“Tamo gdje nema Erosa, nema ni umjetnosti jer Eros je ona primarna, kreativna groznica koja podjednako pokreće i ruku koja stvara i oko koje promatra.”

Riječi su to iz teksta kustosice Dunje Horvat Weiter, napisanog povodom otvorenja izložbe “Misterij ljubavi - erotski motivi u radovima na papiru” u Muzeju Međimurja Čakovec, odnosno Riznici Međimurja. Nastala u sklopu 16. Umjetničke kolonije Štrigova, ova izložba obuhvaća crteže i grafike s motivima akta i erotske tematike u kojim se tijelo ne otkriva isključivo kao prikaz fizičke ljepote, već kao motiv koji u sebi objedinjuje čežnju, bliskost, žudnju i potragu za smislom te emotivnim i duhovnim doživljajem. 

“Ljudsko je tijelo stoljećima ostalo velika fascinacija umjetnika, neiscrpna i podatna arhitektura kroz koju se zrcali ljepota stvorenog svijeta. Ta preokupacija anatomijom, formom, volumenom i oblinama akta nadilazi puku mimetičku točnost. Umjetnik u nagosti ne vidi tek fizičku datost, nego savršenstvo oblika, skrovište u kojem se susreću prolazno i vječno. Linija muškog i ženskog akta, mekoća obrisa i napetost mišića, ovdje uhvaćena u crtežu i grafičkom otisku, svjedoče o dubokom čuđenju pred tajnom utjelovljenja”, ističe Horvat Weiter. 

Erotski motivi u umjetnosti prisutni su još od prvih crteža u paleolitičkim spiljama, a zatim su se proširili i među brojnim drugim civilizacijama. U antičkoj su se Grčkoj, primjerice, često slikali na vazama i keramičkim posudama, a mnoge eksplicitne slike pronađene su i na ostatcima Pompeja. Ipak, kada se erotska umjetnost zapadnjačke civilizacije usporedi s istočnjačkom tradicijom, razlike su i više nego očite. 

“Povijest zapadne umjetnosti svjedoči o dubokoj dinamici i stalnim mijenama u prihvaćanju i cenzuriranju ovog iskonskog motiva. Dok je istočnjačka tradicija seksualnost integrirala u sakralne sfere i duhovno prosvjetljenje, promatrajući tijelo kao hram u kojem se nagon ne suzbija nego produhovljuje, zapadna je civilizacija odabrala put dramatične polarizacije. Antičko slavljenje nagosti kao materijalizacije svemira koji se neprestano obnavlja, s padom staroga svijeta biva zamijenjeno srednjovjekovnim udaljavanjem od svakodnevice. Tijelo se tada odijeva u stroga simbolička značenja, podijeljeno između iskonske čistoće i znaka grijeha ili požude. Zapadna je kultura potom stoljećima ustrajala na toj napetosti: čak i kada renesansa trijumfalno vraća akt na obzor, ona ga uvjetuje velom mitologije i povijesti, tjerajući stvarnu, proživljenu erotičnost u privatne prostore”, kaže Horvat Weiter. Zanimljivo je također kako je u 19. stoljeću uglavnom bilo zabranjeno prikazivati erotske motive, odnosno donje dijelove tijela, no paradoksalno upravo tada nastupa zlatno doba erotike, odnosno period kada je erotska umjetnost nastajala u tajnosti i postepeno se razvila u pravi primjer estetskog bunta.

Izložba u Muzeju Međimurja obuhvaća gotovo 70 radova iz različitih perioda, a zastupljeni su kako inozemni, tako i domaći autori. Posjetitelji tako mogu pogledati radove brojnih priznatih umjetnika, poput Camillea Van Campa, Marka Whitcombea, Davorina Radića, Roberta Auera i drugih. Posebno se ističe bakropis “De Sceleribus et Criminibus” francuskog umjetnika Martina van Maelea, pravim imenom Mauricea Francoisa Alfreda Martina, jednog od najpoznatijih ilustratora erotske književnosti ranog 20. stoljeća. Ilustrirao je, između ostaloga, i zbirku pjesama Paula Verlainea, koju je u tajnosti i maloj nakladi objavio nakladnik Charles Carrington, a također djela H. G. Wellsa te francuske prijevode romana o Sherlocku Holmesu Arthura Conana Doylea. “De Sceleribus et Criminibus”, svoju zbirku od 10 grafika, izradio je 1908. godine, a u njoj je nastavio prikazivati erotske i makabristične motive te stvorio niz blasfemičnih, okultnih i sadomazohističkih crteža po uzoru na svojeg suvremenika Feliciena Ropsa. Izradio je i nekoliko ilustracija za “Cvjetove zla” Charlesa Baudelairea, no njegov stvaralački život prekinut je 1926. godine kada se iznenada razbolio i preminuo. Njegovi radovi često su se našli na meti raznih kritika zbog eksplicitnih prikaza seksualnih i nasilnih prizora, no danas su omiljeni među brojnim ljubiteljima ilustriranih knjiga.

Ističe se također belgijski slikar Camille Van Camp (1834. - 1891.), poznat uglavnom po svojim portretima i pejzažnim slikama te po ilustracijama za prvi izdanje djela “Legenda i junačke, vesele i slavne pustolovine Ulenspiegela i Lammea Goedzaka u Flandriji i drugdje” belgijskog književnika Charlesa De Costera, objavljeno 1868. godine. Zbog lošeg tiska i niza tipografskih pogrešaka, prvo izdanje ubrzo je palo u zaborav te je 1869. godine objavljeno drugo izdanje, no pravu pozornost publike zadobilo je tek 80 godina kasnije, početkom 1920-ih. Istražujući povijest zapadne erotske umjetnosti, Dunja Horvat Weitner vuče paralelu s Platonovim “Simpozijem”.

“U tom dugom hodu kroz mijene zabrana i oslobađanja, Platonova misao iznesena u ‘Simpoziju’ nudi najljepše utočište za razumijevanje umjetničkog poriva. Kroz usta proročice Diotime, Platon nam otkriva da Eros nije savršeni, daleki bog, nego demon, posrednik rođen iz spoja Porusa, boga obilja, i Penije, božice siromaštva. Upravo zbog tog dvostrukog podrijetla, Eros u sebi nosi vječni nedostatak, grubu neuglednost svoje majke, ali i očevu lukavu, strastvenu potragu za ljepotom i mudrošću. Platon nas podsjeća da je ljubav uvijek žudnja za onim što nemamo, potraga smrtnika za besmrtnošću koja se ostvaruje kroz rađanje u ljepoti”, ističe. 

Upravo je to ono na što nas podsjeća erotska umjetnost. Ona nije samo likovna zabilješka tjelesnog užitka nego i prostor ljepote, tajni i igre koji svojeg promatrača poziva da sve radove istovremeno osjeti i promišlja te da i on sam, preko svoje recepcije prikazanih djela, postane sudionik u njihovom stvaranju. A upravo je to prisustvo zagonetke i tajne ono što erotsku umjetnost razlikuje od obične pornografije i što joj daje dodatnu umjetničku dimenziju te priliku da živi u iščekivanju i želji. Radovi prikazani na izložbi tako u sebi spajaju um i tijelo, odnosno duboka promišljanja i tjelesno uzbuđenje, stvarajući tako za sve posjetitelje prostor emocije, kontemplacije i estetske uzvišenosti. 

“Ova izložba poziva nas da urezane i nanesene linije, sjene i oblike ne promatramo samo očima, već čitavim svojim bićem – i umom i tijelom. Na ovim djelima biologija i duhovnost napokon se rukuju bez srama, dokazujući da je čin gledanja, baš kao i čin stvaranja, duboko erotičan i svet čin u kojem se, makar na trenutak, dotiče vječnost”, zaključuje Horvat Weitner.