Premda se na prvi pogled čini prirodnim da manekenke s vremenom žele zamijeniti uloge i stati iza fotografskog aparata, takvih slučajeva zapravo nema previše. Ellen von Unwerth, slavna njemačka fotografkinja koja se odlučila za novu karijeru nakon sedmogodišnjeg staža top modela, jedan je od rijetkih takvih primjera. Koliko joj je njezino manekensko iskustvo doista pomoglo u fotografskom radu vjerojatno nikada nećemo moći precizno izmjeriti, no von Unwerth je svjetsku slavu stekla svojim izrazito prepoznatljivim stilom u modnoj i portretnoj fotografiji. Njezin rad obilježavaju provokativne i senzualne fotografije kojima istražuje teme ženstvenosti na rubovima erotike.

Od početka svoje karijere pokušavala se odmaknuti od naslijeđenih estetskih kodova, dosljedno prikazujući žene snažnima, samouvjerenima i ponosnima na svoju seksualnost. Izbjegavajući objektivizaciju ženskog tijela svojstvenu pojedinim muškim fotografima, ženama je pokušavala - i uspijevala - vratiti kontrolu nad vlastitim narativima. “Moj feministički pristup bio je: Ti si žena, volim tvoju osobnost, ponosna si na to tko si i to pokazuješ na mojim fotografijama, prihvaćaš svoju seksualnost i svoju snagu. Tako sam uvijek vidjela žene”, rekla je jednom prilikom. “Želim da me se pamti kao nekoga tko osnažuje žene, čini ih lijepima i većima od života.”

Zanemarimo li feminističke aspekte njezine životne filozofije i razmotrimo li njezin rad isključivo prema profesionalnim i tehničkim parametrima, umjetnost Ellen von Unwerth zadovoljava svaki postavljeni kriterij izvrsnosti: estetiku, inovativnost, zaokruženost, autentičnost, prepoznatljivost. A svakako zadovoljava i neuhvatljive kriterije tržišne održivosti u svijetu globalnog glamura. Poznata je po tome što vješto hvata ‘ukradene trenutke’ i ‘rubove života’, prizore koji djeluju spontano, zaigrano i životno, miljama udaljene od tradicionalnog ukočenog poziranja. Za razliku od statične savršenosti koju preferiraju neki fotografi poput Davida LaChapellea ili Marija Testina, ona potiče pokret, osobnost i iskrenost. Na njezinim setovima vlada atmosfera povjerenja i zabave, često uz glasnu glazbu, čime von Unwerth svoje modele pokušava opustiti i time razotkriti njihovu osobnost.

"Snimanje treba biti zabavno"

“Može biti prilično zastrašujuće stajati ispred objektiva”, kaže. “Kao bivši model, znam kako je to, pa činim sve da se osjećaju ugodno. Obično dođem i sjednem s njima dok se još šminkaju, pričam i zbijam šale. Uvijek puštamo energičnu, funky disko glazbu kako bi modeli zajedno sa svima nama pjevali i plesali između snimanja.” Radovi von Unwerth također se izdvajaju estetikom zrnate teksture, koju smatra emotivnijom i dubljom od digitalne čistoće. Ona ne traži tehničku savršenost, već energiju i priču, fotografiju koja djeluje autentično. “Ja sam stara škola, ne gledam fotografije dok snimam. Samo se zabavljam fotografirajući. Kad počneš previše razmišljati o slici, kad previše angažiraš um, nekako gubiš zamah i svima dosadiš. Snimanje treba biti zabavno.” Možda je upravo u tome ključ njezina uspjeha.

Unatoč plemićkom ‘von’ u prezimenu, Ellen je odrastala u siromaštvu. Rođena 1954. godine u Frankfurtu, roditelje je izgubila u dobi od dvije godine te je živjela u domovima i udomiteljskim obiteljima u Bavarskoj. Ovo rano iskustvo snažno ju je oblikovalo usadivši joj osjećaje neovisnosti i otpornosti, te ju je naučilo da se - kako je sama rekla - “mora boriti i pronaći ljude koji su dobri za nju.” Kao dijete, nije bila osobito sretna. “Često sam bila nesretna, pa sam bježala u svoj svijet fantazije i zamišljala drugi život koji bi bio bolji. Željela sam biti princeza ili ciganka.” Djevojka koja nikada nije imala sigurno obiteljsko zaleđe svoje je maštarije odlučila i ostvariti. “Kada sam imala 16 godina napustila sam dom i s prijateljima živjela u hipi zajednici u planinama. Imali smo pse i po cijele smo dane svirali i pjevali. Bila sam vrlo slobodnog duha, nije me bilo briga za novac ili bilo što. To je vrijeme bilo tako slobodno, i tako zabavno... jednom hipi, uvijek hipi.” Iako su drugi u zajednici uzimali droge, ona ih nije voljela.

Bila je asistentica klauna i bacača noževa

Usput je u Muenchenu uspjela završiti srednju školu, a nakon toga je završila - u cirkusu. “Vidjela sam cirkus. Imali su klauna koji je svirao na violini, izgledao mi je jako romantično.” Sama je prišla direktoru Circusa Roncalli i pitala ga može li se pridružiti, a on joj je rekao da izgleda kao ‘cirkuska djevojka’ i da može početi već sutra. Neko je vrijeme provela radeći kao asistentica klauna i bacača noževa, a kasnije je to iskustvo opisivala kao vrlo zabavno vrijeme koje je formiralo njezinu kasniju umjetničku estetiku. “Započela sam svoju karijeru kao asistentica u cirkusu, i mislim da je to iskustvo oblikovalo moj ukus za burlesku, za glamur, show, za nešto neočekivano. Cirkus i burleska stvaraju svemir koji te tjera da sanjaš.” Sljedeća velika karijerna prekretnica dogodila joj se u dobi od 18 godina kad se u Muenchenu spremala upisati fakultet.

Otkrila ju je jedna agentica za modele i ponudila joj posao. Bez puno razmišljanja prihvatila je i nikada se više nije vratila formalnom obrazovanju. Prva reklama koju je snimila bila je za neki proizvod za kosu, a nakon toga uslijedio je niz drugih, sve unosnijih ugovora. Ipak, s vremenom je shvatila da je taj posao ne ispunjava. “U vrijeme kad sam bila model, često sam bila frustrirana. Sama za sebe nisam mislila da sam toliko lijepa i uvijek sam se osjećala neugodno pred kamerom. Željela sam se ponašati luckasto, kretati se ili izražavati na neki drugi način, a fotograf bi mi uvijek govorio: ‘Ne miči se, gledaj lijevo, gledaj desno’.”

Nakon sedam godina uspješne manekenske karijere u Parizu, von Unwerth se našla na novoj prekretnici. Njezin tadašnji dečko, koji je bio fotograf i imao vlastitu tamnu komoru u njihovu stanu, poklonio joj je fotoaparat i naučio ju kako razvijati fotografije. Danju je počela fotografirati svoje kolege i kolegice, a noći bi provodila u tamnoj komori. “Razvijala sam svoje slike i bilo je tako zabavno. Kada sam počela fotografirati svoje prijatelje poticala sam ih na pokret, izražavanje, život ispred kamere. Nisam znala da imam taj talent, stvarno moram zahvaliti svom dečku što mi je dao fotoaparat. Otkrila sam novu strast. Bilo je to nevjerojatno”, rekla je.

"Manekenke se uvijek smatraju glupima"

Njezine prve objavljene fotografije bile su snimke iz Kenije koje je napravila dok je još bila model, a koje su izašle u časopisu Jill. Svi su bili iznenađeni kvalitetom fotografija jer manekenke u to vrijeme nisu imale najbolju reputaciju. “Vratila sam se u Pariz i pokazala fotografije svojim prijateljima koji su imali časopis. Rekli su mi: ‘Ellen, jesi li to ti napravila?’ Kad sam potvrdila, nisu mogli vjerovati jer, znate, manekenke se uvijek smatraju glupima, pa kad nešto učine to je stvarno iznenađujuće. Nitko nije mogao vjerovati, no tako je sve krenulo.”

Prvi doista veliki uspjeh postigla je kultnom kampanjom za Guess Jeans s Claudijom Schiffer. Dotad nepoznatu njemačku manekenku von Unwerth je otkrila 1989. godine, odmah primijetivši da izgleda ‘baš poput Brigitte Bardot’. Pojačala je taj dojam, stvarajući prepoznatljivu mješavinu prirodne situacije i glamura koja je privukla pažnju javnosti. Snimila je niz fotografija Schiffer u epohalnim štiklama i uskim trapericama, uhvativši njezine naizgled spontane, nezaštićene trenutke. Te su fotografije - crno-bijele, erotične i retro ugođaja - postigle ogroman uspjeh i postale ključne za brendiranje Guessa, ali su isto tako i katapultirale karijere dviju žena. Kampanja je označila prekretnicu u modnoj fotografiji: donijela je svjež, zaigran, seksualno nabijen, ali ženstven pristup koji se razlikovao od tada prevladavajuće hladne elegancije, čime je von Unwerth stekla međunarodno priznanje i postala jedno od najtraženijih imena u modnoj industriji. Claudia Schiffer - koju von Unwerth smatra ‘članicom svoje obitelji’ - nalazi se na mnogim Elleninim fotografijama, uključujući ikoničnu scenu u njezinoj maloj kupaonici u Parizu, kojom je autorica htjela pokazati da za snimanje sjajnih fotografija nisu potrebne ‘palače s pet zvjezdica’ kao kulise.

U međuvremenu, von Unwerth je snimila brojne slavne ličnosti, uključujući Madonnu, Davida Bowieja, Lady Gagu, Naomi Campbell, Beyonce, Britney Spears, Rihannu, Kate Moss, Kim Kardashian, Lennyja Kravitza i Hugha Granta. Smatra da je snimanje glumaca i glazbenika veći izazov od modela jer treba ‘izvući’ i njihovu osobnost i ljepotu. Njezini su radovi objavljeni - između ostaloga - u časopisima Vogue, Vanity Fair, Interview, The Face, Playboy, a objavila je i nekoliko knjiga fotografija.

Snimila je kultnu naslovnicu albuma ‘Live Through This’ grupe Hole, na kojoj Courtney Love rekreira scenu iz filma ‘Carrie’. Jedna od njezinih muza je i Rihanna s kojom je odradila mnoga snimanja, uključujući i omot za album ‘Rated R’. Također je snimila Britney Spears za naslovnicu njezinog albuma ‘Blackout’, odmah nakon što je Britney obrijala glavu. Von Unwerth ju je snimila kao ‘zločestu djevojku’ s raznim perikama, evocirajući razigranu nestašnu atmosferu inspiriranu burleskom i berlinskim klubovima dvadesetih godina prošlog stoljeća. Svoju prepoznatljivu estetiku von Unwerth je nastavila razvijati u mediju pokretnih slika, režirajući kratke reklamne filmove za Revlon, Clinique, L’Oreal i Equinox, te brojne glazbene video spotove. Pošto je odradila promotivne fotografske kampanje za Duran Duran, režirala je spotove za njihove pjesme “Femme Fatale” i “Electric Barbarella”, a uslijedile su suradnje s Christinom Aguilera, Salt ‘N’ Pepa i Beyonce, za koje je također režirala nekolicinu video spotova. Prije nekoliko godina glumila je samu sebe u popularnoj televizijskoj seriji “Emily u Parizu”, a također je pokrenula i vlastiti glossy časopis ‘Von’ u kojemu objavljuje svoje umjetničke modne fotografije na kojima se nalaze osobe “za koje drugi časopisi možda nisu zainteresirani jer nisu dovoljno slavne”.

Ellen von Unwerth fotografira instinktivno, vođena onim što naziva svojim ‘fotografskim okom’, hvatajući spontane, erotične trenutke s dozom humora i teatralnosti. “Kada imam fotoaparat u ruci, odjednom postajem poput snajperista, tražeći trenutke koje želim uhvatiti”, kaže. Njezine omiljene fotografije često su one koje su malo izvan fokusa, jer tako najbolje bilježe pokret. Inspiraciju crpi iz klasičnih filmova, osobito iz estetike pedesetih i šezdesetih godina, kao i iz likova zavodljivih ali samosvjesnih žena poput Brigitte Bardot i Sophije Loren. Posebno ju nadahnjuju redatelji poput Hitchcocka i Ernsta Lubitscha, te filmovi njemačkog ekspresionizma, čiji je spoj erotike, duhovitosti i sugestije snažno utjecao na njezin vizualni jezik. U svoje fotografije često unosi atmosferu starog Hollywooda, gdje zavodljivost proizlazi iz geste i napetosti, a ne iz eksplicitnosti. Njezina erotika nije gruba ni podložna muškom pogledu: žene u njezinim kadrovima posjeduju vlastitu seksualnost, slobodne su, razigrane i moćne. Svoje fotografije ne smatra previše seksualiziranima. “Na mojim se slikama uvijek može osjetiti malo humora i možda malo parodije ženstvenosti. Djevojke vole izgledati lijepo i biti seksi pred kamerom, pogotovo kada su s drugom ženom.”

Dok slavi žensku ljepotu i moć, njezina erotika nije lišena kontroverzi. Njezin već spomenuti video spot za pjesmu “Electric Barbarella” bio je djelomično cenzuriran i kritiziran zbog navodne objektivizacije ženskog tijela, unatoč ironičnim i feminističkim namjerama. Kritičari se i dalje pitaju može li erotika doista izbjeći patrijarhalne obrasce, čak i kada ju stvara žena. Upravo u toj napetosti između oslobođenja i stilizirane eksploatacije leži dvosmislenost opusa Ellen von Unwerth. Ona uspijeva estetizirati požudu bez vulgarnosti, pretvarajući seksipil u zaigrani narativ. Kako je sama jednom prilikom rekla, želi da ju se pamti kao umjetnicu koja je slavila život kroz neponovljive trenutke, poput spontanog zagrljaja Davida Bowieja i Kate Moss na jednoj od njezinih najpoznatijih fotografija. Da nije fotografkinja, radila bi u cirkusu: njezin se svijet sastoji od performansa i iluzija.