Roman “Dobrostive” vjerojatno je jedna od najboljih knjiga objavljenih u Hrvatskoj prošle godine. Knjiga koju ću rado preporučiti svakome, ali teško da bih je ikome darovao. Ne zato što je riječ o literarnom putovanju u samo srce zla, ne zato što obimni tekst (gotovo pa tisuću stranica) ne ostavlja ni trunku bijeloga papira za predah, nego zato što je mudrije da svaki čitatelj otkrije roman sam, kao što će u ispovjedi bivšeg SS-ovca Maximiliena Auea sam otkriti neiskazane odjeke zla, ili lakoću propadanja u zlo i pristajanja na njega, u vlastitoj duši.

Da ne bude zabune, Maximilien je o izmaštani lik koji govori toliko dokumentaristički stvarno da se na trenutke čini da je riječ o nekom od ratnih zločinaca koji se i dalje skriva pod lažnim identitetom. S druge strane, može li se putovanje onkraj dobra i zla prikazati kroz neki oblik publicistike, a da ne izgubi na svojoj težini? Na stvarnosti? Iako izmišljen, Maximilien Aue stvarniji je (i strašniji) od svojih suputnika kroz roman (Himmlera, Eichmanna, pa i samoga Hitlera i drugih), baš onako, kako to često biva, književnost stvarnija od povijesti, kako mitovi govore neke dublje istine od kronika.

Možda upravo zato što je Maximilienu lakše povjerovati, a možda i zato što je u slojevima njegova lika lako moguće prepoznati i djeliće vlastitog. Ali ima tu još jedna stvar koja je jako uznemirujuća - nema katarze. Nema osvete (nema Dobrostivih). Nema neke pravde koja čeka na kraju (a osveta je, kao što kaže fojnički fratar Ivo Lašvanin u Mlakićevu romanu “Tragom zmijske košuljice” - “u vremenima smutnje često samo jedan njezin oblik”).

“Tko je dakle kriv? Svi ili nitko? Zašto bi radnik zadužen za plin bio krivlji od radnika zaduženog za kotlove, vrt, vozila? Isto vrijedi za sve aspekte toga golemog pothvata.

Je li, primjerice, željezničar kriv za smrt Židova koje je skrenuo prema logoru? Taj je radnik službenik, već dvadeset godina radi isti posao, skreće vlakove prema planu, ne mora znati što se u njima nalazi. Nije on kriv ako se te Židove transportira iz točke A, via njegove skretnice, u točku B, gdje ih se ubija. No taj skretničar igra presudnu ulogu u poslu istrebljenja: bez njega vlak sa Židovima ne može stići u točku B. Isto vrijedi i za službenika zaduženog za rekviziciju stanova stradalih u bombardiranjima, za tiskara koji izrađuje obavijesti o deportaciji, za dobavljača koji prodaje beton ili bodljikavu žicu SS-u, za dočasnika intendanture koji dostavlja gorivo nekom Teilkommandu SP-a i za Boga na visini koji sve to dopušta. Naravno, moguće je utvrditi relativno precizne kaznene odgovornosti, prema kojima bi se neke osudilo, a sve ostale pustilo na njihovu savjest, ako je uopće imaju; mnogo je lakše donijeti zakone nakon svega, kao u Nurnbergu. A čak se i ondje svašta izvodilo. Zašto je obješen Streicher, taj nemoćni seljo, a ne izopačeni Von dem Bach-Zelewski? Zašto je obješen ministar Frick, a ne njegov podređeni, Struckart, koji je obavio cijeli posao? Sretan li je taj Struckart, koji si je ruke uprljao samo tintom, a nikada krvlju. Još jednom, da se razumijemo: ne želim reći da ja nisam kriv za ovo ili ono djelo. Ja sam kriv, vi niste, i to je u redu. Ali ipak biste morali moći sebi reći da biste ono što sam učinio ja učinili i vi. Možda s manje žara, ali možda i s manje očaja, no svakako na ovaj ili onaj način. Mislim da smijemo zaključiti, kao činjenicu koju je ustanovila moderna povijest, da svi, ili gotovo svi, u okviru danih okolnosti rade ono što im se kaže, pa je, oprostit ćete mi, malo vjerojatno da vi budete iznimka, ništa više nego ja. Ako ste rođeni u zemlji ili epohi u kojoj ne samo da vam nitko neće ubiti ženu i djecu nego vas nitko neće ni tražiti da ubijete tuđe žene i djecu, blagoslovite Boga i idite u miru. Ali uvijek imajte na umu ovu misao: vi ste možda imali više sreće od mene, ali niste bolji. Jer ako ste dovoljno arogantni da mislite da jeste, tu počinje opasnost. Mi volimo suprotstaviti državu, totalitarnu ili ne, i običnog čovjeka, bio on svojom naravi stjenica ili trska. No pritom zaboravljamo da je država sačinjena od ljudi, manje ili više običnih, i svaki ima svoj život, svoju priču, niz slučajnosti slijedom kojih se jednog dana našao na dobroj strani puške ili lista papira, dok su se drugi našli na lošoj. Taj put je vrlo rijetko stvar izbora ili čak predispozicije. Žrtve, u većini slučajeva, nisu bile mučene ili ubijene zato što su bile dobre, kao što njihovi krvnici nisu mučili zato što su bili zli. Bilo bi pomalo naivno to misliti i dovoljno je susresti se s bilo kojom birokracijom, čak i onom Crvenog križa, da se u to uvjerite.

U romanu nema predaha, dijalozi su pisani in continuo pa ne ostavljaju ni mrvicu bijeloga papira, a Maximilienova ispovijed miješa se s grozomornim dokumentarističkim prikazima holokausta, nacističke birokratske mašine i sustava vlasti, rata na Istočnoj fronti, Staljingrada, logora, pada Berlina, da ne nabrajam, čineći sve te grozomorne događaje stvarnijima nego što to čine povijesna djela (pri tome treba imati na umu da Jonathan Littell jako dobro pazi da ne proturječi, da ne iskrivljava nijednu povijesnu činjenicu). Maximilienova ispovijed počinje u Francuskoj gdje pod lažnim identitetom radi (upravo sad ili tu negdje prije kojih desetak petnaestak godina) kao direktor tvornice čipke. Čak ni na početku svoje ispovijedi čitatelju ne nudi neko kajanje ili neku želju za opravdanjem, već samo priča svoju priču. Već samim time što se “krvnik” ne kaje i ne opravdava čitatelja stavlja u težak položaj osobe koja će ga, slijedeći tekst, nastojati razumjeti, proniknuti u prostor onkraj dobra i zla, a to je vrlo opasan i neugodan teren. Mnogo teži za onoga koji sluša, nego onoga koji pripovijeda. Krvnik je stavljen pod navodnike samo zato što je Maximilien dio krvničke mašinerije, jednako kriv i jednako nevin kao i svi koji su u njoj sudjelovali. U redu, možda malo više kriv nego neki drugi, jer ne postaje se pukovnik SS-a tek tako na lijepe oči (mislim, nije se postajalo tek tako bez plemićke titule, jakih veza i jako lijepih očiju, trebalo je okrvaviti ruke). Iako je u SS ušao da zataška minornu homoseksualnu aferu, ni tu Maximilien ne traži neko opravdanje, već prije toga dušom i tijelom je pripadao nacističkoj ideologiji i bilo je samo pitanje slučaja kojem će se dijelu nacističkog aparata priključiti. Njegova kompleksna seksualnost, koja je opet onkraj dobra i zla, na terenu gdje je svaka izopačenost moguća, ni njemu ni čitatelju ne služi kao nikakvo opravdanje optiranja za nacizam. Kao ni njegova želja za karijerom, uspjehom, moći. I to potonuće, gotovo bez ikakvog otpora, čitatelju je iznimno opterećujuće - čini se da je ono jedino moguće i da je gotovo nevidljivo. Da prijeti i njemu samom i da gotovo pa i ne postoji mehanizam da ga spriječi. Tim više što je Maximilien, za razliku od mnogih nacista koji su u suštini bili ništa drugo nego najobičniji kriminalci i sadisti koji su se dokopali vlasti (u tom smislu poučno je pročitati “Historiju Gestapoa” Jacquesa Delaruea), visoko obrazovan, načitan, misleći čovjek. Kao što rekoh, “Dobrostive” ne daju prostor za katarzu i za opravdanje. A ne odgovaraju ni na pitanje, barem ne jednoznačno, kako je zločin poput holokausta bio moguć. Odnosno odgovara, ali na mnogo načina ne nudeći nijedan kao jedini istinit, pravi, jednostavan. Naravno, roman je mnogo kompleksniji i slojevitiji te postavlja bezbroj pitanja na koje je teško naći odgovore, a Maximilienova priča čitatelju ni u jednom trenutku ne nudi jednostavne odgovore. Pa čak ni nesretni splet okolnosti u kojem se netko našao, ni to da je netko samo slušao zapovjedi, pa ni to da je imao ikakvog drugog izbora. Ali isto tako ni u jednom trenutku ne tvrdi da izbora nije bilo. Oni hrabriji roman će vjerojatno pročitati više puta tijekom života, i “Dobrostive” to sigurno zaslužuju, kao što zaslužuju da nadžive vrijeme.