Paolo Magelli, europski kazališni režiser, rezignirano je odložio jutarnje izdanje novina u kafiću blizu svojega stana u centru Zagreba, zapalio cigaretu i rekao: “Možemo početi, o čemu god vam drago” ne postavljajući preliminarne tematske okvire. Optimizam te jutarnje kave distinktivan je za zagrebačku zimu, Magelli je uvijek sugestivno “u problemu”, a ne izvan njega. 

Naš je sugovornik teatarski čovjek par excellence, istodobno svjestan ekskluziviteta i ranjivosti intelektualne pozicije u društvu. Mijene kulturnih politika u Europi o kojima nam govori pocrtavaju tu poziciju na univerzalnoj razini. A stoput je Magelli javno rekao: “Ja sam posljednji ljevičar”, pecajući time svakovrsne reakcije na granici njegove zafrkancije, ironije i gorčine. Na toj liniji, koja zvuči ležerno, a djeluje s odgodom, razgovarali smo o teatru i politici. O kondicijama europskih i domaćih kuturnih politika, socijalnoj državi i umjetničkom radu, njegovoj intendanturi u rodnom gradiću Prato u Toscani, gdje je šest godina vodio Teatro Metastasio, kratkom profilu Mattea Renzija, domaćoj socijaldemokraciji i elitama u kulturi. 

Magelli je uvijek negdje između vlastitih premijera u različitim gradovima. Tako se vratio s premijere Goldonijeva klasika “Gostioničarke Mirandoline”, koji je u povodu 70. godišnjice Talijanske drame postavio u riječkom HNK “Ivana pl. Zajca”, a ovih dana ubrzano priprema premijeru “Noćni život” prema tekstu Ivana Vidića u Zagrebačkom kazalištu mladih, koja će se održati 23. prosinca. 

Drame Carla Goldonija imaju posebno mjesto u vašem radu, nije slučajno da ste u Rijeci izveli ‘Gostioničarku Mirandolinu’?

‘La locandieru’ Goldonija prvi put sam radio kao klinac s Borisom Cavazzom u Ljubljani 1970-ih, a posebno mi je drago što sam je mogao ovaj put izvesti u originalu jer je takav bio povod obljetnice Talijanske drame. Oduvijek mi ide na živce užasan odnos prema prijevodu Goldonijeva teksta koji postoji kod nas, ali to je druga priča. ‘La locandiera’ je dio teatralogije o ljubavi koju radim na raznim kazališnim pozornicama, a koju još čine ‘Medeja”, ‘Žena’ Josipa Kosora i Goldonijevi ‘Zaljubljenici’. Rašireno uvjerenje o ‘Mirandolini’ kao lepršavoj komediji nastojao sam ovdje urušiti jer je riječ o mračnoj priči: o jednoj ženi i ljubavi. A posebno mi je zadovoljstvo bilo izvesti tu predstavu u Talijanskoj drami koja spada u red rijetkih institucionalnih, pozitivnih kontradikcija ove zemlje. Radi se o instituciji s najstarijom tradicijom stalnog ansambla što je model koji sam kao intendant, radeći  u Pratu od 2010. do 2015. godine, nametnuo kao izuzetak u talijanskoj teatarskoj praksi. 

Talijanska radna praksa je posebno okrutna prema profesionalcima u teatru koji rade na ugovor od svega nekoliko mjeseci. 

U Italiji su glumci manje-više tretirani kao robovi, rade s kratkim ugovorima od onoliko mjeseci koliko se zahtijeva od prilike. Tri, četiri mjeseca, uz  razne ucjene, posao kad ga ima... 

Za razliku od obljetničarske Talijanske drame koja je u Rijeci doživjela 70 godina kontinuiteta?

Kontradikcija Talijanske drame u hrvatskom društvu koje ima vrlo kompleksan odnos s manjinama u raznim netolerantnim registrima je njezin realitet od 70 godina postojanja. A kako sam se u Toskani posljednjih godina bavio manjinskim teatrom, shvatio sam da u Europi ima više od 35 manjinskih kazališta – s ove strane Urala, i još njih 56 gledajući scenu iza Urala. Od prostora bivše Jugoslavije do gustog rastera manjinskih teatara svugdje u Europi oduvijek me zanima složeni spoj kultura koje teatar sažima. 

Je li onda sistem stalnog ansambla u teatru, koji ste uspostavili u Toskani, održiv u Italiji? 

Iako nakon šest godina ne postoji moja grupa u Pratu, novi intendant u Trstu imitira taj naš sistem, a i u Genovi se također tako počinju postavljati stvari. Taj se diskurs pozitivno inficira, mislim da ima šanse. Ondje sam nastojao senzibilizirati kazališni sindikat, još im dajem savjete ako zatreba. Ali poanta je u tome što sam u Toskani, s vlastitom stalnom trupom, toliko uspio da nisam tek producirao više od ostalih talijanskih kazališta, nego sam i toliko uštedio da sam mogao investirati u tuđe projekte. 

Onda ne bismo trebali imati loše mišljenje o domaćem sistemu, koji uglavnom ima stalne ansamble?

Samo je jedna europske zemlja  koju treba imitirati kad je riječ o kulturi i socijalnoj politici.

Recite? 

Njemačka. To vam kažem kao rođeni Toskanac koji to, kao, ne bi smio reći. Ali fućkaš te plitke predrasude. Nijemci, zaboga, imaju 384 teatra s vlastitom produkcijom, uz to što kontinuirano i vrlo transparetno financiraju off i off-off produkcije. Nije iznenađenje što Nijemcima sve ide bolje! Moja kći ima 15 godina i živi u Dortmundu. Odmalena uči strani jezik i jedan muzički instrument jer svaki Nijemac u javnom obrazovanju mora naučiti svirati, bez obzira na talent. Od vrtića počinje umjetničko obrazovanje, a zatim se indukcija kulturom nastavlja. Umjetničko obrazovanje u Njemačkoj je sistemski obavezno, tvrdi se da je u prvih šest godina škole ono ključno za razvoj djeteta i odabir njegova poziva. Država onda financira Jugendtheatere, postoje opere za djecu. U Essenu imate, primjerice, jednu Operu, 20 kilometara dalje, u Düsseldorfu, je sljedeća, pa 30 kilometara dalje, u Wuppertalu, nova... Indukt obrazovanja u kulturi je neizmjeran za razvoj društva i države, a to se više ne razumije. 

Generacije odrasle u socijalizmu znaju za razliku obrazovnih politika nekad i sad. 

Jer je u socijalizmu postojao taj indukt kulturnog obrazovanja. Nažalost, danas je neoliberizam uništio i socijalnu politiku i sindikalne napore prema njezinu opstanku. Pa kad se gospodin Ivica Todorić, što neki dan čujem, požali da ne može naći radnu snagu, onda nitko javno ne kaže: to je zato što za 1500 kuna mjesečno, uz uključen rad nedjeljom, može raditi samo stoka, a ne radnici! A ako kažemo da su te velike ljudske tragedije dio šireg plana, neoliberizam u daljnjoj interpretaciji podrazumijeva proces imbecilizacije naroda. Kad vam kažem da Nijemcima doista ide dobro zato što je razina kulture tog naroda na vrhu nekog zamišljenog svjetskog prosjeka, to jedino potvrđuje da inteligentan narod zahtijeva socijalnu protekciju. Socijalnu obranu rada. Barbarizacija društva obuhvaća potpunu slobodu kapitala s jedne strane, a s druge neoliberizam (i ne govorim u terminima neoliberalizma jer ‘liberalizam’ znači slobodu), za čiji razvoj je potreban primitivan narod. Primitivnog čovjeka možete maltretirati, on nema vlastito mišljenje, on nije svjestan vlastitih potreba, nema intelektualnu razinu diskusije i slijepo vjeruje mitologijama o raznim Krešimirima i Mudimirima. To je problem akulturacije našega naroda. Živimo u grandezzi mitova o hrvatskom ili srpskom narodu, a tom se mitologijom proces imbecilizacije fino privodi kraju. 

Proces akulturacije kod nas se nije dogodio ili dovršio. Zašto?

Jedino je u vremenu ministra Antuna Vujića kultura dosegla mitskih 1,1%  budžeta, s tendencijom rasta. Kako je privatizacija uništila sve što je pošteno, tako se moglo dogoditi da se uz aktualnih 0,49% ukupnog državnog budžeta za kulturu sad uvodi i dodatni porez. Neka umjetnici koji imaju dvije kune u džepu dodaju još malo državnoj bilanci umjesto domaćih milijunera. I to, nažalost, nije sve! Nije to crni humor, nego realan pokazatelj smjera kulture u ovom društvu: klekni, padni ničice, još ćeš dublje pasti.

Često spominjete da ste svjesni intelektualnog duga prema Zagrebu?

U Zagrebu sam od sredine 1980-ih i od tada uživam. Ovdje imam mali stan i ponavljam, ovom gradu mnogo dugujem. Svjestan sam njegovih umjetničkih razina nekad i današnjih problema. Uzmimo, recimo, problem nezaposlenih glumaca uz jednu povijesnu analogiju. Sjećam se kad je Kosta Spaić govorio, krajem 1980-ih, o planu revitalizacije teatara koji su bili zatvoreni u vrijeme jugoslavenske krize ili uopće nisu bili aktivirani. Pa se zapitajmo sad zašto Karlovac, naprimjer, nema svoju stalnu kazališnu trupu? Zašto je nemaju Vinkovci? Toliko se priča o Vukovaru, a nitko da ondje otvori kazalište? Toliko se javno voli Vukovar i toliko se love baca oko njega uzalud, umjesto da se učini nešto fizički, materijalno, kulturno, institucionalno za taj grad. Šibenik - nema ništa od ansambla? A Zadar? Umjesto sistemskih napora slične vrste, trud se ulaže u kultiviranje galame ima li u Gavelli viška zaposlenih glumaca ili ne, baca se prašina u oči. Kad sam bio intendant u Toskani, moji glumci nikad nisu bili bez posla. Kad nisu glumili, održavali bi seminare na akademijama, gostovali u gimnazijama... Nije rad glumca jedino na sceni, nego i na svim drugim projektima, kad nemaš posla. 

A da ste vi intendant ovdje? 

Da sam intendant ovdje, kod mene bogami ne bi bilo onih koji su zaposleni, a ne rade. Kod mene bi radili svaki dan, ja im sigurno ne bih dao plaću, a da ne rade. A u Zagrebu ima svakojakog, a ne samo scenskog posla preko glave.

Pauperizacija kulture odvijala se kroz obrazovnu politiku i uz medijski antiintelektualizam od 1990-ih nadalje. Koji su rezultati? 

Ne znam je li proces pauperizacije kulture doveden do kraja. Ali je sigurno da se akademija, obrazovana elita, izuzela iz politike, odustala od vlastite političnosti. Akademija je kod nas, u kritičkom smislu, posve apolitična. A problem jaza između sjajne kulturne i umjetničke prošlosti te današnjih kulturnih politika temeljni je problem Europe: uz izuzetak, ipak, njezina njemačkog, švicarskog, austrijskog i, zbog tradicije intelektualnog otpora - francuskog dijela. Krize kulturnih politika duboke su u Italiji, Španjolskoj i Nizozemskoj, čiji je poluamerikanizirani model kulture upravo katastrofalan. Britanski model kulturnih politika i ne spominjem, koliko je dotaknuo dno u intelektualnom smislu. Iako su Englezi još ekonomski moćni, u kulturnom je smislu ondje totalna pustoš. Općenito govoreći, u Europi su se institucije kulture posve zatvorile. Nema fluidnosti, nema cirkulacije kulture. 

Govorimo o elitizaciji? 

Nego o čemu. Kultura se elitizirala, postoji jedino za bogatije slojeve. Ili postoji elitna kultura ili je riječ o turističkoj prodaji. Vladajuće elite žele, naravno, da podržimo dijagnostiku tog neoliberalnog koncepta: zbog čega ne treba odustati od otpora. U europskom je smislu interesantan primjer Belgije koja njeguje povijest dijalektičkih polemika, a flamanski dio se u kulturnopolitičkom smislu sve više udaljava od nizozemskog utjecaja. I samo mi nemojte pomodno govoriti o fluidnosti kulture u nordijskim zemljama! U tako bogatom društvu kulturne institucije su namjerno rijetke, izolirane i bez utjecaja. 

Naš je model kulturne politike naslijeđe austrougarskog modela, što o njemu mislite? 

Još sam fasciniran austrougarskim sistemom, iako je u dubokoj krizi. Hrvatska je zato jedna od važnih centara krize kulture u ovom dijelu Europe. 

To vidimo i osjećamo, jedino ne osjećamo ljevičarski napor oko kulture? 

Naravno, kad ljevica ne postoji. Iako se u sport ne razumijem, prizor ragbija poslužit će kao metafora krivih intencija i pogrešnih političkih procjena. U ragbiju se, je li, svi guraju u centru za onu idiotsku loptu. Nepotrebna gužva u centru, okolo pustoš.

A na terenu domaće politike?

Na domaćem terenu to, naravno, govori o razlogu radi kojeg je SDP mestralno izgubio izbore. Išao se baviti onim što ne pripada njegovu ideološkom spektru niti političkom habitusu. Ili barem ne bi smjelo pripadati spektru imaginirane socijaldemokracije. I vidim sad gospodina predsjednika stranke SDP Bernardića, njegov se diskurs uopće ne razlikuje od Plenkovićeva. A morao bi, po mojem shvaćanju socijaldemokracije. S druge strane, nekoj novoj ljevici nedostaju kapaciteti mišljenja o novoj utopiji.

I to bila stara-nova priča o ljevici: još je lakše vidjeti gdje je nema i gdje je uništena? 

I to je točno. Uzmimo Mattea Renzija, koji je upravo najavio ostavku nakon debakla na referendumu o ustavnim promjenama. A Renzi je gori od Berlusconija, on je ubio posljednje ostatke ljevice u Italiji. Kao tipičan demokršćanski boyscout spojio je Marxa s Isusom i servirao nam taj bućkuriš, ponudio nam taj mutni roze, od čega nam se može samo povraćati. 

A ljevici bi onda, očito, trebao neki jači vranac

Ljevici treba vranac, a ne roze. Ako se razmišlja resentimanskom logikom, neće se ništa napraviti. Ide se, pa se vidi: važno je da se ide. Umjetnici moraju biti uvijek ispred politike, ali im uvijek treba biti neudobno, a ne udobno. U intelektualnom, ali i ekonomskom smislu - nema opuštanja. 

Kako bi onda izgledala moguća politizacija kulturnog polja? Jer radikalni desni populizam inzistira na mijeni kulture. 

U tom se smislu ne mogu prestati pitati kako većina može dopustiti onakve odvratne prijetnje Radi Šerbedžiji? Opet? Ako to većina dopušta, važno je reći, ja sam protiv te većine. Ako se uniformiramo i rezigniramo, ništa neće doći. Doći će jedino do autokastracije, u kojoj ponovno nema ničega. Upravo radim tekst na tom planu - ‘Noćni život’ Ivana Vidića, za premijeru uoči Božića u ZKM-u. 

O čemu govori Vidićev tekst? 

Ukratko, to je tekst koji govori o praktičnoj nemogućnosti revolucije danas. 

Znači, Vidićev pesimizam koji ohrabruje. 

Upravo tako. Kao kad Tarzan skače u stajaću vodu, pa mu se kaže: ‘Alo, ali zašto?’. Ovaj Vidićev tekst nije nov, znam ga dugo, a njegova logika ili paradoks je u njegovoj mračnoj povezanosti s aktualijama. Što je, naime, politička situcija bivala gorom, to je Vidićev tekst dobivao na aktualnoj vrijednosti. 

Pri tome je Zagreb neka vrsta mračne metafore zajedničkih problema? 

Da. ali ne inzistiram na tome. Ovdje ostaje motiv mjesta u toj Europi koju sam volio, u toj Europi koja bi konačno trebala razmišljati o vlastitoj, drugačijoj sudbini. O intelektualnoj platformi koja je alternativa u političkom smislu. Predstavu igramo uoči početka 2017. godine koju, nažalost, nitko od domaćih kazalištaraca nije pročitao kao godinu 100. obljetnice Oktobarske revolucije, pa to nitko ne obilježava. S ‘Noćnim životom’ smo se, računam, ipak preliminarno ukrcali u ime te obljetnice.