Ne volim knjige koje me podsjećaju na mene samoga. Ne zato što bih se stidio zrcaljenja, nego stoga što me svode na čitatelja zatečena njihovom srodnošću s vlastitim senzibilitetom, a s druge strane, primoravaju me na svojevrsnu hermeneutiku intime bez kojih, senzibiliteta i intime, teško u konkretnom slučaju mogu obrazložiti ono što je temeljna zadaća književne kritike, dakle prosudba. Tijekom gotovo polustoljetnog kritičarskog iskustva imao sam prigodu, u zadnje vrijeme sve češće, susretati nešto što bih nazvao “ženskom kritikom”, odnosno podvaljivanje vlastitog egotizma pod aksiologiju. Kao što u književnosti, uvažavajući jedino dobro i loše, ne volim podjelu na žensko i, shodno tome, muško pismo, još manje sam kao kritičar sklon pseudofeminizmu vedeta sumnjive intelektualne prošlosti koje počinju i završavaju prvim lice jednine osobne zamjenice. Ovaj mrzovoljno skeptičan solilokvij započeo sam stavkom koju ne volim, no pitanje je zašto.

Knjiga Irene Matijašević za mene je napast. Idealna situacija u književnoj areni bila bi da se auktor i kritičar međusobno ne poznaju, nikad se nisu i neće sresti. No u sredini maloj poput Hrvatske, to je gotovo nemoguće. Dakle, spisateljice se sjećam još od svojih radijskih vremena, što je manji problem od činjenice da sam osobno poznavao dvojicu protagonista njene intimne proze, a bilo bi precizno nazvati je poetskim dnevnikom, dakle Daniela Dragojevića i Antu Matijaševića. Znam osobno i treći lik njenih zapisa, Ljiljanu Filipović. Sasvim dostatno za kritičarsku nelagodu ili barem za ispriku zbog vlastite subjektivnosti.

Daniel Dragojević ime je nemjerljivo ni s čim drugim što se u njegovom i našem dobu pojavilo u hrvatskoj književnosti. Postojali su razlogovci, krugovaši, pojmovni i slikovni pjesnici, konkretisti i ini, no definirati Dragojevićevu poetiku nemoguće je u kontekstu bilo kojeg pokreta, struje, poetike... Sretnim spojem osobnih sjećanja, portretnih faceta, citata, uspjela je Irena Matijašević, što nije bilo nimalo lako, dočarati čovjeka koji je postao legenda. Ne tek zbog legende, jer legendarnost se ponekad i uzgaja, čemu sam Dragojević nije bio sasvim nesklon. Ipak, ovoga tajnovita čovjeka teško je doživjeti zbog onoga što je sam rekao o sebi – da živi drugo. Iz svake njegove rečenica izbija to autentično drugo, o kojemu su svjedočili mnogi veliki pjesnici, ali ga je malo stihotvoraca, a mnoštvo ih je danas u zagužvanoj literarnoj republici, zaista živjelo. Osvjetljujući Dragojevića u sumraku njegovih poetskih snoviđenja, u bljeskovima privatne duhovitosti, u rečenicama koje su postale izreke, slijedila ga je spisateljica tamo gdje je najteže dospjeti jezikom, a on je dospijevao. Pjesnički mu je svijet bio slikovno jednostavan, ali se iza njegove običnosti slutila upravo jezovita snaga nagovještaja, dovoljno jasnog da nam otkrije koliko je osjetilno nerazvidnog, ali artoovski onkrajnog nazočno u našem bivanju. Naziva ga Matijašević vrlo dobro pogođeno “pjesnikom oka”, pjesnikom fenomenološke redukcije koji “biva pri stvarima”, u blizini njihove esencije. Odlomcima koji sažeto analiziraju njegov postupak, ispisala je posvetu njegovoj poetici.

Drugi lik, racionalniji, donekle telurskiji, jest onaj koga spisateljica diskretno naziva Mentorica. Oba su, a i Dragojevića ponegdje funkcionalno naziva Mentorom, kao i ona, vezani za radio, točnije za legendarni Treći program Hrvatskoga radija. Mentorica, dakle Ljiljana Filipović, radijska urednica, sveučilišna predavačica i značajna hrvatska filozofkinja, manje je nazočna, ali itekako postoji svojim jasno ocrtanim karakterom, intelektualnim integritetom, nenametljivom stvaralačkom energijom.

Treći stvarnosni lik također je vezan za radio, a riječ je o spisateljičinu ocu, Anti Matijaševiću, sjajnom uredniku Trećeg programa te značajnom piscu i kritičaru. Bez sentimentalnosti, nježnošću koja se više diskretno sluti, nego eksponira, svjedoči spisateljica čovjeka nepravedno zaboravljena, što najbolje dokazuju ovdje otisnuti njegovi uradci. Izvješće duše dotiče bol s njegove patnje i smrti dolično uvjerljivo i prikladno suzdržano.

Kompozicijski rastresena, sva u krhotinama sjećanja i pripovjednim okrajcima, mogla bi se ova knjiga dragojevićevski nazvati rasutim teretom koji objedinjenim drži snažan autoričin glas. Manje koncentrirana nego u prethodnim književnim uradcima, ali još usredotočena dovoljno da čitatelj njezinu prozu percipira uvjerljivom, spisateljica u osobno iskustvo uvodi i svoje velike mentore, i oca i majku, i vlastite ljubavnike, skrivene samo njihovim umjetničkim bavljenjima - pjesnik, glumac. Najveća je vrijednost ove proze izraz koji uspješno objedinjuje raznoglasje intelektualke, književnice, majke, kćeri, ljubavnice. Naravno, nije to moglo biti nezačinjeno s pokojim feminističkim stereotipom, no oblikovanim izvan očekivanih ideologema. Žena ovdje nije abolirana pasivnim statusom u muškom svijetu. Ona stvara izbore i promašaji su posljedica koliko patrijarhalne dimenzije aktualne društvenosti, toliko i njenih odabira.

Stilski pak odabiri Irene Matijašević precizni su i sasvim adekvatni temama i sadržaju djela. Oni ne obećavaju zabavu, ali osjetljivoj duši, ako takvih još ima, nenametljivo poručuje da nije sama.