Mišo Kovač pjevao je pjesme teških tekstopisaca, ali nije se to tada tako čulo. Pazi, recimo, ovo: “Govore mi čemu priče/ ljudi drugi život žive/ odvezane sve su barke/ i brodovi s tvoje rive”. Pjesma “Dalmacija u mom oku”, jedna od najpoznatijih i najpjevanijih, iz vremena kad su autori za Splitske festivale pisali i skladali himne, jer himne su u pravilu pobjeđivale. Ova, međutim, nije izvedena na festivalu, jer se Mišo nakon pobjede 1980. s pjesmom “Dobra ti večer mati moja” povukao iz natjecanja. Himnu “Dalmacija u mom oku” objavio je na istoimenom albumu iz 1982, koji je bio zanimljiv i po tome što su sve pjesme napisala ista dvojica ljudi: tekstove Krste Juras, glazbu Dušan Šarac, obojica kao i Mišo Šibenčani.

Juras živio je život izvan estrade, brodarski inženjer i brodograditelj, pjesnički vrlo darovit i načitan, pisao je kako bi mu došlo. A kako je to što bi napisao bilo ritmički i melodijski savršeno organizirano i unaprijed upjevano, skladatelji bi skladali, a pjevači bi pjevali, ne vodeći pretjerano računa o tome što znači i o čemu govori ono što su upravo otpjevali. “Dalmacija u mom oku” tako je ustvari pjesma čovjekova iskorjenjenja i gubitka, nestanka svijeta iz kojeg je potekao, pjesma konačnoga životnog gubitništva, kada ono čemu si pripadao i od čega si bio načinjen postoji samo kao tvoja ludost. O tome, recimo, govore citirani stihovi. Čuj: “odvezane sve su barke/ i brodovi s tvoje rive”! Vrijedi zamisliti, jer nitko takvu sablasnu sliku nije vidio: uvala s lučicom u kojoj je netko preko noći odvezao i rasidrio sve kaiće, barke i brodove, i oni sad plutaju uvalom usred neke utihe. To je slika ludila.

Na istom albumu još jedna je neobična pjesma, pa još i prva: “Na teraci”. Ovako počinje: “Sa terace sve se čuje, tihi plač i prave riči/ a daleko i sve tiše, čujen vrime rane liči/ Sa terace sve se vidi, cili grad i prvi škoji/ a daleko i sve dalje, prijatelji moji”. Pjesma, za razliku od “Dalmacije u mom oku”, nikad nije postala hit. Razlog je taj što se u njoj ne opjevaju ključne riječi, nema Dalmacije, zemlje, a ni matere. Vojnovićevski motiv terace (ili tarace) kod Krste Jurasa i Miše Kovača malo je drukčije postavljen. Raspad se već dogodio, godine 1900. u gospara Lukše u Gružu, da bi osamdesetak godina kasnije mjesto na kojemu se prethodno nešto zbilo pretvorilo u mjesto gdje se sad nešto uzalud čeka i odakle se u tišini čekanja sve okolo čuje i vidi. Pomalo i u skladu s manirom dalmatinske pjesme ovog doba, Krste Juras se bavi pojmom, predstavlja ga i opisuje, kao za neki rječnik ili leksikon. I onda mu se u drugoj strofi dogodi ovo: “Na teraci iman sve prid sobon, uz čašu bevande/ valjaju se pusti oceani, ka’ polja levande/ Na teraci iman sve prid sobon, ka’ da san na pjaci/ ‘ko me traži zna di će me naći, bi’ću na teraci”. Od građanske drame Iva Vojnovića došli smo tako do Beckettova Godota u tumačenju Krste Jurasa i interpretaciji Miše Kovača. Dva su detalja osobito inspirativna i neobična. Neobičan i za jednu laku i zabavnu pjesmu nevjerojatan stih, s usporedbom pustih oceana i polja lavande. Drugo neobično usporedba je terace i pjace.

Majstorstvo svake poredbe, a onda i svake metafore, u poređenju je dvije stvari koje nitko prije nije poredio, a svjedoku poredbe ili metafore čini se kao da je bliskost i istost dvije stvari oduvijek bila tu, samo ju je konačno trebalo izgovoriti. Poredbe kojima se u lirici ili u književnosti općenito najviše divimo obično se tiču međusobno vrlo odaljenih stvari i pojmova. One su poput neočekivanih rima iliti srokova, sklapanih iz različitih jezika ili udaljenih jezičnih i govornih situacija. Krste Juras, međutim, čudo načini poredbom bliskih pojmova: oceana i lavande. Oboje plavi, oboje su iz maritivnog doživljaja svijeta, predvidljivo bliski, premda u stvarnosti pokraj oceana nigdje ne cvate lavanda, ali svejedno. Najbliskijim ih, međutim, čini to što će stihoklepcu, brbljivcu i pjevaču lakih nota oceani i lavande hrpimice jedno za drugim na um padati.

Ali u čemu se sastoji čudo: u tome što se oceani valjaju silnom silom i snagom cunamija, i to je slika čovjekove malenosti pred svemoći prirode, dok se na svibanjskom i lipanjskom vjetru, na maestralu i blagom burinu, na tramuntani s kojom se mijenja vrijeme, zaljuljaju beskrajna polja lavande, pa se valjaju niz polje isto onako i onoliko laki kako su i koliko oceani teški. Golemo je u svakom pogledu ovo čudo Jurasove usporedbe, koju već četrdeset i kusur godina čujemo kroz Mišin glas, jer se njime opisuje istost u suprotnostima. Tojest, uspoređuje se nešto što je naoko isto, nešto što djeluje kao plesna stilizacija velikog pokreta - doista, valjanje lavande plesna je stilizacija valjanja oceana - uspoređuje se nešto što je oku jedno, a uhu, tijelu, duši posve drugo.

Poredivši, pak, pjacu i teracu, Krste Juras kroz Mišu Kovača nastavlja beketovsku temu. Na pjaci su, kako zamišljamo, svi oni koje smo jednom tamo ostavili, ili svi oni koji bi tamo trebali biti. Istina, njih danas više ni tamo nema. Mrtvi su, kao što su mrtvi i Krste Juras i Mišo Kovač, i kao što je već mrtvo sve što nas još uvijek čini živima, ali to mnoštvo mrtvog mi u sebi osjećamo kao život.

I sad će netko naići na tvoju teracu, kao na pjacu, a ti ćeš mu, u sebi razradovan, reći, neka te pusti na miru, i pritom ćeš ga u sebi grliti kao posljednju radost svoga života. A gdje su prijatelji, pjeva Mišo Kovač, daleko su i sve dalje? Što bi to moglo značiti? Da su i oni već mrtvi, da žive negdje daleko, ili da su se od tebe rasprijateljili? Ovo posljednje zapravo je najgore, jer su u tom slučaju sa sobom odnijeli sve ono što vam je u sjećanju bilo zajedničko.

Od svih himni Miše Kovača najmoćnija je, međutim, ona sa Splitskog festivala 1977, s kojom je premoćno na tom festivalu i pobijedio: “Noćas ćemo zemlji k’o materi reći”. Tekst Drage Britvića skladao je Stjepan Mihaljinec. Dvojica utemeljitelja Festivala kajkavske popevke u Krapini, Britvić rođeni Podravac, Mihaljinec zagrebački gospon, stvorili su pjesmu koja je od svih Mišinih pjesama, a možda i od svih pjesama festivalske epohe, najdalmatinskija, pjesmu u kojoj je moment himničnog ganuća tako snažan da na nju mogu zaplakati kad god je čujem, ama kad god na nju pomislim. (Ima takvih pjesma, treba ih nabrojati i popisati da bi se o sebi i istinskim svojim himnama nešto važno doznalo.)

Ovako Mišo otpočinje svoj veliki recitativ, u pjesmi koju, možda upravo zbog tog govornog momenta, nitko nikad ne ponoviti, niti će itko ikad ovoj pjesmi naći bolji način od Mišinog: “Skupit’ ćemo noćas, prijatelji moji/ i drače i cviće iz našeg đardina/ tisuće sinova, razbacani škoji/ i tisuće kćeri, gromača i stina/ Noćas ćemo zemlji k’o materi reći/ nosimo ti s grozjem srce u kašeti/ Iz svake će loze, krv rumena teći/ a pisma će sama poći po kaleti”. Kao neka golema zidna freska, kao neki naš Diego de Rivera, usred veličanstveno zanesene socrealističke geste, s tisućama oslikanih karaktera, s kamenom i zemljom, sa živim i s mrtvim, koji se međusobno stapaju u jedno, usred nekog paganskog čina prinošenja žrtve. Čuj nosimo ti s grozjem srce u kašeti! Pa, jebote svijet, meni bi se, klincu, dok sam plakao ovu pjesmu, pred očima ukazalo živo ljudsko srce iz nekog dokumentarca o američkom kardiokirurgu Michaelu DeBakeyju, u kašeti punoj grožđa! Srce Dušana Vlače, iz Elemira, u Banatu…

Potom slijedi refren, koji se od refrena u većini pjesama ove vrste razlikuje po tome što on i tekstualno i glazbeno utišava i umiruje pjesmu, umjesto da je podiže. Jer nema je, majka mu stara, gdje više podizati. Jer će inače puknuti srce i pjevaču, i nama koji ga slušamo. Zato refren najednom doziva uspavanku: Rasti zemljo, pukni stino/ kucaj srce materino/ šumi more, suzo slana/ Trajna-nina-nina-nana/ trajna-nina-nina-nana”.

A onda ga u drugoj strofi opet vraća u visine, samo na ponešto drukčiji način. Evo i te druge strofe: “Dalmacijo zemljo, maslinova grano/ Dalmacijo zemljo, kamena i smilja/ pozlati mi vesla, kad ustanem rano/ obala je tvoja od sunčanih milja/ Do ramena zemlji, narasti će plima/

sinovi i kćeri, ribari, težaci/ a za one drage, kojih više nima/ donit’ ćemo vijenac da u more baci”.

Tu se zemlja imenuje Dalmacijom, nakon što se pjesnik najprije poigra dvoznačnim njezinim pojmom. Dalmacija tako najprije je ona zemlja, onaj rastresiti i hranjivi sloj tla iz kojeg raste maslina, da bi odmah zatim postala zemlja-domovina ili zemlja-teritorij nastanjen kamenom i smiljem. Potom slijede stihovi koji su nehotice učili stihovati, onako kako bi nas snijeg učio padati, a vjetar nas učio nositi, pa kaže: “pozlati mi vesla, kad ustanem rano”. Neka bude sunce, a ne oblak, i neka bude dovoljno rano da to sunce izranja za istočnim brdom ili za morem, tako da njegov rumen odsjaj pozlati vesla. Ali što, zaboga, znači: obala je tvoja od sunčanih milja? Ne znači ništa, a znači sve! Toliko znači da ti se zavuče u jezik kao fraza, i to ona koju ne izgovaraš, nego na nju pomisliš u određenim prilikama i jezičnim situacijama. Na Mišine i Britvićeve “sunčane milje” pomislim kad god netko puno leti po svijetu, pa skuplja milje za jeftinije i za besplatne karte. Bude mi žao što ne volim putovati, pa nikad neću tako skupljati milje. Ne žalim, naravno, za jeftinijim avionskim kartama, nego žalim za sunčanim miljama. Žalim za onim što postoji samo u jeziku, a što u životu i u predmetnom svijetu ima tek svoje lutajuće korelative. Žalim za onim što je čista lirika, a što nismo uvijek prepoznavali u glasu Miše Kovača. Morali smo ostariti da bismo prepoznali. I onda kaže: “do ramena zemlji narasti će plima”. Ni u jednom od svojih oblika, dakle ni kao površinski sloj tla, ni kao domovina i država, ni kao kopno, ni kao planet, ni kao parcela u zavičaju o čijoj prodaji sanjamo, zemlja nema ramena. I nije lako zamisliti da bi i u jednom od svojih oblika zemlja mogla steći ramena. Osim ovako: čovjek je stvoren po Božjoj slici i prilici, ili je Bog stvoren po čovječjoj slici i prilici; o tome postoje naoko suprotstavljena mišljenja, prva koja zagovaraju vjernici i druga koja zagovaraju nevjernici. Riječ je, paradoksalno, o jednom istom mišljenju, ali su dvije različite utjehe. Pa ako je jedan stvoren po slici i prilici drugog, Bog prema čovjeku i čovjek prema Bogu, onda obojica imaju ramena. I obojici su ta ramena konstitutivni element pojave i figure, fizičke i metafizičke. Ramena su, dakle, nešto što nas osovljava i uosobljuje u onom što je od nas starije i veće, Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu. Pritom, mi smo

prisutni u svemu što gledamo, jer sve čega ima postoji jer je gledano. Ako je Bog stvorio čovjeka i sve ostalo, Bog je u svemu. Ako je Bog u svemu, onda sve ima ramena. Ako je čovjek stvorio Boga koji je stvorio sve ostalo, onda je čovjek, gledajući, stvorio sve ono što vidi. I sve što čovjek vidi, sve u čemu je njegov Bog, ima ramena. Ima ih i zemlja, kojoj se Mišina i Britvićeva plima digla sve do ramena. To je opet do suza divna slika, koju tako lijepom i fantastičnom čini upravo njezina nezamislivost.

I posljednju splitsku festivalsku pjesmu Miše Kovača, “Dobra ti večer mati moja”, kojom je pobijedio na festivalu 1980, napisali su Dušan Šarac i Krste Juras. Izveo ju je uz klapu Šibenik i njome se s jedva navršenih 39 zauvijek oprostio od natjecanja s drugima. Sljedećih pola života i još malo preko toga, neće se Mišo uspoređivati ni natjecati s drugim pjevačima. Neusporedivim ga nisu učinili ni glas, ni glazbeni dar, ni umjetnička vizija, nego nešto što se riječima teško može opisati. Kipar Ivan Fijolić svojedobno je izvajao skulpturu Miše Kovača i Elvisa Presleyja kao sijamskih blizanaca, i pogodio je. Bez obzira na to što je Elvis imao svih talenata prekoviše, čudom ga je učinila njegova mesijanska pojava. Kao i Mišu Kovača. Razlika je samo u formatima i dosezima, ali ni tu razliku ne treba precjenjivati.

E, u toj pjesmi “Dobra ti večer mati moja” nema one siline i himne, nema one verbalne pirotehnike kao u dvije prethodno spomenute. U njoj će sin pozdraviti majku pred spavanje, zaškripat će škure, spomenut će se i sinovljeva dica čiju dušu također grije ljubav s njezina lica, i sve je tako umirujuće obično do jedne strašne, dvosmislene slike: “I sad te vidim, punu snage/ di sama stojiš isprid dvora/ Dok život nosi naše drage/ ti si ka stina nasrid mora”. Život naše drage nosi, možda, negdje po svijetu, a možda ih nosi i u smrt. U oba slučaja ona sama stoji isprid dvora. U oba slučaja, ona je stina nasrid mora. I smrtna, pritom. Kao i većina Jurasovih pjesama, i ova djeluje kao da ju je napisao sam za sebe, a ne za Mišu Kovača ili bilo kojeg drugog pjevača. Došao je iz Zagreba u Šibenik, poveo djecu sa sobom, da babi dovede unuke, i tako je, praktično ni od čega i ni iz čega, nastala pjesma. Koja pritom ima jedan meni drag jezični detalj, koji će pažljiviji slušatelji izvan Dalmacije doživljavati kao grešku. Naime, to “dobra ti večer, mati moja” nije pozdrav pri susretu, kao što bi to moglo biti u hrvatskom standardnom govoru i u kontinentalnim lokalnim govorima, nego je “dobra ti večer, mati moja” pozdrav pri odlasku na spavanje. To je u stvari lakunoć, majko! Ili: “Dobra ti večer, mirno spavaj/ i ja idem leći”. Volim ovaj distih, prepoznajem se u njemu iz nekog davnog doba, i volim kako ga Mišo otpjeva. Trudim se sjetiti nečega čega će sjetiti neću. Od koga sam u svom ranom životu čuo to: “i ja idem leći”?

I tu ćemo se danas zaustaviti, premda bi se moglo, a možda i trebalo, ići dalje. Otišao je Mišo Kovač, nakon što je već dugo, već cijelih trideset i pet godina, bio na odlasku. Premda je u kući na Sepetarevcu bilo nekoliko njegovih singlica (“San Francisco”, “Proplakat će zora”, “Više se nećeš vratiti” i možda još neka), Mišu Kovača nikad nismo ciljano i svjesno slušali. Njegove pjesme dolazile su iz živog radioaparata i s uključenog crno-bijelog televizora, čuli bismo ih putujući na more, u autu i na radiju na kojem bi se svakih desetak minuta mijenjale stanice, jer planine su bile visoke, a signal slab. Mišo Kovač bio je glas ambijenta i svijeta u kojem smo živjeli. Svojim je glasom on stvarao slike o kojima ne bismo promislili, ali one su postajale u elemente naših pogleda na svijet. Pjesme Miše Kovača bile su poput fino izbrušenih leća Barucha de Spinoze, kroz koje se oblikovao naš pogled na svijet i u tom svijetu modusi supstance naših života. I zemlja kojoj je plima došla do ramena.

Novine u kojima sam radio bile su 2009. pokrovitelj Mišina koncerta. Da bi ostvarile to pokroviteljstvo, koje je zbog nečega bilo važno, novine su morale Miši ispunjavati želje. Jedna od želja bila je da ja, a ne netko drugi, razgovaram s njim za intervju. Njemu je to bilo važno, ali više nikog nema kome bi bilo važno zašto je Miši to bilo važno. S ljudima umiru sve njihove želje. Ono što je, međutim, meni važno je ovo: “Ja tebe pratim, nemoj misliti da te ne pratim. Desni te ne vole jer si lijevi, a lijevi te ne vole jer si desni, ali nije to, nego si ti došao sa strane, iz jednoga drugog svijeta, pa ih sad gledaš sa strane. A zapamti što će ti Mišo reći, Hrvati ne vole kad ih se gleda sa strane.” Tako mi je rekao, a ja nisam zaboravio nikad. Ne zbog Hrvata, nego zbog ljudi općenito. Premda vole da im se pripovijedaju priče i da im se pjevaju pjesme u kojima će se prepoznavati, ljudi doista ne vole kad ih se gleda sa strane. A nije ni onaj mrav tako strasno mrzio cvrčka zato što je cvrčak muzicirao dok je on radio. Mrav je mrzio cvrčka zato što ga je cvrčak gledao sa strane.