"Rasizam je, sad je to shvatio, tek igra zrcala, iluzija. To je najučinkovitiji mogući način izmišljen da bi se iskorijenila borba protiv nepravdi – klasna borba, kako se nekoć zvala. Potreban je kako bi se pretposljednji potaknuli da se osjećaju superiornijima od posljednjih, što će ih spriječiti da se zajedno pobune protiv prvih."

Prava krv, Francesca Melandri, Fraktura, 2020., prevela Ana Badurina

Nemoguće je reći da Francesca Melandri, odnosno lik kroz koji progovara nema pravo. Rasizam često jest to, iako nije samo to. Izmišljena mržnja, borba onih pretposljednjih i posljednjih, onih manje siromašnih i siromašnih, onih manje obespravljenih, ali i dalje pri dnu kace. Uvijek u pravilu koristi samo onima koji su daleko iznad. I taj bi se princip tako ogoljen mogao pronaći svugdje. U odličnom romanu Francesce Melandri “Prava krv” riječ je o pravom i pomalo zaboravljenom rasizmu, onom talijanskom, fašističkom (ali ne samo fašističkom, jer sve je počelo prije Mussolinija), prema crnim stanovnicima kolonija, odnosno kolonija koje su tek nastojali osvojiti. Roman je to o grijesima naših očeva – u ovom slučaju talijanskih, ali ta bi se stvar mogla, na drugi način, pretočiti bilo gdje – o grijesima naših očeva prije nego što su postali naši očevi, kad su bili neki drugi ljudi koje ne poznajemo, i možda bolje da ih ne poznajemo.

U romanima – “Eva spava”, “Viši od mora” (meni njezin najdraži) i “Prava krv” – Francesca Morandi bavi se upravo tim trenucima kad su naši dobri, šarmantni, duhoviti, pravedni očevi, ovi koje znamo, koji su nas štitili od svijeta i od nas samih, bili neki sasvim drugi ljudi. Naravno, kažem to metaforički, ona se bavi namjerno zaboravljenim i prešućenim trenucima te traumatičnim pričama iz povijesti uvijajući ih u intimnu i lijepu priču, pa ne znaš je li ta okrutna povijest okidač intimne priče ili je obratno. A to stvarno mogu samo velike književnice. U knjizi “Promrzla stopala” Francesca je otišla i korak dalje pa je stvarnu i okrutnu prošlost (i sadašnjost koja je još okrutnija) spojila sa svojim ocem. Ovako, ljudski gledano, možda je nekad bolje ne otvarati stare škrinje, ne čeprkati po tavanima, ne otvarati zaboravljena pisma, dnevnike, fotoalbume… Jer nijedna slika koju dobijemo neće biti ona prava, odnosno obje će biti jednako prave, ali je pitanje kako ćemo se mi nositi s njima. Pa je možda bolje, prije nego što zavirimo na tavan, poslušati citat iz jedne druge knjige o jednoj sasvim drugoj stvari, ali opet, na neki način, o očevima i njihovim drugim imenima.

"Ako ikad kreneš u istragu, ti ćeš za mjesec dana imati posve drugu sliku oca od ove koju sad imaš, jednu sasvim vanjsku, nešto što ne može biti otac jer se ne može voljeti i ne zrači sigurnost. Zbir činjenica, koje su u najboljem slučaju samo djelomično točne, mnogo ružnih riječi i slutnji, vjerojatno nekoliko postupaka, za koje bi volio da ih nisi saznao…"

Sjeme smrti, Dževad Karahasan, Profil, 2012.

Portal Betbook.hr možete posjetiti OVDJE.