Domovićevi proročki stihovi danas upozoravaju: Sablasti mijenjanju ruho, ali ne odlaze

Kad god se želi razmišljati, govoriti i pisati o postanku poezije, put će mnoge voditi ka drevnim i mitskim kazivanjima, molitvama i proročanstvima. Taj eho metafizičkog pjesnika-proroka često se prolomi, nekad vrlo začudno, kao prava najava kakvih velikih i neočekivanih zbivanja. Tako će možda netko isti odjek naslutiti i u činjenici da je pjesnik Tomislav Domović svoju zbirku ratne (ili ratničke, a svakako i uvijek antiratne) poezije naslovljenu “Kaverne” objavio početkom godine gotovo kao najavu strašnog rata koji je sad zadesio najveću europsku zemlju. No “Kaverne” su naslovljene i kao prošireno izdanje Domovićeve ratne zbirke “Živo blato”, publicirane tijekom rata u Hrvatskoj, 1992. (A kad je već o proročkim imenima, naslovima, stihovima i slikama riječ, treba napomenuti da je Domović 1990. objavio zbirku “Pancir tastatura”, iste je godine Zorica Radaković svoju zbirku naslovila “Bit će rata”, a na naslovnici zbirke Delimira Rešickog “Die die my darling” mogla se vidjeti dobro znana panorama sravnjenog Dresdena.) Pa ipak, u knjizi se nalaze stihovi pisani i prije i poslije rata, a i oni ratni, stvarani - kako će sam autor reći u proslovu - u skloništima i u rovu.