S Bukowskim sam se prvi put sreo u ljeto ‘85. Bio je to kompliciran vikend na kraju kolovoza. Prvo vožnja kroz maglovitu noć u Zagorje na Tomosovu automatiku. Onda spavanje na terasi vikendice odjeven u prnje iz kokošinjca. Ujutro guranje motorića s probušenom gumom kroz pola Zagorja. A na kraju prijepodnevno pivo u kafiću na zabočkom željezničkom kolodvoru. Kartu za vlak i pivo platila je lokalna djevojka. Usput sam dobio i besplatni savjet. Kazala je: “Bukowskog se čita od kraja prema početku”. Knjiga se zvala “Bludni sin”. Nikad nisam pročitao niti jednu knjigu Bukowskog od kraja prema početku. Ali shvatio sam uputu. Knjiga se lista od alkoholičara s kraja romana do djeteta s početka.

U izboru ljubavne poezije Charlesa Bukowskog “O ljubavi” (prijevod Goran Glamuzina, V.B.Z.) jedan je takav Bukowski, dijete i dječak koji stoji na kraju svih romana i svih zbirki. “16 mi je godina/za vrijeme Depresije/dolazio sam doma pijan/i sva moja odjeća –/kratke hlače, košulje, čarape/kofer, i stranice/kratkih priča/bili su razbacani po/dvorištu i po/cesti” (pjesma “potvrda prihvaćanja”). S 18 je bilo onih koji su pili da bi bili kao Bukowski. Ali ne sjećam se da je ijednom od tih imitatora stari izbacio stvari iz kuće. Ne sjećam se niti da je ijedan kao dijete gledao staroga kako bježi između redova plantaže naranči s čovjekom s puškom za leđima (početak “Bludnog sina”). To dijete na kraju je svega. Ono stoji iza svih inačica Hanka Chinaskog: ljubavnika, alkoholičara, radnika u pošti, kockara na konjskim utrkama, noćobdije s poflekanom košuljom, pjesnika. Nije potpuno jasno zašto je Abel Debritto uvrstio “potvrdu prihvaćanja” u svoj izbor ljubavne poezija Charlesa Bukowskog (1920.-1994.), no dobro je imati mladog Bukowskog u tematskoj zbirci “O ljubavi: izbor iz poezije 1957.-1994.”: dijete stoji i iza većine inačica ljubavne poezije Charlesa Bukowskog.

Uređujući golemu ostavštinu američkog pisca, Debritto je do sada kao priređivač objavio pjesničku antologiju “Essential Bukowski: Poetry” (2016.) te zbirku neobjavljenih i neuvrštenih pjesama “Oluja za žive i mrtve” (V.B.Z. 2021., prijevod Damir Šodan). “O ljubavi” (“On Love”, 2016.) zbirka je iz Debrittove uredničke serije tekstova i pjesama Bukowskog o pisanju (“On Writing”, 2015.), o mačkama (“On Cats”, 2015.) i o alkoholu (“O piću”, Zagrebačka naklada 2022., prijevod Domagoj Čavrak 2019.). Tema zbirke je široka, ali ujedno sintetska. Puno toga ide pod ljubav. I pjesme o aferi s automobilom (“posmrtni govor”), braku s pisaćim strojem (“slažemo se”), fascinaciji konobaricom (“sva moja ljubav ide njoj”), bliskom odnosu s urednikom (“planinčice i vrtne rešetke”) ili nježnim osjećajima prema “kurvinom sinu” Johnu Thomasu (“jak čovjek”). Bukowski ljubavnik sastavljen je od svih ostalih inačica Chinaski/Bukowski. Ljubav je čudnija od “zapaljene trave čudnija od mrtvog tijela djeteta/što se utopilo na dnu kade…” (“ovdje je tulum – mitraljezi, tenkovi, vojska se bori protiv muškaraca na krovovima”); “ljubav je konj sa/slomljenom nogom/koji se pokušava osloniti o nju/dok 55.000 ljudi/gleda” (“definicija”)… A ljubavnik Bukowski je i alkoholičar, i neradnik, i mušterija, i pornograf, i otac, i komičar, i muškarac u 55., i muškarac na umoru…

U 18. najviše sam volio Bukowskoga komičara. Taj je tad bio car; taj je i danas jedan od dva ključna Charlesa. Humor je svakodnevicu Chinaskog, njene visoke troškove i nepodnošljivo velike gubitke, činio podnošljivijima. Sve je imalo urnebesnu stranu, počevši od prvih poslova. U nježnoj dobi mladi Bukowski radi u tvornici psećih keksa, u slastičarnici, i kao liftboy. Ni Buster Keaton nije sve to radio; Seinfelda, Willa Smitha, Billyja Crystala i slične da ni ne spominjemo. Komedija počinje psećim kolačićem na stolu i kapicom liftboya na glavi.

Odmah za carem komedije slijedio je car romantike. Ako je humor sve olakšavao, romantika je sve opravdavala, i noćno opijanje, i jutarnje glasno slušanje klasike, i prijepodnevne kravale s posrnulim ženama. U najranijoj pjesmi zbirke (“presjedanje”, 1957.) to ide ovako: “voditi ljubav dok drugi – jadne/budale –/rade.” I još: “jebanje sve popravi./oni koji ne jebu ne znaju./oni koji ne mogu jebati su polumrtvi./oni koji ne mogu naći nekoga za jebanje su u paklu./spavam s mudima u rukama kako ih nitko ne bi ukrao.” (“jebati”). Potom mračniji tonovi: “popišajte se na zoru,/moja ljubav/je mrtva” (“obavijest”). Poznate pjesme o tigrovima tuge i pokojnoj Jane zaobilazim. Citiram manje poznatu: “pokopao sam je pet godina nakon što sam je upoznao,/rijetko sam je viđao posljednje tri./bilo nas je četvero na grobu:/svećenik/njezina stanodavka/njezin sin i ja.” (“mjesto za opuštanje”). I tako do najkasnije pjesme zbirke: “dok čekam na smrt/poput mačke/koja će skočiti na/krevet… tako mi je žao/moje žene… ona će vidjeti ovo/ukočeno/bijelo/tijelo” (“ispovijesti”, 1993.).

Bukowski - kapetan moje mladosti. Mislim da sam to već negdje napisao, no dolazi samo od sebe. Tko nije čitao Bukowskog nije imao 18. On je bio u slijedu od Hemingwaya do Carvera, on se čitao uz slušanje Waitsa i Cavea. Mučan, ali duhovit. Razigran, ali nikad se ne igra. Bukowski ne kultivira, on oslobađa. Njegove jedine vrijednosti su ljubav i nonkonformizam, a jedino opravdanje to što je pisac. Mislim da sam i to već negdje napisao. Osamdesetih smo Bukowskog čitali u srpskim prijevodima i s njima se poistovjećivali. Postumno su stigli i hrvatski prijevodi Voje Šindolića, Damira Šodana, Domagoja Čavraka, Antona Petkovića i Vojka Plovanića, a sad i debitantski prijevod Gorana Glamuzine. To je novi prijevodni glas, nazdravljam tome: “i, evo, dižem ovo piće/za tvoje kosti/koje/ovaj pas/još uvijek/sanja.” (“pohvala vraški dobroj dami”, čiji naslov kod Šindolića glasi “U slavu jednog mrtvog đavla od žene”).

“Bludnog sina” pročitao sam u jednoj noći kasnog ljeta ‘85. Još Bukowskog čitam po mraku, ali sad bliže jutru nego ponoći, šaljući WhatsAppom pjesme između pet i šest. Ništa me pred zoru tako ne nasmijava. Olovkom obilježim kiticu pjesme “jebati”, ovu citiranu, fotkam stranicu ispod upaljene lampe za čitanje knjiga, pa fotku pošaljem WhatsAppom za dobro jutro. Nije pametno slati pred zoru viceve. Nije što se toga tiče pametno slati niti ljubavne pjesme u zoru. I s njima treba oprezno. Ali vicevi u ljubavnoj pjesmi, uz to obasjani intimnim svjetlom, to može proći. Ako netko može proći između posljednjih noćnih tramvaja i prvih pekarskih kombija, to je Bukowski komičar i Bukowski ljubavnik. Nakon šest fotkam pjesmu s mrtvim djetetom u kadi i šaljem još i nju. Pa što bude.

Prije nekoliko mjeseci prolazili smo kroz Zabok. Pred željezničkom postajom ugledao sam ostakljeni kafić s terasom i naglo zaokrenuo auto na prvo parkiralište. Kafić nije sličio ni na što od onog što je bio prije 40 godina. Unutrašnjost je izgledala poput kockarnice, WC nalik na noćni klub, a na terasi su sjedili muškarci iz obližnje teretane, utegnuti u uske majice. Bratić, kod kojeg je u garaži ostavljen Tomosov automatik s probušenom gumom, umro je prije nekoliko godina. Na sprovodu nisam vidio djevojku koja je platila pivo i željezničku kartu. Ili je nisam prepoznao. Sjedimo za stolom na terasi kafića. Kažem, ovdje sam dobio najvažniji savjet za čitanje: ako želiš zvučati pametno, moraš kazati da se knjige čitaju od kraja prema početku. Ništa mudro tomu ne mogu dodati. Prešao sam 8000 znakova, izgubio rečenicu za kraj teksta. Umjesto zaključka jedna fotka mobitelom s citatom o ženama, ljubavi i smijehu: “sve žene sve/žene sve/spavaće sobe/tepisi/fotke/zastori, to je/nešto poput crkve samo/ponekad ima/smijeha.” (“ljubavna pjesma za sve žene koje sam upoznao”).