Dnevnik je moćan, iako nijemi svjedok ratnih strahota. Najbolji kad je hrabar. Toga je bio svjestan 1944. i nizozemski ministar obrazovanja kad je iz londonskog egzila u eter izgovorio: “Sačuvajte svoje dnevnike i pisma”. Poruka je na jednoj od tad zabranjenih radijskih postaja sigurno došla i do Anne Frank. Važnost sjećanja, no zaogrnuta potpuno fikcijom s mnoštvom kazališnih referenci, temelj je Mađarićeva romana “Dječak koji je govorio Bogu” (Ogranak Matice hrvatske u Koprivnici, 2010.). Premijerno izveden u Kazalištu Oberon (2013.) u režiji autora i izvedbi Gorana Košija kao skromna, putujuća monodrama, u HNK Osijek s interpretacijom redatelja, dramaturga i scenografa Same M. Streleca dobiva svjetla reflektora i gotovo čitav ansambl na raspolaganju. No ta scenska grandioznost ne označuje nužno širinu ili maštovitost interpretacije te svakako ne čini da se neke stare boljke rezova stvarnosti i fikcije, viđene u njegovu postavljanju “Emeta” (2018.) Ivane Šojat, mogu zamagliti novim trikovima.
255
prikaza
Dječak koji je govorio Bogu - nabacani trikovi bez iskre života
1/4
Od silne izvedbene šume (izmjena videoprojekcija, matrica i žive glazbe, dokumentarizma, koreografije...) na kraju se u predstavi ‘Dječak koji je govorio Bogu’ u HNK Osijek ne vidi stablo
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
