Uzdrmala je umjetnički svijet 2014. i 2015. digitalnim performansima “Excellences & Perfections” i “Privilege”, a sada dolazi s prvim filmom. “Planet” je crna komedija koja istražuje suvremeno siromaštvo, žensku žudnju i uvijek složene odnose majki i kćeri. Kći je prisiljena vratiti se kući nakon očeve smrti, gdje se iznova povezuje sa svojom ekscentričnom majkom, trudeći se da zadrže privid srednjestaleškog života dok im prijeti deložacija. 

Express: Zbog čega se radnju filma ‘El Planeta’ smjestili u malo poznat gradić? I što vas je nadahnulo za priču?
Odrasla sam u priobalnom gradiću Gijónu u pokrajini Asturiji u Španjolskoj. Ljeti bi turisti iz svih krajeva dolazili uživati u plažama i suncu. Kad bi se godišnje doba promijenilo, turisti bi odlazili iz grada i grad bi postao pust, hladan, vlažan i vjetrovit, bez ikakvih uzbuđenja ili prilika. Zbog ove sezonske industrije stanovnici Gijóna ovise o vanjskim faktorima. Dok sam odrastala, moj je grad bio prepun ekscentričnih likova. Činili bi čudnovate stvari po gradu, nikad ne bi upadali u nevolje, a djelovali su kao da nemaju posao. Primjerice, Penicilino – muškarac koji se odijevao poput mornara, prekrivao se penicilinom i kopao po smeću. Uvijek sam pretpostavljala da je beskućnik, no kad je umro, u novinama sam pročitala veliku reportažu o njemu, iz koje sam otkrila da je zapravo bio grof. Upravo mi je majka, Alejandra, prva ispričala o Las Falsas Ricas (lažnim bogatašicama), majci i kćeri prevaranticama po imenu Justina i Ana Belén. Tvrdile su za sebe da su bogate pripadnice visokog društva, a ostale su dužne tisuće eura lokalnim tvrtkama – tvrdeći da će dugove podmiriti poslije. Kad nisu platile, uhitili su ih, a njihova je priča dospjela u vijesti. Njihova me priča odmah fascinirala i osjetila sam poriv da nešto stvorim prema njoj. Njihova priča odraz je specifičnosti koje, kao imigrantica, nikad nisam bila dijelom: obiteljske veze, staro bogatstvo, srodstvo s okrunjenim glavama.

Express: Možete li nam reći u koje je vrijeme smještena radnja filma i koje je značenje tog perioda?
Prije 1990-ih Asturija se oslanjala na rudarstvo. U nemogućnosti da i dalje o tome ovisi, regija se okrenula turizmu. Kad je 2009. nastupila svjetska financijska kriza, Španjolska je već uživala u desetljeću relativne stabilnosti i određenom prosperitetu – no za velik dio toga zaslužna su sredstva iz Europske unije. Financijski krah jako je pogodio industriju turizma. Čak i u ‘dobra’ vremena Španjolska je imala relativno visoku stopu nezaposlenosti, a u trenucima najveće krize nezaposlenost je narasla na otprilike 25%. Osobito je loše bilo među mlađima od 25, koji nisu imali radnog iskustva i nedavno su izašli s fakulteta. Dakle, za ljude poput Leo i njezine majke nije bilo dovoljno ‘samo se zaposliti’ – nije bilo posla. U filmu se spominje nagrada Kneginje od Asturije, na čiju je dodjelu došao Martin Scorsese 2018. Film se, doduše, mogao događati bilo kad poslije ekonomske krize. Odabrala sam tu godinu kako bih istaknula činjenicu da je Gijón vrlo mali grad i sporo se kreće. Zapeo je u vremenu.

Express: Argentinka ste rodom, no odrasli ste u Španjolskoj. Na koji način je vaš status imigrantice utjecao na vašu perspektivu o zemlji i krizi?
Odrastanje u malom gradu devedesetih, s gotovo nimalo imigrantskog stanovništva, bilo je teško. U Španjolsku sam se doselila kao dijete, no unatoč svim pokušajima da budem prava Španjolka dok sam bila dijete, uvijek su me smatrali strankinjom – uvijek o meni govorili kao o ‘Argentinki’. Naravno, imam argentinske korijene, no moj dom je Španjolska. Mislim da je kriza to dodatno istaknula jer, unatoč tome što cijeli život živim u istom gradu, kao da nikad nisam uspjela dosegnuti razinu podrške koju uživaju drugi oko mene, rođeni u toj zemlji. Riječ je o vrlo tradicionalnoj zemlji, mnogo se toga temelji na obiteljskim vezama, koje ja nemam. Najveća razlika između lokalaca i pridošlica je što mnogi lokalci žive od svojih titula i poznanstava, poput Penicilina. S druge strane, imigranti se moraju snalaziti uz pomoć novca, ušteđevine i napornog rada.

Express: U ovom filmu igrate glavnu ulogu, dok je vaša majka vaša fikcionalna majka. Do koje mjere je film autobiografski?
Istina je da smo majka i ja izgubile dom te iskusile i beskućništvo i glad. To nam je iskustvo omogućilo da filmu pristupimo s određenim humorom i iskrenošću. U mom liku postoje tragovi mene, primjerice obje smo doživjele autobusnu nesreću i trajno ozlijedile noge. Odlučila sam to uključiti u nadi da će Leino šepanje bolje oblikovati karakter, i fizički i kao dodatak njezinoj priči. Unatoč tome, svi su likovi čista fikcija – sastavljeni su od mnogih drugih ljudi i ideja. Iako ne bih film nazvala autobiografskim, postoje druga iskustva koja su me nadahnjivala dok sam stvarala ovaj film. Uvodna scena je nastala prema nečemu što se meni dogodilo u Gijónu. Sjajan je to primjer dinamike siromaštva u malom gradu, gdje se jedva možete izboriti da spojite kraj s krajem.

Express: ‘El Planeta’ nastavak je vašeg istraživanja teme identiteta, autentičnosti nasuprot lažnosti, koje ste počeli svojim umjetničkim performansima ‘Excellences & Perfections’ i ‘Privilege’. Što vas kod tih tema tako intrigira?
Mislim da je dijelom zaslužno moje argentinsko podrijetlo. Argentina još pati od ostataka kolonijalne strukture, a društvena hijerarhija povezana je s rasom i uvelike se temelji na vanjštini. ‘Prolazak’ je vrlo čest, i financijski i rasno, a prevare su takoreći nacionalni sport. Pridavanje mnogo pažnje tome kako se sami, i drugi, prikazujemo vrlo je često u Buenos Airesu, pa zaključujem da su mnoge interakcije površne, vođene stereotipima i klišejizirane.

Express: Isprva se likovi majke i kćeri čine površnima, no ustvari su veoma složeni i moralno dvojbeni. Kako ih vi vidite?
Površnost je u njihovom slučaju eskapizam, pribjegavaju joj da izbjegnu razgovor o stvarnosti svoje situacije. Dane provode u sanjarenju. Dok sam gradila njihov odnos, bilo mi je važno prikazati nestabilnost među bliskim osobama u trenutku krize. Teško je održati stvari na kupu kad nisu zadovoljene ili zajamčene osnovne potrebe. Odlučila sam prikazati Leo kao manje dopadljivu kako bi njezina majka Maria ispala dopadljivija… unatoč lošim navikama i zločinima. Leo daje veliku težinu nebitnim stvarima. Želi biti cool, živjeti u velikom gradu, pati od ekstremnog straha da će nešto propustiti od života izvan Gijóna. Osobno su mi drage i Leo i Maria. Mislim da su mnogi mladi na jugu Europe pomalo poput Leo. I ja sam bila poput nje kad sam bila mlađa i vjerovala sam da neke stvari same po sebi znače da si uspio – poput selidbe u London.

Express: U filmu ima mnogo crnog humora, koliko mislite da je važan kad je riječ o ozbiljnim temama?
Važno je osjećati empatiju, ne sažaljenje, prema ljudima koji su u poteškoćama. Nedostatak suosjećanja infantilizira i dehumanizira ljude. Humor pomaže ljudima da se lakše povežu i bolje shvate kroz što drugi prolaze. Mislim da se teme kojima se u filmu bavimo često prikazuju melodramatično, zbog čega se s njima teže povezujemo. Smatrala sam da bi bilo zanimljivo dodati malo budalastosti u stilu Ernsta Lubitscha. Osim toga, moja majka i Chen Zhou vrlo su duhovite osobe, stoga im je prirodno na taj način komunicirati.

Express: Jeste li prilikom snimanja filma nailazili i na kakve tehničke poteškoće?
Najteže mi je bilo pomiriti se s manjkom institucionalne podrške i od Asturije i od Španjolske zbog mojeg imigrantskog statusa. Osim toga, sam je proces bio lijep i mislim da sam imala puno sreće. Većinu novca prikupila sam od donacija i privatnih investitora s kojima sam se povezala kroz umjetnički svijet. Pružili su mi veliku podršku, poznaju moj rad i veselili su se što ću snimati dugometražni film. Zahvaljujući toj ušteđevini, uspjela sam okupiti ekipu i organizirati snimanje. Produkcijske kuće Memory i Operator priključile su se kasnije kako bi nam pomogle s postprodukcijom u smislu montaže, boje i zvuka.

Express: Zašto ste se odlučili za crno-bijeli film?
Zbog budžeta. Imali smo vrlo skroman budžet, no i dalje sam htjela snimiti lijep film. Svjetlosni uvjeti u Gijónu nisu bili dobri i snimanje u boji bilo bi i izazovno i skupo. Snimali smo džepnom kamerom Blackmagic 4K, a snimke nastale takvim kamerama izrazito zahtijevaju korekciju boje. Zbog vremenskih uvjeta u Gijónu stvari izgledaju crno-bijele čak i kad se snimaju u boji, pa mi je imalo smisla za to se odlučiti i imati određeni stupanj kontrole nad filmom.

Express: Ovo vam je prvi dugometražni film; kako biste ga usporedili sa svojim umjetničkim radom i što vas je potaknulo da se posvetite režiji dugometražnih filmova?
Moj umjetnički rad uvijek je bio na mutnoj granici fikcije i činjenice. Radila sam duge online performanse koji su se probili u mainstream medije. Primjerice, video eseji i predavanja koji kombiniraju znanstveni žargon i izmišljene podatke. Volim podrivati autoritete koji se nalaze u tradicionalnim narativnim formama i medijima. Svojom umjetnošću pokušavam izgraditi nove oblike pripovijedanja koji su bliži našem doživljaju informacija u svakodnevnom životu. Također, radim epizodno. Shvaćam to kao da imam razne mape u kojima su moja umjetnička djela, više nalik na stvaranje filma ili modne kolekcije. Ne znam zašto to radim, ali mi je definitivno tako lakše raditi na dugometražnom filmu jer je proces vrlo sličan načinu na koji sam oduvijek pristupala drugim medijima. Iako su svi moji radovi različiti, kad pobliže pogledate, vidjet ćete da su teme uvijek slične ili povezane. Idući film koji imam na umu mahnito je drukčiji po pitanju svega, od scenografije i stila do glazbe i glumaca, no u osnovi se bavi prevarom i klasom.

Express: Progovarali ste o svojem autizmu. Utječe li i kako na vaš rad?
Jedini razlog zbog kojeg to spominjem je da osvijestim ljude po tom pitanju. Autizam kod žena i djevojčica često se ne dijagnosticira ili se dijagnosticira pogrešno jer ljudi znaju samo kako se on pojavljuje kod dječaka: stereotipi poput opsjednutosti vlakovima, šiframa ili statistikom. Dječaci s autizmom u potpunosti gube interes za socijalizacijom, no djevojčice se često jako trude ‘uklopiti se’ i nauče mnoge mehanizme koji im pomažu da se bolje povežu s ljudima. Neki od vrlo čestih simptoma kod žena s autizmom su maskiranje i pripremanje teksta, koji se ponekad pretvara u zanimanje za glumu, kazalište, fikciju, romane, pisanje itd. Otkriven mi je vrlo kasno. No jednom kad sam dobila dijagnozu, sve je sjelo na mjesto i mogla sam bolje razumjeti zašto tako pazim na ljudsku interakciju – jer mi ne dolazi prirodno. Tu leži i objašnjenje zašto me privlači posao kojim se bavim, mehanizmi koje sam razvila, moja sklonost glumi.

Express: Što se nadate da će publika naučiti ih ovog filma?
Nikad ne bih htjela da moj rad bude didaktičan. Dakle, ne želim nikakve smjernice o gledanju filma i učenju iz njega. Iskreno, zaista bih voljela da ljudi uživaju u filmu ni ne znajući tko sam ja i koja mi je bila namjera. Volim kad moja umjetnost živi svojim životom, a to priželjkujem i za film ‘El Planeta’.