Kad god se želi razmišljati, govoriti i pisati o postanku poezije, put će mnoge voditi ka drevnim i mitskim kazivanjima, molitvama i proročanstvima. Taj eho metafizičkog pjesnika-proroka često se prolomi, nekad vrlo začudno, kao prava najava kakvih velikih i neočekivanih zbivanja. Tako će možda netko isti odjek naslutiti i u činjenici da je pjesnik Tomislav Domović svoju zbirku ratne (ili ratničke, a svakako i uvijek antiratne) poezije naslovljenu “Kaverne” objavio početkom godine gotovo kao najavu strašnog rata koji je sad zadesio najveću europsku zemlju. No “Kaverne” su naslovljene i kao prošireno izdanje Domovićeve ratne zbirke “Živo blato”, publicirane tijekom rata u Hrvatskoj, 1992. (A kad je već o proročkim imenima, naslovima, stihovima i slikama riječ, treba napomenuti da je Domović 1990. objavio zbirku “Pancir tastatura”, iste je godine Zorica Radaković svoju zbirku naslovila “Bit će rata”, a na naslovnici zbirke Delimira Rešickog “Die die my darling” mogla se vidjeti dobro znana panorama sravnjenog Dresdena.) Pa ipak, u knjizi se nalaze stihovi pisani i prije i poslije rata, a i oni ratni, stvarani - kako će sam autor reći u proslovu - u skloništima i u rovu.

Kaverne su, dakle, izbor Domovićevih ratnih pjesama. To su stihovi koji katkad nose teške slike i poruke, ali ih se čita lako, to su prizori apsurdni i potresni istovremeno, mučni i začudni, onakvi kakve samo rat može iznjedriti, a opisivati i slikati oni koji su rat doživjeli. Zato će Domović jednakim potezima prenijeti sudbine dva tenka T-55, blistava i roktava, “zaglavljenih gusjenica/u krpama Hrvatske”, kao što će crtati prazne sjenike ili ruku koja se u nekom trenutku rata pruža prema Paklenici. Možda će neki poznavatelji Domovićeva djela reći da je proročansko bilo i ime njegove prve zbirke “Heretik na 10 načina”. Kritičari su tad, u drugoj polovici osamdesetih, primjećivali da je njegova pojava iznenađujuća, da ta poezija i ne korespondira odveć s pismom koje se već oblikovalo u časopisu Quorumu (gdje su su objavljene i Domovićeve pjesme iz spomenute zbirke, za koju je 1987. dobio nagradu Goran). Ali danas, s vremenskim odmakom, uvjerljivije bi zvučao stav da je mladi Domović u svojoj poeziji samo anticipirao svu silu pjesničkih glasova koji će se u kasnijim godinama prolamati kroz te prostore. A Domovićev je glas već tad bio velik i snažan, silno liričan, jasno i nepogrešivo odmaknut od bilo kakvih ludističkih formi koje su se ranije pokušavale skupiti pod terminom semantičkog konkretizma. Pisao je lako i mnogo, tečno, a figure su bile upečatljive, antologijske.

Danas se nedvojbeno može reći da je Domović silno plodan pjesnik, iza njega je 20 zbirki, ali i mnogo vrlo važnih nagrada, priznanja, odličja. Svejedno, u nekom je trenutku i njegov glas utinuo, gotovo iščezao. Sam će Domović u jednom intervjuu reći da je “svojevoljno izabrao tešku sudbinu dvadesetogodišnje samoizolacije”. No ta izolacija nije štetila svježini i snazi njegove iznova rođene poezije. Zapravo, fascinantna je energija kojom novi i stari stihovi danas ispunjavaju svaki prostor na kojem ih se može zateći. A pri tome mislim i doslovno na prostore papira i ekrana, knjige i društvene mreže, na primjer. Na ovim potonjima ne snalazi se svaki stih i svaka poezija, ali Domovićeva i tu plamti, i tu kuca ono isto srce koje u tim virtualnim labirintima banalnosti, mržnje i sveznadarstva živom održava, na primjer, i Nerudinu riječ. Nije slučajno da je Domović upravo parafrazirao naslov jedne Nerudine zbirke kad je naslovljavao svoju knjigu ljubavne poezije. Prošle je godine, naime, objavljena i Domovićeva zbirka “100 ljubavnih i ni jedna više” (Neruda je 1924. kao 19-godišnjak objavio svoju slavnu zbirku “20 ljubavnih i jedna očajnikova”).

Tu su, dakle, sad dvije Domovićeve knjige, knjiga o ratu i knjiga o ljubavi. Obje su tvrdo ukoričene, slično opremljene, s čistim bjelinama u pozadini, gotovo kao kakvi posvećeni predmeti one u sebi nose poruke koje se danas sve manje od poezije očekuju. Pjesme koje će mnogi poželjeti i darivati, poezija koja ispunjava, koja će se čitati, stihovi koji će se ponavljati ili možda šaputati, baš poput kakvih mitskih kazivanja s početka ovoga prikaza. Domović se tako glasno vratio u hrvatsku poeziju, on se, upravo nalik na proroka s početka ovoga teksta, a prisjećam se sad i Puškinova, odazvao glasu koji govori u stihovima tog ruskog pjesnika: “Ustani, proroče moj, otvori oči i pazi, Ti glasnik odsad volje Moje budi, Morima plovi, po zemnoj stupaj stazi, I svetom riječi ispunjaj srca ljudi!”. Sjajna je to vijest za hrvatsku poeziju, mnogo veselija od dosadašnjeg Domovićeva izbora, u kojem je više nalikovao na proroka jednog drugog ruskog poete. Tog je Mihail Ljermontov opisao baš kao prokletog otpadnika, onoga koji u očima ljudi čita “stranice zlobe i poroka” pa “objavljivat ljubav” stade... (I svejedno su ga prezirali jer je vjerovao “da Bog mu zbori na usnama”...). Za kraj, teško se u ovom prikazu oteti asocijacijama koje Domovićeve pjesme o ratu i ljubavi bude, pa nakon spomena Puškina i Ljermontova zaobići još jedan podatak vezan uz tu dvojicu i sadašnju strahotu. U Rusiji je danas na vlasti tiranin koji kažnjava baš poput Nikolaja Prvog, cara koji je Ljermontova protjerao na Kavkaz, jer je zaključio da u pjesmi posvećenoj Puškinovoj smrti poziva na revoluciju. A Puškinov lik je, pak, samo tajni kod da se na moskovski Puškinov trg pozovu prosvjednici protiv rata. Tamo je, dakle, sloboda zatočena u kaverni, u katakombama koje zlikovci zlorabe u svakome ratu. Domovićeva Kaverna i o tome govori, pa i upozorava u pjesmi Zemunica: “Sablasti mijenjaju ruho, ali ne odlaze”.