez obzira na to što se radnja drame odvija u nekom većem gradu, moguće i u Zagrebu, ona je zidom reducirana na mali, izolirani čehovljevski prostor, i možemo bez problema zamisliti da se sve to odvija negdje u ruskoj provinciji. Francova djeca, kćeri Anastazija i Kalina te sin Lav, koji živi u Italiji i ne komunicira s ostatkom obitelji, imaju ruska imena, koje je djeci dala pokojna majka koja je obožavala rusku književnost. Ovaj detalj istovremeno funkcionira i kao svojevrsna posveta velikom Čehovu. Poznajući visoke standarde koje je uspostavio HNK Mostar, a uzimajući u obzir i nesumnjivu kvalitetu nagrađenog teksta Ružice Aščić, uvjeren sam da će “Zid” biti kazališni događaj prvog reda, ne samo u Mostaru.