Govoreći na nagradi za životno djelo, Nazoru, prije dvije godine, Zrinko Ogresta – tada 66-godišnjak – uspoređivao je svoj opus s opusima velikih svjetskih režisera (spomenuo je, među ostalima, Bunuela, koji je “Diskretni šarm buržoazije” snimio u 72. godini), iz čega je bilo očito da ima dugoročne planove. Nije mu bilo suđeno da ih ostvari. Umro je u petak.

Obitelj nije objavila uzrok smrti. Imao je 67 godina. Bio je profesor filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i član Europske filmske akademije u Berlinu. Snimio je osam dugmetražnih igranih filmova. Zrinko Ogresta bio je jedna od prvih zvijezda nove hrvatske kinematografije u kojoj je stršao na dva načina: nije pravio dosadne filmove i nije bio nekritičan prema društvenim devijacijama. Ali zadnjih godina nije uživao naklonost filmskih mogula. HAVC mu godinama nije odobrio novi projekt. U posljednjem velikom intervjuu koji je u svibnju dao Tportalu, s gorčinom u glasu progovorio je o ignoriranju od strane domaćih institucija. “Dio hrvatskih filmskih stvaralaca moje generacije – neskromno ću reći, upravo oni koji su postavili hrvatski film na mapu europske, pa i svjetskih kinematografija – danas doživljava nečastan ljudski i profesionalni tretman od te iste kinematografije”, kazao je Ogresta, dodajući da problem ne predstavlja samo on: “Spomenut ću ovdje, primjerice, i kolegu Vinka Brešana. Obojica se već godinama ne možemo susresti s novim filmom; filmski projekti na natječajima HAVC-a sustavno nam se odbijaju. Već sam negdje rekao kako sam umoran to više lamentirati – postalo je besmisleno. Vjerojatno je to bilo besmisleno već i u prvom trenutku kad sam o tome išta izgovorio…” Ljubomora? Osobne netrpeljivosti? Tko će ga znati. Iza njega je bila filmska karijera okrunjena s mnoštvom nagrada.

Zadnji film snimio je 2021. Bio je to “Plavi cvijet” za koji je dobio Veliku Zlatnu arenu za najbolji film i Zlatnu arenu za režiju. On je, zapravo, pulski rekorder – dobio je čak četiri Arene za najbolji film i niz Arena za režiju. Nazora je primio za životno djelo, za ukupni doprinos filmskoj umjetnosti. Stjeran u kut, među trajne autsajdere, Ogresta se u 67. godini po prvi put u životu prihvatio kazališne režije. Na daske je postavio Novakove “Mirise, zlato i tamjan”. Orgesta je od početka bio društveno kritičan autor. Premda konzervativac, nije bio slijep za tranzicijska zla. U “Crvenoj prašini” boksač Crni, crna kvartovska sirotinja, završi u zatvoru zbog ubojstva bivše djevojke premda ju je ubio kvartovski štemer i švercer cigareta s kojim se speteljala dok je on služio vojni rok, a ne on. Izbija rat pa Crnoga iz zatvora puštaju na front, gdje se proslavlja kao heroj. “Kaj si se nakral zlata u ratu? Pričal mi je frend, kao u dućanu – telkači, mikrovalne, sve besplatno...”, pita ga, sretan zbog njegova povratka, prijatelj Škrga. Crni ga, međutim, bijesno hvata za vrat i diže uz zid: “Ja sam se tukel, Škrga... krvavo... nisam krao!” Neki su se tukli, neki su krali. Tuđman i HDZ su usred rata proveli tranziciju, promjenu tzv. titulara vlasništva, i učinili su to na najgori, kriminalan način – umjesto da svima podjele valučere, kao u Češkoj, poduzeća su dodijeljena miljenicima nove vlasti, tajkunima – dok su se neki krvavo tukli. Evo baš ovih dana jedna od perjanica socijalističke proizvodnje, Chromos, koju je dobio Slobodan Praljak, seli proizvodnju iz Hrvatske u Srbiju i Sloveniju. Hrvatska ostaje divan dom – za posjednike stranačke knjižice, vlasnike vila s bazenom i apartmana, zaposlenike javnog sektora. HDZ će je formatirati za tri milijuna ljudi – a prostor bi, uz razumnu vlast, mogao hraniti deset. No sve je začeto već onda i Ogresta nije bio slijep da ne vidi kamo stvari idu. Tvrtku u kojoj se Crni zapošljava kao fizikalac kupio je novi vlasnik. To je onaj isti švercer cigareta, sad s kravatom. On šalje radnike na neplaćeni dopust, radi “restrukturiranja” firme. Radnici se bune, policija ih mlati, a Crnom dođe “žuta minuta” pa spaljuje tvrtku, prebija gazdu i bježi, stradajući na kraju od policijskog metka koji je nehotično ispalio njegov prijatelj, dobri policajac Kirbi. Za vrijeme prosvjeda, Crni je novom vlasniku, krimosu, postavio ključno pitanje – “Otkud ti lova za kupnju tvornice?” Odgovor je ostao visjeti u zraku, ali bilo je jasno.

U drugom njegovom ranom filmu, “Ispranima”, mlada studentica živi u nekom zagrebačkom ćumezu sa siromašnom obitelji; bolesnom i mrzovoljnom majkom i depresivnim ocem. To je prizor iz sovjetskih dvadesetih. Ona ima i dečka, Zlatka – ali nigdje nema mjesta za mlade. Oni nemaju gdje spavati na miru, uvijek ih netko prekine. Njihova seksualna i socijalna frustracija postala je metafora za cijelu jednu generaciju koja je trebala baštiniti “hrvatski san”, a dobila je samo zidove radničkih hotela i neimaštinu. Taj je film jako naljutio tadašnjeg predsjednika, u kinematografiji čiji su ga proizvodi, sedlarovština, uglavnom činili radosnim. “Solidna socijalnokritička priča o seksualno i socijalno frustriranom mladom paru bila je dostatno opora da izazove ljutnju samog Franje Tuđmana zbog depresivnog prikaza hrvatskog aktualiteta, osobito branitelja”, napisao je kritičar Damir Radić. I u tom je filmu Ogresta prikazao dvije Hrvatske – jednu, koja je krvarila na frontu, i drugu, koja je u pozadini vodila udoban život. U filmovima je demaskirao jednu skupinu koja temeljem sudjelovanja u ratu i danas bere niz privilegija. Njegov filmski jezik bio je lišen jeftinih efekata, oslobođen potrebe da se dopadne publici pod svaku cijenu. Njegovi kadrovi bili su dugi, često statični, teški, prožeti sivim zagrebačkim maglama i interijerima koji su mirisali na vlagu i jeftine cigarete. Znao je kako vizualizirati tjeskobu. Njegovi likovi nisu bili heroji bez mane, već duboko ranjeni ljudi koji u srušenom vrijednosnom sustavu pokušavaju sačuvati barem mrvu ljudskosti, makar ih to na kraju stajalo života. Preko filmova kao što su “Tu”, “Projekcije” ili “S one strane”, Ogresta je nastavio secirati posttraumatski sindrom nacije. Fascinirala ga je nemogućnost komunikacije, zidovi koje ljudi podižu između sebe i tajne koje pojedinci nose iz prošlosti. Njegov opus dokument je vremena u kojem je nestala radnička klasa, a nastala klasa povlaštenih. Društvene podjele koje je tako rano i precizno locirao u svojim filmovima postale su konstanta našeg javnog prostora. Polemika o “dvije Hrvatske” nikada nije prestala, ona je samo mijenjala svoje aktere i retoričke forme. Kada je Zoran Milanović svojedobno izrekao formulu “Ili mi ili oni”, a Andrej Plenković uzvratio tvrdnjom o “dvije političke Hrvatske – jednoj koja radi i drugoj koja grinta”, oni su samo prepisivali rečenice iz Ogrestinih scenarija.

Sukob između onih koji drže poluge moći i onih koji su iz tog sustava izbačeni, sukob između profitera i idealista, ostao je nepromijenjen.Ogresta je otišao, ali su iza njega ostali filmovi koji više ne funkcioniraju samo kao umjetnička djela, već kao povijesni dokumenti visoke dokazne snage. Kada buduće generacije budu željele shvatiti kako je stvorena Hrvatska u kojoj danas živimo, neće morati čitati frizirane udžbenike ni političke memoare. Bit će dovoljno da pogledaju “Isprane” i “Crvenu prašinu”. Tamo je zapisana cijela istina koju vidimo svakoga dana.