Istina, do sada je u hrvatskim kazalištima bilo nekoliko izvedbi legendarnog teksta ‘Balkanski špijun’ Dušana Kovačevića, no još se nikad nije s takvim uzbuđenjem očekivala avangardna interpretacija te političke satire kao u slučaju premijere riječkog ansambla HNK Ivana pl. Zajca. Razlog uzbuđenju nije samo u intrigantnoj i nadasve aktualnoj priči o strahu, paranoji, manipulaciji i društvenoj kontroli nego i u redatelju i umjetničkom direktoru beogradskog BITEF-a Milošu Loliću, koji se zadnjih godina prometnuo u jednog od najtraženijih režisera u regiji, pa čak i u Europi. Također, pojavilo se i pitanje je li moguće nadmašiti istoimeni kultni film “Balkanski špijun”, snimljen prije više od 40 godina, u kojem su nenadmašne uloge ostvarili Danilo Bata Stojković i Mira Banjac kao paranoični Ilija Čvorović i njegova supruga Danica. Te dileme bile su raspršene odmah nakon premijere koja je održana prošle subote u riječkom teatru pred prepunim gledalištem, kada je publika velikim pljeskom pozdravila glumce i cijelu ekipu predstave. Tom oduševljenju svakako je pridonio totalno neočekivani pristup redatelja koji je uspostavio intermedijski dijalog između kazališta i filma, zatim suptilna aktualizacija teksta, vidljiva u nadograđenim referencama na aktualnu političku i društvenu situacije, te riječki ansambl, osobito prvak riječke Drame Damir Orlić. Iza Orlića, koji je porijeklom iz Zagreba, no već više od 20 godina živi i radi u Rijeci, brojne su upečatljive uloge, a među novima i ona iz prošlogodišnje predstave “Nigdje, niotkuda”, dok u “Balkanskom špijun” tumači nekoliko uloga, između ostalih i lik Ilije Čvorovića.
Express: Prošlo je više od 40 godina od praizvedbe kultnog Kovačevićeva teksta ‘Balkanski špijun’, kao i od premijere filma. U tom je periodu u kazalištima postavljeno nekoliko različitih verzija s većim ili manjim uspjehom, a sada se redatelj Miloš Lolić odlučio za avangardni pristup, koji je oduševio publiku. Što je vama bilo najintrigantnije u radu na toj predstavi?
Kad radimo neki tekst, onda mi glumci već prije prve probe razmišljamo o ideji predstave i o tome što ćemo raditi, ali u slučaju “Balkanskog špijuna” ništa mi nije dolazilo u glavu. Pitao sam se kako će redatelj postaviti taj tekst i kako ćemo mi iznijeti te uloge koje su maestralno odigrali Danilo Bata Stojković i Mira Banjac, što mi se tada činilo apsolutno nemogućim. Bilo mi je jasno da će gledatelji neminovno uspoređivati predstavu s filmom, a vjerojatno i nas glumce. Također sam se pitao možemo li mi biti bolji od tog kultnog Nikolićeva filma, koji svi znaju i čije replike citiraju u svakodnevnom životu. Shvatio sam da nema smisla postavljati taj dramski klasik na realan način, kao klasičnu dramsku predstavu, nego da treba nešto zavrnuti u avangardnom smjeru i pokazati razliku između kazališta i filma. Jedino tako ima smisla raditi takvo grandiozno djelo koje svi poznaju. Kada je redatelj Miloš Lolić odmah na prvoj probi iznio svoju ideju tzv. sinkronizacije svega, čak i zvukova i šumova iz filma, to mi je bilo užasno zanimljivo, pogotovo zato što to nisam nikad prije radio. U takvom konceptu najinteresantnije mi je bilo stvarati lik Ilije Čvorovića na način da odmaknem svoju kreaciju od glumčeve iz filma, ali u vrlo uskim i strogo zadanim okvirima, kao što su tempo govora i udah, jer se sinkronizacija mora podudarati s time. To mi je bilo jako zanimljivo iskustvo.
Express: Osebujni lik Ilije Čvoroviće jedinstven je u jugoslavenskom dramskom pismu, kao i u kinematografiji bivše zemlje. Kako je bilo uvući se pod paranoičnu kožu bivšeg staljinista koji je robijao na Golom otoku? I je li vas neponovljiva interpretacija Bate Stojkovića opterećivala ili pomogla u vašem kreiranju Čvorovića?
Avangardni koncept predstave zapravo mi je pomogao jer mi je omogućio da skinem taj teret Bate Stojkovića s leđa. Da smo predstavu postavljali na klasičan način, sigurno bismo bili u problemu. Naime, usporedno s projekcijom filma “Balkanski špijun” na velikom platnu, na sceni glumačka ekipa predstave glumi zajedno s filmskim likovima, tj. sinkronizira film, dajući svoje glasove filmskim likovima. Primjerice, dok interpretiram lik Ilije Čvorovića na platnu se projiciraju krupni kadrovi Bate Stojkovića, koji mi je svojom mimikom lica i gestikulacijom uvelike pomogao. Isto se događa i s likom Danice Čvorović, koju je u filmu vrhunski interpretirala Mira Banjac, tako da imate osjećaj da njezin lik ima jako puno teksta, a onda shvatite da nema, no taj ste dojam stekli zato što ona cijelo vrijeme igra pogledom i grimasama. Mislim da je takvim Lolićevim konceptom sinkronizacije skinut velik teret s naših leđa.
Express: ‘Balkanski špijun’ oštra je i duhovita politička satira, a ni Lolić nije bježao od takvog pozicioniranja tog teksta, nego je na suptilan način aktualizirao tekst i nadogradio ga referencama na neke aktualne političke i društvene događaje, čak vezano za riječki HNK.
Generalna ideja je i bila da se tekst aktualizira jer bismo, da smo ga ostavili u onom izvornom obliku, imali retrospektivu nekog života u nekoj bivšoj državi prije 40 i više godina. Bez obzira na aktualnost Čvorovićeva lika i njegovu problematiku, promijenile su se okolnosti i konkretna imena pa izvorni tekst koji je nastao kao odraz nekog drugog političkog sistema ne bi korespondirao s današnjim vremenom. No tekst nismo htjeli direktno aktualizirati i zamijeniti lik Staljina s nekim današnjim Staljinom jer bi to bilo dociranje publici, što nema smisla. Također, nismo se mogli odlučiti čiju fotografiju bismo mogli staviti na mjesto Staljinove slike. Naime, mi imamo u zemlji mnogo političkih ličnosti kojima se ljudi dive i koje doživljavaju kao svog idola, a koje bi slike mogle biti na mjestu Staljinove fotografije. Aktualizacija je vidljiva i u zadnjoj dugoj sceni u kojoj Ilija maltretira podstanara, kada nam na pozornicu dolazi gost, koji nije glumac i koji igra sam sebe, a mi se svi pretvaramo u Iliju Čvorovića. Jako mi se svidio taj Lolićev princip da se aktualizacija napravi u sitnim detaljima duhovitim spominjanjem neke lokacije ili nekog imena s političke scene, čak vezano i za riječki HNK i globalnu situaciju, kao što su Krnjevo i brod Galeb. Kraj, kad film postaje ozbiljan i kad se komedija i satira okreću u strašan realizam, nismo mogli aktualizirati jer bi ispalo da prozivamo određene ljude, što ne bi bilo dobro. Smatram da kazalište mora biti aktualno i progovarati o problemima društva, ali predstava ne smije završiti dociranjem, nego mora ostaviti publici prostor da sama donese zaključak o iznesenim problemima. To je svojevrsna katarza.
Express: Kovačević je u ‘Balkanskom špijunu’ oslikao univerzalne teme, kao što su strah i paranoja, i mehanizme društvene kontrole iz doba socijalizma. Kako vidite današnju Hrvatsku s obzirom na te Kovačevićeve teme, jesmo li kontrolirani od strane političkih ili nekih drugih moćnika i postoje li oko nas neki suvremeni Ilije Čvorovići koji se suprotstavljaju toj kontroli?
Mislim da “Balkanski špijun” nikad nije bio aktualniji nego danas. Možda je prije desetak, petnaestak godina “Balkanski špijun” djelovao nostalgično, međutim, kako se društvo mijenjalo, ne samo u Hrvatskoj nego i na globalnom planu, oko nas je bilo sve više Ilija Čvorovića. On je žrtva jednog sistema i mi ga pokušavamo razumjeti. Međutim, kad se odmaknemo i objektivno sagledamo situaciju, vidimo da je on opasan čovjek i da radi za državu i sistem. On je tada bio Drug, a danas bi to mogli biti domoljubi, koji brane našu Hrvatsku. Zadnju strašnu scenu, koja traje 20 minuta i koju je Kovačević odlično napisao, možemo lako prebaciti u današnje vrijeme. Postoje li danas u Hrvatskoj veliki domoljubi, veliki patrioti koji čuvaju našu državu, pri čemu krše Ustav i zakone, a brane državu od ljudi koji se pridržavaju Ustava i zakona. Tko je tu Ilija Čvorović, a tko podstanar? S druge strane, Ilija Čvorović je imao iza sebe Drugi svjetski rat i njegove posljedice, a i mi smo imali iza sebe jedno teško razdoblje iz kojeg vučemo i dan danas brojne posljedice, kao što je PTSP. Dakle, “Balkanski špijun” danas je jako aktualan.
Express: Predstava također aktualizira pitanje poslušnosti u odnosu na vlast i državu te postavlja pitanja o tome jesu li ispravni oni koji su poslušni i lojalni državi ili oni koji se bune protiv političkog establišmenta i vlasti. Tko je ispravan?
Ako ja poštujem Ustav i zakone, vjerujem vlasti i radim za državu, a onda vlast u jednom trenutku odluči da više neće biti tako, nego drukčije i da je svatko tko je do tada radio tako sada protiv države. To se dogodilo Iliji Čvoroviću i to se događa i danas, ne samo u Hrvatskoj nego i u najdemokratičnijim zemljama svijeta. Ljudi odjednom postaju protivnici države samo zato što je vlast preko noći odlučila da više ne može ovako, nego onako. Kad smo gledali film shvatili smo da u njemu nema niti jedne zastave, niti jednog grba i niti jednog obilježja, dakle, nema državnih obilježja, jedino se vide registracije na automobilima. To je namjerno izbjegnuto da bi se postigla univerzalnost. Također, u vrijeme nastanka filma raspravljalo se o tome je li film antijugoslavenski jer kritizira taj sistem ili je projugoslavenski jer zapravo zagovara taj sistem. Izazvao je puno kontroverzi, čak se ni vlasti nisu mogle odrediti prema filmu i odgovoriti na pitanje na što točno ukazuje ta satira.
Express: Nakon dugogodišnje vladavine SDP-a na čelu riječke administracije grad je dobio novu gradonačelnicu Ivu Rinčić, koja je na izborima bila nezavisna kandidatkinja. Kako vidite njezin mandat, jesu li se počeli rješavati problemi u Rijeci?
Moram priznati da zadnjih godina nisam pomno pratio političku scenu u Rijeci jer smo imali puno premijera, no zapazio sam da se najviše pričalo o Thompsonovom koncertu, skupovima antifašista i sličnim temama o čemu gradonačelnica, kao i svi mi, ima svoje mišljenje. Ja sam Zagrepčanin, no 25 godina živim i radim u Rijeci i smatram je svojim domom, no mislim da su potrebni jako veliki zahvati da Rijeka dođe tamo gdje zaslužuje. Bez obzira što su mnogi oduševljeni Rijekom, pogotovo umjetnici koji dolaze u HNK Ivana pl. Zajca, kad ih pitate što ih najviše oduševljava u gradu, odgovaraju da su to more, priroda, otoci i ljudi. A kada zatražite da konkretno navedu nešto iz grada, tada ništa ne navedu. Počelo se nešto malo mijenjati, ali nedovoljno. Stanujem u širem centru grada i prolazim kraj kontejnera, hrpa smeća što ih ljudi ostavljaju i praznih prostora u centru gradu, s razbijenim staklima, te zgrade koje su nekad bile pune života. Mislim da novu vlast čeka veliki posao i da se treba što prije prihvatiti ozbiljnih stvari. Tužan sam jer imam dojam da Rijeka polako odumire.
Express: Što je ostalo od Rijeke kao Europske prijestolnice kulture? Je li Rijeka dokazala da je grad kulture?
Iskreno rečeno, mislim da je Covid 19, koji se pojavio te godine, spasio Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Govorilo se da je za sve kriv Covid, međutim, pandemija je bila opravdanje za sve promašaje.
Express: Spomenuli ste Thompsona čiji bi se koncert trebao održati u Dvorani Mladost na Trsatu u Rijeci. S obzirom na to da se već više godinama lome koplja oko njegovih političkih poruka koje odašilje na koncertima, kako o tome razmišlja Rijeka, koja je oduvijek poznata kao ljevičarski, rockerski, punkerski i liberalni grad? Kakav stav je zauzela riječka javnost, treba li se koncert održati ili ne?
Ja se krećem u krugovima, i privatno i poslovno, koji nisu ljubitelji dotičnog gospodina. Ali istodobno smatram da se o ukusima ne raspravlja i neka svatko sluša što hoće. Što se tiče pitanja dopustiti ili zabraniti koncert, nemam s tim problem, naravno, ako se sve odvija u okviru Ustava i zakona. Mislim da se tolika fama oko tog gospodina digla zbog broja ruku u Saboru, dakle, zbog borbe za vlast i ničega drugoga. Problem našeg društva je u tome što se mi godinama bavimo politikantstvom i postalo je najbitnije tko će biti glavni na političkoj sceni. Mi se ne bavimo stvarnim problemima, kao što su ekonomija, obrazovanje i životi naše djece, koji su puno važniji. Rijeka je dugo bila bastion slobode pojedinca. Te slobode je možda danas manje nego ranije, ali ja kao Zagrepčanin moram reći da nikad u ovih 25 godina nisam doživio nikakav problem u Rijeci. Rijeka je bila prvi grad u Hrvatskoj u koju su došli režirati redatelji iz Srbije nakon rata, također i glumci kao gosti i nitko od njih nikada nije imao problema. U riječki je mentalitet spletom povijesnih okolnosti usađena otvorenost, prihvaćanje i multikulturalnost, ona je posebna i poznata po tome. To je ono što mi se sviđa u Rijeci.
Express: U zadnje vrijeme i Rijekom se širi povijesni revizionizam. Kako tradicionalno ‘crvena’ Rijeka doživljava tu pojavu?
Budimo realni, to radi vrlo mala manjina u Rijeci. S druge strane, možda je riječ o novim generacijama kod kojih je takvo ponašanje izraz bunta. Čini mi se da mladi, čak i tinejdžeri, prihvaćaju nešto što je zabranjeno, ali je u isto vrijeme i popularno pa na taj način iskušavaju granice. Mislim da im mi, starije generacije, serviramo takve poruke preko medija, koji već više od godinu dana bruje o tome. Pa Rijeka je bila prva fašistička država, koju je 1919. osnovao D’Anunzio! Prije nekoliko godina okupila se neka klinčadija u Rijeci i obilježavala ulazak D’Annunzija u grad. Toj djeci nitko nikada nije objasnio tko je bio D’Annunzio i da je on uveo fašističku vladavinu u Rijeci. Dakle, problem je u obrazovanju. S ponosom mogu reći da je Rijeka, uz Istru, još uvijek perjanica liberalizma.
Express: Nedavno ste završili triler ‘Soba 23’ u režiji Davida Petrovića i Artema Dushkina, koji je inspiriran istoimenom pjesmom novovalnog dua Denis & Denis. U središtu filma je Rijeka. O čemu se radi i kad će se početi prikazivati u kinima?
To je triler o Rijeci i prepun je riječkih simbola, a radili su ga riječki umjetnički entuzijasti, od redatelja i autorske ekipe do glazbenika i produkcijskih kuća iz Rijeke i Opatije. To je svojevrsni nastavak filma istog redateljskog dvojca i slične ekipe koja je prije nekoliko godina na volonterskoj osnovi realizirala film “Yunaci rocka”, a sada je pojačana profesionalnim snagama. Film govori o mladom novinaru koji dolazi u Rijeku, gdje je smješten u hotelskoj sobi 23. Međutim, odmah po dolasku biva upleten u istragu zagonetnog nestanka lokalne pjevačice i mračni svijet riječkog kriminalnog podzemlja. Film je u postprodukciji i uskoro će biti gotov.
