Dvadeset godina nakon njegova odlaska pojavila se prva biografija dr. Stipe Šuvara, možda najzanimljivijeg hrvatskog političara nakon Drugog svjetskog rata. Svestrano obrazovan, opor, cinik, čovjek oštra i zajedljiva jezika koji mu je donosio koliko poštovanja, toliko i neprijateljstva, obično je opisivan kao "kontroverzan". "Hrvatski Faust", "Jean Calvin samoupravnog socijalizma", "Savonarola", "Vlaški Lenjin" - nema kako ga nisi zvali. Na desnici mrzili su ga mnogi, na ljevici tek nešto manje - Ivica Račan, Cele Sardelić, pa i Ante Marković bili su više njegovi protivnici nego saveznici. Neki su o Šuvaru mijenjali mišljenje - Milan Kangrga, Boris Buden, Jurica Pavičić, prešli su luk od žestokih kritičara do razumijevanja za njegove pozicije i neke njegove pothvate. Poklonici ističu cijelu seriju kapitalnih objekata hrvatske kulture koji postoje zahvaljujući njegovoj neviđenoj marljivosti (u jednom trenutku obnašao je 50 funkcija i ništa mu nije bilo teško). Protivnici ga napadaju "reformom školstva" i "Bijelom knjigom", nekolicina ga je napala i šakama...

"Ljudi ga mrze, pa o njemu vrlo malo znaju, naročito o dobrim stranama i sposobnostima koje su mu omogućile da se uzvine do položaja predsjednika Saveza komunista Jugoslavije i potpredsjednika njena Predsjedništva. Kad je zatim s toga položaja pao i opet postao običan građanin, bez dinara u džepu i bez ikakve imovine, osim stana kakav bi dobio da je pod HDZ-om bio predsjednik stolnoteniskog saveza, prebijen i zamalo pregažen, opstao je donekle moralno i politički te nastavio tvrdoglavo ispovijedati i propovijedati svoj nauk socijalizma. Prije toga je dosegao status nevjerojatne omrznutosti - nekakvu negativnu karizmu koja se jedva može usporediti s bilo kojim primjerom obljubljenosti, osim kod rock zvijezda...", pisao je Denis Kuljiš.

Kad je smjenjivan u Saboru, tj. kad je povlačen iz predsjedništva SFRJ u Beogradu, gdje ga je naslijedio Stipe Mesić, Šuvar je davno izrekao procjenu o SDP-u i HDZ-u kao "dva oka u glavi". "Zar se od bivših drugova iz sadašnjeg SDP-a moglo i očekivati drugačije ponašanje od onoga koje im je već pribavilo slavu 'sestrinske stranke' HDZ-a?", zapitao se, retorički naravno. Šuvar je imao "račvasti jezik". U Saboru ga je možda najžešće napala njegova bivša pomoćnica u Ministarstvu obrazovanja, Rasima Kajić, kojoj je Šuvar rekao: "Vi danas tako, gospođo Kajić, a oboje se dobro sjećamo vremena kad ste bili moja prilježna suradnica". Prilježna!? Cinično, otrovno i duhovito. Kad je Branka Mikulića usporedio s Čombeom, a Bosnu i Hercegovinu s Katangom, zabranjen mu je ulaz u tu Republiku. Ratovi nacionalnih oligarhija nisu nova pojava, buktali su i u socijalizmu.

Stipe Šuvar je od malih nogu bio nonkonformist. "U društvenom smislu Šuvar je u to vrijeme bio vrlo aktivan - bio je predsjednik omladine cijele škole, ali su ga ubrzo smijenili jer je veličao rusku književnost, što je u ono, još informbiroovsko vrijeme, bilo suspektno", piše Rade Dragojević.

'Za tebe bi, Šuvaru, bilo najbolje da se ubiješ'

"Čak su tom prilikom iz imotskog omladinskog komiteta poslali hitnu poruku u školu da 'Šuvar mora otići' s mjesta šefa školske omladine. Međutim, nepokornog Šuvara su drugovi, bez obzira na ukor, opet izabrali za predsjednika omladine cijele škole, kojom prilikom je održao i govor koji se nastavničkom koru nije nimalo svidio. Tom je prilikom, naime, zamjerio nekim nastavnicima dvoličnost. Reći će: 'Čemu da učim fiziku od profesora toga i toga te bubam kojekakve svemirske relacije i formule, pa čak i Einsteinovu teoriju relativnosti, kad taj isti profesor svake nedjelje ide u susjednu crkvu i misli da je zemaljska kugla jabuka koju gospodin Bog drži u rukama sjedeći na oblacima - a svi mi znamo da oblaci mogu biti samo dvanaest kilometara iznad zemlje!'. Direktor se zbog svega toga prilično naljutio i obećao da će sazvati nastavnički zbor da odluči o ponašanju drskog mladića, a Šuvarov razrednik je na sve to samo bijesno ustvrdio da je Šuvar nemoguć, da ga čudi da ga je omladinski komitet opet izabrao za svoga predsjednika, a samom se Šuvaru obratio nimalo nježnim riječima: 'Za tebe bi Šuvaru bilo najbolje da se ubiješ!'. Na to mu je Šuvar odgovorio: 'Druže profesore, o vašemu prijedlogu ću razmisliti, ali zasad to još ne namjeravam!'. I onda opet nastade strašan urnebes među drugovima."

Kao dijete iz siromašne obitelji školovao se teško i naporno, ali je postao doktor znanosti s 29 godina, tad najmlađi u Republici. Opsesivno se bavio i novinarstvom, pa je kao urednik Studentskog lista dostigao nakladu od 80 tisuća primjeraka, što je i za ona vremena bilo pogolemo. Začetnik je sociologije sela, ali i urbane sociologije u nas. Objavio je više od 20 knjiga. "Možda se i nismo uvijek najbolje slagali, ali iz naše suradnje te njegove suradnje s drugima na polju prostorne sociologije proisteklo je bezbroj članka, brojne studije i knjige. Bilo je to zlatno doba urbane sociologije u nas, razdoblje koje je obuhvaćalo drugu polovicu šezdesetih godina i sedamdesete. Bio je pravi skriboman, užasno je puno pisao, sjećam se tog njegova sitnog rukopisa", tim ga je riječima opisala sociologinja Dušica Seferagić. U Hrvatskoj je bio najpoznatiji kao ministar kulture. "Te 1974. godine bio sam postavljen na funkciju republičkoga sekretara za prosvjetu i kulturu, i to je zapravo bila moja prva operativna dužnost. Malo tko, međutim, zna da sam u taj resor poslan samo zato što ga se nitko nije htio primiti. Jakov Sirotković dobio je mandat da sastavi Izvršno vijeće pa me pozvao na razgovor. Sastali smo se u Palaceu, ali - ja sam odbio. Zvao me i drugi put na razgovor, no ja sam opet odbio. A znate li kad sam pristao? Za našega trećeg susreta, kad je rekao: 'Milka ti poručuje da bi bilo vrijeme da nešto konkretno radiš, umjesto da nam svima soliš pamet!'. I, eto, ja sam u tom trenutku, da pokažem da znam i nešto konkretno raditi, prihvatio ponudu", rekao je u jednom intervjuu.

Budiši sredio posao

Nakon izlaska iz zatvora Dražen Budiša je godinu dana uzalud tražio posao, pa se u siječnju 1977. odlučio obratiti Šuvaru. Dragojević citira intervju koji je Budiša dao Igoru Lasiću iz Ferala.

"Novinar pita:

- Zašto baš njemu, jeste li se poznavali otprije?

- Samo zato što mi je od svih ljudi koji su imali političku moć njemu bilo najlakše doći. Nismo se poznavali, ali sam jednostavno jedne večeri pokucao na vrata njegova kabineta na Filozofskom fakultetu. Moguće da je tad on već bio ministar kulture, no ja sam ga pronašao na Fakultetu. Spomenuo sam da sam se natjecao, između ostalih bezuspješnih prilika, i za radno mjesto u NSB-u, iako nisam rekao da je to bilo devet mjeseci ranije. Nije to bio baš najugodniji razgovor, i moram priznati da sam otišao s dojmom da sam pogriješio. Ali uskoro je Šuvar imao sastanak sa Savjetom NSB-a, pa ih je pitao jesam li se ja natjecao kod njih...

- Da, javio se i Budiša, rekli su.

- A zašto ga niste primili? - nastavio je Šuvar, na svoj pomalo cinični način.

Naravno, zanijemjeli su, a onda je netko rekao: 'Pa, možemo mi njega primiti'.

Nakon nekoliko dana dobio sam brzojav da se javim na posao u NSB-u. Bilo je to za mene prilično iznenađenje...".

Intervenirao je i za Petra Šegedina (oko mirovine) te za mnoge druge.

Početkom sedamdesetih Šuvar se najviše istaknuo u polemikama sa Šimom Đodanom. Dragojević je vrlo reljefno prikazao prirodu tih okršaja, koji su bili sve samo ne jednodimenzionalni.

"Poznate su žalbe hrvatske strane uoči i za vrijeme te ključne i zapaljive 1971. godine o tome da je Hrvatska, ako ne jedina, a onda svakako najveća žrtva saveznog fonda za nerazvijene, namjerno vođene politike podinvestiranja u hrvatskoj industriji i namještenog deviznog kursa (dobro poznatu devizu hrvatskih nacionalista iz 1971. koja glasi 'Devize nama!' Šuvar kritizira kao zatucanu i za ukupan razvoj Jugoslavije pogubnu). Hrvatska zbog svog razvijenijeg statusa, jačine svoje privrede i perspektive u svijetu još neko vrijeme mora odvajati dio deviza i za nerazvijeno Kosovo. Kasnije su to isto ponavljali i lideri nekih drugih Republika, reklo bi se, do navlas isto. Ivan Stambolić se desetak godina poslije hrvatskih maspokovaca, s mjesta šefa srpske vlade, odnosno predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine Socijalističke Republike Srbije, žalio na ekonomsko zaostajanje Srbije, prije svega njezina 'srca', uže Srbije, koristeći pri tome đodanovski tip argumentacije."

"Stamboliću ovakva retorika, kao što se zna, nije naštetila, autorima Memoranduma još i manje, dok su Đodan i njegovi za slično ili isto zaglavili u zatvoru. Očito su prerano kukuriknuli", zaključuje Dragojević.

U ovom kontekstu treba spomenuti i jedan vidovit, nostradamusovski citat Marka Nikezića, koji je već u studenom 1971. u dosta oštrim konturama predvidio pojavu Slobodana Miloševića, odnosno razvoj Partije kao razarača Jugoslavije.

"Ko bi u našim uslovima mogao da bude uspešniji nacionalista nego rukovodeća partija", rekao je Nikezić pa nastavio: "Ako se ona okrene ka tome, uopšte se ne mora raditi o savezu sa poznatim i obeleženim nacionalistima. Naprotiv, njih i dalje držeći na odstojanju, sa tom legitimacijom borca protiv nacionalizma, da sam Savez komunista počne voditi jednu nacionalističku politiku. Razume se, i prerušena politika se prepozna. No za to treba vremena. Ali onda bismo neizbežno imali novo političko grupisanje u Srbiji i u Savezu komunista Srbije. Predstojala bi nam nova borba za identifikovanje nacionalizma u Savezu komunista i van njega, ponovo dug i težak put ka demokratskim odnosima u Socijalističkoj Republici Srbiji i van nje. Svaka nedoslednost naše nacionalne politike neizbežno bi kod drugih naroda i kod drugih narodnosti Jugoslavije izazvala gubitak poverenja, sa dugoročnim posledicama".

To je upravo ono što se u Srbiji dogodilo u razdoblju od 1989. do 1991. U Hrvatskoj je bilo obrnuto, a isto. Dok se u Srbiji u Partiju uselilo nacionalizam, u Hrvatskoj je Partija prešla u nacionalističku stranku pa je, prema istraživanju Marka Baskina, oko 93 tisuće komunista prešlo u HDZ. Zanimljivo je da je 70-ih pokrenuta velika galama oko odljeva deviza. Danas se više od 95 posto profita iz hrvatskih banaka, 100 posto profita telekoma, oko 50 posto profita naftne industrije i značajan postotak dobiti turizma odljeva iz Hrvatske - ali o tome se šuti.

Reforma školstva

Jedan od najvećim krimena Stipe Šuvara u očima kritičara jest reforma školstva.

"Ono što se socijalističkim reformama sedamdesetih godina, pa onda i spomenutom reformom srednjoškolskog obrazovanja, općenito htjelo postići bilo je sljedeće: reformom radnog zakonodavstva i uvođenjem Zakona o udruženom radu, tog 'radničkog ustava', kako mu se tad tepalo, iz iste te 1976., trebalo je, između ostaloga, repolitizirati radništvo, izvući ga iz tvorničkih hala i uklopiti ga u jedan širi društveni okvir. Obrazovnom reformom iz sredine sedamdesetih trebalo je deskolarizirati školstvo (Šuvar tu koristi izraz Ivana Ilića, ali se on sam nije smatrao 'ilićevcem'), kako je to sam Šuvar rekao, izvući, dakle, đake iz učionica, otrgnuti ih od štreberskog tupila i katedarske nepogrešivosti, iščupati učenike i učitelje iz petrificiranih gimnazija i povezati ih s ostalim segmentima društva, prije svega sa svijetom rada. Poznat je onaj gramšijevski zahtjev da svi radnici postanu intelektualci, koji je i Šuvar često ponavljao. U njegovoj interpretaciji to glasi ovako: 'Cilj reforme obrazovanja u socijalizmu mogao bi se svesti i na - ukidanje inteligencije! Svi bismo trebali postati intelektualci, bez obzira na konkretno radno mjesto, cilj je da se dokine i nekvalificirani radnik, da se dokinu u neku ruku suvremene parije u proizvodnji, iz čijega robovanja otuđenom radu proizlazi i svojevrsna 'nedodirljivost', izoliranost i potisnutost", piše Dragojević.

Promatrajući današnjeg ministra demografije, koji je prije političke funkcije planirao otići u Njemačku i raditi kao keramičar, moglo bi se reći da taj san i nije bio neostvariv. U današnjem državnom vrhu ima nekoliko kineziologa, sve su brojniji ljudi koji nisu ukrali ili prepisali diplome, nego su ih pošteno kupili - na benzinskoj u Travniku - iako nas teško mogu uvjeriti da su "radnici koji su postali intelektualci". Prije dvadeset godina Šuvar će - u hotelu Palace - našem poznatom novinaru reći: "Stankoviću, meni se više ne živi, mene je radnička klasa izdala", i tu, ili sljedeću večer, izdahnuti, od srca, s kojim je - kako vidimo iz Dragojevićeve knjige - zdravstvenih problema imao od mladosti, mada mu srca u metaforičkom smislu sigurno nije nedostajalo...

Kako god bilo, reforma školstva ostala mu je upisana u zlo, pri čemu je najpregnantniju točku optužbe formulirala Jana Bačević koja tvrdi da je cilj reforme bio "ne da radnici postanu intelektualci, nego da se intelektualce pretvori u radnike".

"Šuvarica, kako vidimo, nikako ne može proći, dok istovremeno, praktički vrlo sličan švedski model 'usmjerenog obrazovanja' - na koji se Šuvar znao pozivati i njime se kasnije u javnim istupima 'pokrivati', ali uglavnom bezuspješno - isto tako politehnički impostiran kao i onaj u Jugoslaviji, samo bez marksističkog dodatka, danas služi kao, navodno, primjer bitno uspjelije kohabitacije škole i tvornice od ove naše. Premda, tu se nikako ne da povući paralela bez ostatka. Naime, švedski model školovanja posve je podređen kapitalu. Šuvarov je, normativno gledano, išao ka školovanju za kadrove koji bi bili u stanju mijenjati uvjete rada. Šuvarova reforma samo se djelomično odazivala na zahtjeve menadžmenta za izobrazbom opremljenijih kadrova koji bi onda kao takvi mogli provesti privrednu reformu. S druge strane, Šuvarova je reforma - te navodno samorazumljive tehnokratske zahtjeve - zapravo izazivala, propitivala i provocirala. Baš kao što je reforma propitivala i industrijalizam koji, pogotovo u njegovoj kapitalističkoj izvedbi, teži tehnološkoj dekvalifikaciji radništva. Šuvar je, naime, svojom reformom ponudio upravo suprotno tome - rekvalifikacijsko školovanje na svim područjima", piše Dragojević.

Sam Šuvar u šali je znao recitirati stihove iz svog rodnog kraja koji govore o školi "šuvarici": "Mala moja, ne daj svoju picu, dok ne svršiš školu šuvaricu...".

"Reformska je nakana bila da se gimnazijskom kurikulu priključe i radnička djeca, a da se istovremeno radno-proizvodnoj praksi izlože i gimnazijski školarci", piše Dragojević pa citira Šuvara: "Čula se i povika: ukidate strane jezike, ukidate povijest, ukidate materinski jezik, zar svi nismo ionako previše nepismeni? A oni koji dižu galamu ne vide što uvodimo za veliku većinu. Jer za 75 posto srednjoškolaca ne reducira se ništa iz općeg obrazovanja, nego naprotiv, pruža se mnogo više. A 25 posto srednjoškolaca u gimnazijama 'izgubilo' je ukupno tri sata iz nekih predmeta općeg obrazovanja u tjednoj satnici u prvoj i četiri sata u tjednoj satnici u drugoj godini, čak je gimnazijama ostavljena mogućnost da 'ukinute' sate vrate kroz izbornu nastavu ili da ih prebace u treću i četvrtu godinu".

"Još je nešto bilo bitno što je karakteriziralo onodobne odnose u školstvu i obrazovanju. Naime, u vrijeme reforme, ali i ranije, općenito u vrijeme socijalizma, prava radnika u obrazovanju, dakle prava učitelja, nastavnika i profesora, ali i nenastavnog osoblja bila su puno veća od današnjih. Recimo, upravo su učitelji bili ti koji su u radničkim savjetima i na zborovima radnih ljudi birali direktora, a direktor nikako nije mogao biti oktroiran, ponajmanje ne od ministra, kao što se to danas radi pod normalno. Direktori, također, nisu bili ti koji su mogli sami nekoga otpustiti jer se i o primanju u radni odnos, kao i o prestanku radnog odnosa odlučivalo zajednički na radničkim savjetima i zborovima radnih ljudi. Pogotovo ministar prosvjete nije imao nikakvog utjecaja na kadrovsku politiku pojedine škole niti je koga mogao namjestiti ili smijeniti.

Slučaj Zlatka Šešelja

O usporedbi materijalnih uvjeta koji su vladali onda s materijalnim stanjem koje karakterizira današnje stanje u obrazovanju, već je dosta puta bilo pisano, uglavnom na štetu današnje situacije. Šuvar je okolnosti koje danas vladaju i u kojoj ministar u svakom trenutku može razriješiti dužnosti bilo kojeg ravnatelja škole prispodobio sa situacijom s obrazovanjem iz 19. stoljeća, kad je resorni ministar bio bog i batina. Jedan od prvih i najpoznatijih slučajeva politički motiviranih smjena ravnatelja u neovisnoj Hrvatskoj bio je onaj iz 1995., kad je Zlatka Šešelja s mjesta ravnatelja zagrebačke Klasične gimnazije uklonila tadašnja hadezeovska ministrica Ljilja Vokić, između ostaloga i zato što se ravnatelj drznuo naći na esdepeovskoj izbornoj listi. Praksa smjena ravnatelja s vrha, često i po političkoj liniji, nastavila se i kasnije. Ovdje Šešelja spominjemo jer je on 1978. poveo jednu od prvih polemika s tadašnjim ministrom prosvjete Stipom Šuvarom oko reforme obrazovanja, da bi onda 1995., kad ga je zbog političkih neslaganja smijenila tadašnja ministrica Vokić, konstatirao da ga ona davna polemika s ministrom Šuvarom nije stajala pozicije, dočim ova nova polemika u demokratskoj državi jest", piše Dragojević.

Što je bila Bijela knjiga? Zašto Šuvar nije rekao "popu pop, a bobu bob"? Sve to piše u Dragojevićevoj knjizi, koja je napisana tečno, zanimljivo, ilustrativno i zaslužuje sve preporuke za čitanje. Teze se neće svima svidjeti - a tko bi takvu knjigu mogao napisati i bi li išta vrijedila? - ali će vas Dragojević svakako provesti kroz život ovoga Don Quijotea socijalizma, hrvatskog Fausta, Savonarole, na način koji zaslužuje priznanje. Hrvatska treba više ovakvih biografija, puno više.