Serhii Plokhy, profesor na Sveučilištu Harvard i ravnatelj tamošnjeg Ukrajinskog istraživačkog instituta, rođen je 1957. godine u Nižnjem Novgorodu (tada Gorki) u Rusiji, od ukrajinskih roditelja. Djetinjstvo i školske godine proveo je u Zaporožju u Ukrajini, gdje se njegova obitelj vratila ubrzo nakon njegova rođenja. Diplomirao je povijest i društvene znanosti na Sveučilištu u Dnjepropetrovsku, gdje je između 1983. i 1991. stekao zvanje redovitog profesora i obnašao niz administrativnih dužnosti tijekom perestrojke. Pisac je prvog opširnog djela o katastrofi u nuklearnoj elektrani Černobil: "Černobil: Povijest jedne tragedije". Knjiga je objavljena 2018. Nakon niza gostujućih predavanja imenovan je 1996. godine profesorom ruske povijesti na kanadskom Sveučilištu Alberta, gdje se pridružio osoblju Kanadskog instituta za ukrajinske studije. Knjigu "Vrata Europe: Povijest Ukrajine" preveo je Slaven Kale, a objavio izdavač Srednja Europa.
Prvi povjesničar Ukrajine bio je grčki povjesničar Herodot, koji je živio u 5. stoljeću pr. n. e.: "Herodotov svijet usredotočen na gradove-države starovjekovne Grčke sezao je do Egipta na jugu te Krima i Pontske stepe na sjeveru".
Na tom prostoru, prije dolaska Slavena, živjeli su nomadski Skiti. Stanje se dramatično promijenilo u 4. stoljeću, kad je započelo razdoblje migracije barbarskih plemena, poznato pod pod nazivom Velika seoba naroda. Na prostoru današnje Ukrajine dolazi do naseljavanja Slavena, konglomerata plemena povezanih jezikom i kulturom. Indoeuropski korijeni jezikâ kojima su se služili svjedoči o tome da su najvjerojatnije stigli u Europu s istoka između 7. i 3. tisućljeća pr. n. e. i naselili se u istočnom dijelu kontinenta puno ranije nego što je Herodot kao prvi opisao tu regiju i njegove stanovnike: "Odabirući za svoj dom pošumljena područja sjeverno od Pontske stepe, ostajali su nevidljivi kulturama sredozemnih autora tijekom većeg dijela svoje ranije povijesti".
Prvi put Slaveni su na sebe svratili pozornost na početku 6. stoljeća, kad su prodrli na Balkan. O tom razdoblju ne zna se mnogo. Arheološka istraživanja pokazuju da je Kijev osnovan krajem 5. stoljeća, u vrijeme procvata hazarske države, koji je bio njezina najzapadnija točka u šumovitom dijelu Ukrajine.
Uspon današnje Ukrajine počinje u 10. stoljeću, kad je na prijestolje stupio kijevski knez Vladimir, čija je supruga Ana bila sestra bizantskog cara Bazilija. U tom periodu dolazi do pokrštavanja Ukrajine. Vladimir je kao službenu religiju uzeo pravoslavlje, religiju Bizanta, najjače zemlje u regiji. Njegovim stopama nastavio je njegov sin Jaroslav Mudri. Trajno nasljeđe kneza Jaroslava građevine su podignute u Kijevu za njegove vladavine, prije svih Zlatna vrata i velebna Crkva svete Sofije izgrađena izvan gradskih zidina. Zanimljiv je podatak da je jedna od Jaroslavovih kćeri, Ana, koja je bila udana za francuskog kralja Henrika I., bila pismena, za razliku od supruga. Ana je pisala svom ocu o Francuskoj kao "barbarskoj državi gdje su kuće mračne, crkve ružne, a običaji odvratni": "Pariz za vladavine Henrika I. očito nije bio Konstantinopol, ali još važnije, u Aninim očima nije se mogao mjeriti niti s Kijevom".
Poput Ukrajinaca, i Rusi smatraju Jaroslava Mudrog jednim od svojih najvažnijih srednjovjekovnih vladara. Stoga ne čudi da se njegov lik pojavljuje na novčanicama obje države.
Kijevska kneževina prestala je postojati kad su Mongoli 1240. godine osvojili Kijev. Zemljama današnje Rusije, kojima se upravljalo iz prijestolnice u Vladimiru, Mongoli su vladali do kraja 15. stoljeća. Od tog vremena Ukrajinom su upravljali Poljsko Kraljevstvo i Velika Kneževina Litva, što je dovelo do značajnih političkih, društvenih i kulturnih promjena, a to se u najvećoj mjeri odnosi na crkvenu reformaciju koja je dovela do osnivanja Unijatske pravoslavne crkve koja je bila pod upravom Rima, a koja je danas poznata kao Ukrajinska grkokatolička crkva.
U knjizi "Sukob civilizacija" Samuela Huntingtona nalazi se karta na kojoj granica između civilizacije zapadnog kršćanstva i civilizacije istočnog kršćanstva prolazi kroz Ukrajinu.
"Teško je povući ravnu crtu u zemlji kao što je Ukrajina, ako je to uopće moguće. Tako je u slučaju svih kulturnih granica, a u slučaju Ukrajine situaciju dodatno komplicira prisutnost hibridne Crkve, koja u sebi veže elemente istočnog i zapadnog kršćanstva", piše Plokhy.
Trgovina robljem i tatarski upadi na stepska područja Ukrajine doveli su do uspona Kozaka, nomada koji su živjeli u malim grupama u stepi izvan naselja. Bavili su se ribolovom, postavljanjem zamki za životinje i razbojništvom. Tatarski prodori ostavili su duboke tragove u ukrajinskom sjećanju. Sudbina robova bila je tema nebrojenih epskih pjesama u kojima se oplakuje život nasilno odvedenih u ropstvo: "Junaci tih priča su Kozaci. Oni su se borili protiv Tatara, kretali na morske pohode protiv Osmanlija i s vremena na vrijeme zbilja oslobađali robove".
Golemu većinu Kozaka činili su Ukrajinci koji su pobjegli s veleposjeda velikaša i ostalog plemstva. Reorganizacijom Kozaka, koji su iz naoružanih grupa u službi lokalnih pograničnih službenika pretvoreni u vojne jedinice pod zapovjedništvom časnika, započelo je novo razdoblje u povijesti kozaštva. Kozaci uključeni u vojnu službu i stoga upisani u registar bili su oslobođeni plaćanja poreza i nisu podlijegali jurisdikciji lokalnih službenika, a primali su i plaću: "Interes za upis u registar bio je velik, ali Poljsko Kraljevstvo regrutiralo je samo ograničeni broj Kozaka te isplaćivalo plaće i davalo privilegije samo onima u aktivnoj službi. Kozaci su odlazili u ekspedicije kako bi pljačkali, osvećivali se i, kako to opisuju ukrajinske folklorne pjesme, oslobađali robove iz dugotrajnog sužanjstva".
U srpnju 1620. godine francuski veleposlanik u Istanbulu Philippe de Harly (grof de Cesy) u pismu kralju Luju XIII. zapisao je kako "Kozaci svaki put kad se pojave blizu nas na Crnom moru, unatoč svojim slabašnim snagama, otimaju nevjerojatan plijen i izazivaju tako veliki strah da turske vojnike batinama treba siliti da se protiv njih bore na galijama".
Krajem 16. stoljeća prostor južno od Kijeva postao je kozački teritorij, a to je pridonijelo procesu u kojem se Kijev nametnuo kao središte vjerskih, prosvjetnih i kulturnih aktivnosti protiv poljskih katoličkih vlasti. Kozačka pobuna, koja je izbila u proljeće 1648., u povijesti poznata kao Veliki ustanak ili Ustanak Hmeljnickog, dovela je do stvaranja kozačke države, Hetmanata, koju mnogi smatraju temeljem današnje Ukrajine. Obuhvaćala je ne samo zaporošku vojsku, tradicionalni objekt kozačke odanosti, nego i teritorij i stanovništvo Hetmanata. Tu domovinu nazivali su Ukrajina, bio je to termin koji su nakon 1667. počeli koristiti za područja s obje strane Dnjepra.
"Do odlučujućeg preokreta u internacionalizaciji ustanka Hmeljnickog došlo je 18. siječnja 1654. godine u Perejaslavu. Tog su dana Bogdan Hmeljnicki i na brzinu okupljena skupština kozačkih časnika prisegli vjernost novom vladaru Ukrajine, moskovskom caru Alekseju I. Romanovu. Započela je duga i složena povijest rusko-ukrajinskih odnosa. Ustankom Hmeljnickog započelo je dugo razdoblje ratova čija je glavna dugoročna posljedica bila podjela Ukrajine uzduž Dnjepra između Moskve i Poljske. Kozaci su bili osuđeni na poraz. Njihov sustav nasljeđivanja vlasti bio je potpuno disfunkcionalan i pridonio je destabilizaciji cijele regije."
Posljednja četvrt 18. stoljeća donijela je dramatične promjene geopolitičke situacije u Srednjoj i Istočnoj Europi. Glavno obilježje i uzrok tih promjena bio je porast vojne moći i geopolitičkog utjecaja Ruskog Carstva, koje je nakon bitke kraj Poltave 1709. godine sebi utrlo put do položaja europske velesile. Godine 1847. na Sveučilištu u Kijevu osnovano je tajno Ćirilometodsko bratstvo čiji je najpoznatiji član bio slikar i pjesnik Taras Ševčenko, koji je 1840. objavio svoju prvu zbirku pjesama "Kobzar", napisanu na ukrajinskom. Ševčenko je u predgovoru novog izdanja "Kobzara" objasnio zašto piše na ukrajinskom jeziku: "Velika tuga obuzela je moju dušu. Čujem, a ponekad i čitam: Poljaci objavljuju, Česi, Srbi, Bugari, Crnogorci i Rusi - svi oni nešto objavljuju. A od nas ni glasa, kao da smo svi nijemi. Zašto je tako, braćo moja? Možda se bojite najezde stranih novinara? Ne bojte se, pas laje, vjetar nosi. A na Moskovljane ne obraćajte pažnju. Neka oni pišu na svoj način, a mi ćemo na svoj".
U ljeto 1863. donesena je odluka o zabrani tiskanja publikacija na ukrajinskom jeziku u Ruskom Carstvu. Odluka je ukinuta četrdesetak godina kasnije, tijekom revolucije koja se odigrala 1905.: "Ukrajinski jezik, kultura i identitet počeli su se smatrati jednako ozbiljnom prijetnjom za jedinstvo carstva kao poljski nacionalizam".
Tijekom građanskog rata, koji je uslijedio nakon Oktobarske revolucije, Sovjeti su pokrenuli ofenzivu na zajedničke poljsko-ukrajinske snage. Prva sovjetska konjička armija na čelu sa Semjonom Buđonijem probila je 1920. poljsko-ukrajinsku obranu, odredivši svojim pohodom međuratne granice Ukrajine. U međuratnom razdoblju Ukrajinci su bili najveći europski narod s neriješenim nacionalnim pitanjem. Moskva je smatrala Ukrajince najnemirnijom i najbuntovnijom etničkom manjinom pod svojom vlašću te je nastojala obuzdati ukrajinske ambicije za stvaranje potpuno neovisne kulture. Povjesničari u ovaj kontekst stavljaju i Veliku glad (1932. - 1933.), koja je umjetno izazvana. Nastala je kao posljedica Staljinove odluke da prekine politiku ukrajinizacije i bila je praćena napadom na ukrajinske partijske kadrove. Glad je duboko traumatizirala ukrajinsko društvo, uništavajući na nekoliko generacija njegovu sposobnost da se otvoreno suprotstavi režimu. U Velikoj čistki, golemom valu uhićenja, pogubljenja i protjerivanja, koji je potresao Sovjetski Savez od 1936. do 1940., stradali su brojni Ukrajinci: "U Ukrajini je 1937. i 1938. godine uhićeno čak 270.000 osoba, od kojih je gotovo polovica pogubljena".
U Drugom svjetskom ratu Ukrajinci su se borili i na strani Trećeg Reicha i na strani SSSR-a. Apsolutna većina nalazila se u redovima sovjetske vojske. Moskva je mobilizirala više od sedam milijuna građana Ukrajine različitih nacionalnosti. U veljači 1941. čelnici nacističkog Abwehra osnovali su dva bataljuna od Organizacije ukrajinskih nacionalista koju je predvodio Stepan Bandera. Nakon što je Bandera proglasio ukrajinsku nezavisnost, uhićen je i poslan u koncentracijski logor Sachsenhausen, u kojem je proveo veći dio rata. Njegova dva brata, koja su također uhićena, umrla su u Auschwitzu. Umjerenija frakcija Banderina OUN-a nastavila se tijekom cijeloga rata boriti na strani nacista. U veljači 1945., na Jalti, uspostavljene su granice današnje Ukrajine. Ukrajina je u Drugom svjetskom ratu izgubila sedam milijuna stanovnika i bila je do temelja porušena. Veliku ulogu u postratnoj afirmaciji Ukrajine odigrao je general Crvene armije Nikita Hruščov, koji je nakon Staljinove smrti došao na čelo Politbiroa Sovjetskog Saveza: "Odmah nakon Staljinove smrti Hruščov je postao jedan od četvorice najmoćnijih sovjetskih čelnika. U lipnju 1953. organizirao je uhićenje svog najopasnijeg suparnika, šefa sigurnosnog aparata Lavrentija Berije. U lipnju 1957. slomio je otpor nekadašnjih Staljinovih suradnika Vjačeslava Molotova i Lazara Kaganoviča, a u ožujku 1958. položaju prvog sekretara CK KP Sovjetskog Saveza (koji je otprije držao) dodao je i onaj predsjednika sovjetske vlade. Do tog uspjeha ne bi došao bez podrške svojih ukrajinskih pristaša".
Za razliku od Staljina, koji se velikim dijelom karijere oslanjao na kadrove s Kavkaza, Hruščov se oslanjao na ljude iz Ukrajine: "Postavljanjem ukrajinskih partijskih kadrova na vodeće položaje u Moskvi, Hruščov je ukrajinsku komunističku elitu učinio mlađim partnerom ruskih partijskih i državnih vođa u upravljanju multietničkim sovjetskim imperijem".
Hruščov je, također, 1954. pripojio Krim Ukrajini jer je vjerovao, zbog zemljopisnog položaja Krima, da će to potaći gospodarski rast poluotoka koji se nalazio u velikoj krizi, što se i dogodilo.
Dana 24. kolovoza 1991. godine, dan nakon što je Jeljcin u potpunosti preuzeo kontrolu nad saveznim vlastima, ukrajinski parlament je donio deklaraciju o nezavisnosti koju je sastavio parlamentarni zastupnik Levko Lukjanenko, dugogodišnji zatvorenik Gulaga: "Rezultat glasovanja iznenadio je sve, pa i samoga Lukjaneka: 346 zastupnika glasovalo je za, pet ih je bilo suzdržano, a samo dva su bila protiv".
Glavni izazov za demokratski karakter ukrajinskoga političkog procesa bio je katastrofalan gospodarski pad koji je uslijedio nakon proglašenja neovisnosti: "Brojni su razlozi duboke gospodarske krize. Kolaps sovjetskoga gospodarstva ne samo da je poremetio ekonomske veze među republikama nekadašnjeg SSSR-a, nego je označio i kraj proizvodnje opreme za sovjetsku vojsku. Ukrajinu, s njezinom visokorazvijenom vojnom industrijom, to je teško pogodilo. Za razliku od Rusije, Ukrajina nije imala prihode od nafte i plina koji bi ublažili gospodarski pad".
Raširena korupcija i gospodarski pad doveli su 2013. do poznatih demonstracija na Majdanu. Nakon poraza Viktora Janukoviča na ponovljenim predsjedničkim izborima, koji se oslanjao na Moskvu, dolazi do destabilizacije istočnih ukrajinskih pokrajina: "Janukovičeva vlast tvrdila je da su ugroženi položaj ruskog jezika (dominantnog u Donbasu) i povijesno sjećanje na Veliki domovinski rat (koje su navodno potkopavali pristaše Ukrajinske ustaničke armije sa zapada zemlje). Iako su jezične razlike i oprečna povijesna sjećanja doista predstavljali barijeru između istoka i zapada Ukrajine, političari su ih namjerno naglašavali i preuveličavali kako bi pobijedili na izborima. Takav politički oportunizam stvorio je plodno tlo za rusku intervenciju u Ukrajini".
Studija "Vrata Europe" izvorno je objavljena 2015. godine, odmah nakon ruske aneksije Krima. Završava rečenicom koja iz današnje perspektive djeluje proročki: "Kakav god bio ishod sadašnje ukrajinske krize, od njezina rješenja ovisi ne samo budućnost Ukrajine, nego i budućnost odnosa između istoka i zapada Europe, Rusije i Europske unije, a time i budućnost Europe u cjelini".
Plokhy pri kraju knjige iznosi i jednu konstataciju koja se također pokazala točnom: "Povijesno gledano, ratni šok, poniženje uzrokovano porazom i otvorena rana izgubljenih teritorija služili su kao učinkovit instrument izgradnje nacionalne solidarnosti i oblikovanja snažnog nacionalnog identiteta. Sjećanja na poraz i izgubljene zemlje raspirivala su nacionalnu maštu Francuza i Poljaka, Srba i Čeha. Ukrajina, koja je doživjela invaziju, poniženje i ratna razaranja, čini se da slijedi taj opći obrazac".
