O Prvom svjetskom ratu govorio mi je moj dida Josip Ercegović zvani Baco, rogoznički ribar i težak koji se borio u austrougarskoj vojsci, vidio cara Franju Josipa, dobio odličje za hrabrost i preživio 1918. bitku kod Svete Rijeke Domovine, kako Talijani zovu Piavu, preplivavajući rijeku puna dva dana i dvije noći. Bila je to posljednja velika bitka na talijanskom bojištu. Didova je vojska izgubila bitku i dvjesto tisuća ljudi. Mnogi koji nisu znali plivati ili bili izdržljivi, utopili su se u Piavi. Moj je siromašni dida jako volio Austro-Ugarsku, cara i carsku vojsku. To je za njega bila jedina prava vojska. Vojske Drugog svjetskog rata za njega su bile “vlaji“, što bi se danas prevelo kao seljačine. Služio je, govorio mi je, u pravoj, gospodskoj vojsci. 

Takvu romantičnu sliku Prvog svjetskog rata podržavaju i neki filmovi. “Velika iluzija“ Jeana Renoira, na primjer, jedno od remek-djela velikog redatelja (koji se i sam borio u ratu i bio ranjen), u kojemu gledamo prizor s dvojicom časnika i plemića. Jedan je Nijemac, zapovjednik vojnog zatvora, drugi Francuz koji je pokušao pobjeći. Njemački je časnik morao narediti da na njega pucaju i Francuz sada umire, a Nijemac zbog toga tuguje. Oni razgovaraju i obojica se slažu da će kraj rata ujedno biti i kraj njihova svijeta i europskog plemstva. Obojica su postala suvišna. Renoir, redatelj koji je kao vojnik upoznao ratnu klaonicu, nazvao je Prvi svjetski rat “posljednjim viteškim ratom“. S krajem rata 1918. završava 19. stoljeće i počinje dvadeseto. Na početku rata svi su odjeveni kao u 19. stoljeću. Na kraju rata žene nose kratke haljine i frizure, konji i kočije odlaze u povijest, a automobili, tenkovi, oklopna vozila i zrakoplovi uvode nas u svijet koji traje i danas. 

Sličnu sliku Prvog svjetskog rata daje nam i “Ratni konj“ Stevena Spielberga, spektakl koji prati sudbinu jednog engleskog konja. Na početku filma dio je engleske konjice koja juriša na Nijemce. A onda njemački mitraljezi masakriraju konje i vojnike i od tada je konj u ratu tegleća marva koja kroz blato vuče oklopna vozila i tenkove. Konjica je, kao i plemstvo, suvišna i uskoro će Njemačkom, umjesto cara, vladati jedan kaplar. 

Filmovi o Prvom svjetskom ratu nikad nisu postali dio akcijske filmske baštine 20. stoljeća. Među njima nema čistokrvnih akcijskih priča kakve su one iz Drugog svjetskog rata: “Veliki bijeg“, “Dvanaeast žigosanih“ ili “Orlovo gnijezdo". Kad gledamo te akcijske ratne hitove, oni su dio našega svijeta, junaci su nam bliski, a okoliš, odjeća, frizure i ponašanje prepoznatljivi i moderni. Kad međutim gledamo filmove o Prvom svjetskom ratu, to su već na prvi pogled povijesni “kostimirani“ filmovi u kojima nije važna akcija nego njezine posljedice i žrtve. Filmovi o Prvom svjetskom ratu moralne su parabole o hipokriziji, nepravdi i žrtvovanju. To nisu akcijske priče nego ratne drame o licu i naličju morala europskog visokostaleškog društva na izdisaju, koje će uskoro postati suvišno, kako kaže umirući francuski časnik de Boeldieu u Renoirovoj “Velikoj iluziji“. Visokostaleško vojničko zapovjedništvo europskih kolonijalnih velesila, Engleske i Francuske, bez oklijevanja šalje australsku vojsku u pokolj na Galipolju u istoimenom filmu Petera Weira, te osuđuje na smrt vlastite nevine vojnike u potresnim sudskim ratnim dramama “Staze slave“ Stanleya Kubricka i “Za kralja i domovinu“ Josepha Loseya. 

U ljubavnoj drami “Zaruke su dugo trajale“ Jeana-Pierrea Jeuneta junakinja traži zaručnika koji je možda bio žrtvovan i poginuo na bojištu “ničije zemlje“ između francuskih i njemačkih rovova. Kad zapovjednik naredi vojniku da se ide boriti na “ničijoj zemlji“ šalje ga u sigurnu smrt. Meni osobno najbolji filmovi o Prvom svjetskom ratu dva su remek-djela Bertranda Taverniera, “Život i ništa osim života“ i “Kapetan Conan“. Oba se bave poratnim razdobljem i posljedicama rata, o čemu mi moj dida Baco nikada nije govorio. U prvome gledamo francuskog časnika koji ima zadatak istražiti sudbine 350.000 nestalih francuskih vojnika. On upoznaje jednu damu iz viših staleža koja traga za nestalim mužem, te joj pokušava pomoći. Zaljubi se u nju, ona mu uzvraća naklonost, no odnos građanske žene i discipliniranog časnika neće postati prava ljubav u poratnom okružju smrti, besmislena stradanja i uništene zemlje. Tavernierov film nam pokazuje da je rat gubitak svega što predstavlja život, pa i ljubavi. 

U “Kapetanu Konanu“ gledamo elitnu francusku postrojbu, sastavljenu od najokrut - nijih vojnika, dijelom bivših robijaša, koji prema naredbi ispunjavaju najkrvavije zadatke nakon kojih nema zarobljenika. Sve se zbiva na Balkanu odmah nakon rata, u Bugarskoj i Rumunjskoj, na “ničijoj zemlji“ gdje je život nevažan, milost strana riječ, a sovjetska Crvena armija pokušava dizati revoluciju. Konan je brutalan i na svoj način iskren elitist koji prezire obične vojnike i drži, poput elitnih visokostaleških zapovjednika, da su oni samo topovsko meso. Kad se, međutim, vrati u Francusku, završit će kao gorki bivši ratnik kojega je, zajedno s njegovim momcima, država iskoristila i odbacila. Postat će, kao i njegovi plemićki zapovjednici, suvišan.