Dnevnik je moćan, iako nijemi svjedok ratnih strahota. Najbolji kad je hrabar. Toga je bio svjestan 1944. i nizozemski ministar obrazovanja kad je iz londonskog egzila u eter izgovorio: “Sačuvajte svoje dnevnike i pisma”. Poruka je na jednoj od tad zabranjenih radijskih postaja sigurno došla i do Anne Frank. Važnost sjećanja, no zaogrnuta potpuno fikcijom s mnoštvom kazališnih referenci, temelj je Mađarićeva romana “Dječak koji je govorio Bogu” (Ogranak Matice hrvatske u Koprivnici, 2010.). Premijerno izveden u Kazalištu Oberon (2013.) u režiji autora i izvedbi Gorana Košija kao skromna, putujuća monodrama, u HNK Osijek s interpretacijom redatelja, dramaturga i scenografa Same M. Streleca dobiva svjetla reflektora i gotovo čitav ansambl na raspolaganju. No ta scenska grandioznost ne označuje nužno širinu ili maštovitost interpretacije te svakako ne čini da se neke stare boljke rezova stvarnosti i fikcije, viđene u njegovu postavljanju “Emeta” (2018.) Ivane Šojat, mogu zamagliti novim trikovima.

Problem je u prvom redu dramaturški. Drama ne trpi toliku količinu pripovijedanja, doslovnosti, pogotovo kad je riječ o izvedbi koja traje dva i pol sata. Ona traži tekst, podtekst, odnose i obrat, a ne prepričavanje romana koje se odvija na dvije razine - piščevoj blokadi i njegovu pronalasku dnevnika dječaka Emanuela, koji će mu posljedično, ali i predvidivo blokadu i razriješiti rastvaranjem gubitaka i horora Drugoga svjetskog rata u logoru Danica. Provodna misao nije toliko patnja, koliko propitivanje smislenosti i svrhovitosti umjetnosti. Pisac je tobože hemingvejski, s bocom viskija i za pisaćim strojem na Ikeinu kauču, no Vladimir Tintor mu začuđujuće daje na slojevitosti, govori nerijetko mimikom i šutnjom te je cijelo vrijeme istinski prisutan na sceni. Uvjerljiva su i njegova alter ega, dobar (Ivan Ćaćić) i zao policajac (Matija Kačan), iako ne uvijek i replike koje izgovaraju. Dobar će policajac tako u jednoj sceni izgovoriti da ne postoji pisanje, samo nadograđivanje (jer zbilja zašto bi se onda Orwell ili Didion zapitali zašto pišu), a loš neće do krajnosti dovesti konstantno političko unižavanje umjetnosti kad se mirno izgovara da nema zatvaranja jer u muzeje ionako nitko ni ne ide. Strelec nas nakon uvlačenja u piščev svijet s prekidima uvodi u svijet stradanja dječaka i njegove obitelji.

Povučeni Emanuel (Antonio Jakupčević) ima mamu koja sanja i pleše (Petra B. Blašković), oca koji trguje stokom (Mario Rade), učiteljica (Sanja Toth) ga tuče, školske kolege ga iskorištavaju, ali tu su i prve simpatije (Selma Mehić) te zanesenost svijetom glume za koji je zaslužan Duško Modrinić. Taj se naoko običan svijet ubrzo prekida ubojstvom roditelja, stalnim ponižavanjima, nošenjem žute trake i završetkom u logoru, kamo će dječak biti prisiljen udovoljavati psihopatskom zaljubljeniku u umjetnosti, Ottu Mollu (korektan Armin Ćatić). Uostalom, i Hitler je bio slikar amater. Od silne izvedbene šume (izmjena videoprojekcija, matrica i žive glazbe, dokumentarizma, koreografije, paljenja i gašenja svjetla, dociranja, ali i postavljanja pitanja) na kraju se ne vidi stablo. Scena koja nas je trebala dirnuti već je svjetlosnom brzinom zamijenjena jednom posve drugom, blago komičnom razinom. Nema tišine, a kamoli bolne refleksije.

Kurosawa je jednom rekao da s lošim scenarijem čak ni dobar redatelj ne može napraviti dobar film. Strelec kao da je na sve moguće načine pokušao skrenuti pogled s temelja, samog proznog predloška Damira Mađarića, te iako je bilo ponešto dobrih scenografskih rješenja (posebno dijela skučenosti vagona), pa i solidne koreografije Maje Huber te vidljivog zajedništva ansambla koji je s oscilacijama i unatoč vizirima nosio čitavu izvedbu, ipak nije riječ o punokrvnoj drami suosjećanja. Kad se i nakon godinu dana ponovno pročita “The Lost Diaries of War” Nine Siegal i Josephine Sedgwick u New York Timesu pred nama preko izlizanih korica dnevnika oživljuju svi ti obični ljudi, gladni, pognute glave, nerijetko u jecanju i mraku, no ipak s iskrom života. Bog je, ustvrdit će rabin Jonathan Sacks, u svetosti života i onima koji su preživjeli. Šteta što nas ta svjetlost zbog nabacanih trikova i loših temelja nije natjerala da u toj noći ipak nešto više marimo za drugoga, a ne samo za sebe.