Skromni bankovni činovnik Benko Horvat, poznat u umjetničkim krugovima kao strastveni numizmatičar i kolekcionar, bio je prvi donator koji je još 1946. godine Zagrebu poklonio zanimljivu zbirku arheološkog materijala te slika i grafika iz doba renesanse i manirizma. Od tada su brojni umjetnici, kolekcionari i ugledni građani ili njihovi nasljednici donirali gradu koja se sastoji od više od 230 tisuća predmeta, većinom slika, skulptura, fotografija i knjiga, ali i stanove te kuće koje s umjetninama čine zaokružene umjetničke i ambijentalne cjeline. Zagreb danas u svom vlasništvu ima 30 iznimno vrijednih kolekcija, koje su porazmještene po zagrebačkim muzejima ili drugim institucijama pa su tako slike donatorice Marije Tomljenović-Valečić, kao što je uvjetovala, izložene u Staroj gradskoj vijećnici, a neke su, poput Zbirke Richter na Vrhovcu 38a, uključene u kulturnu i turističku ponudu Zagreba. No neke se, kao što je slučaj s reprezentativnom Zbirkom i palačom Anke Gvozdanović u Visokoj 8, već godinama restauriraju i pitanje je kada će se otvoriti za javnost.
Umjetničkim donacijama uglavnom upravljaju zagrebački muzeji u skladu sa svojim više ili manje adekvatnim prostornim uvjetima i dotacijama, što se kao model pokazalo uspješnim u slučaju donacije obiteljske kuće i zbirke Richter. Međutim, to nije rješenje za donirane palače i stanove koje su već prije zagrebačkog i petrinjskog potresa 2020. godine bile u prilično lošem stanju i vapile za temeljitom obnovom. Zbog toga je trenutno nemoguće posjetiti raritetni stan Viktora Kovačića u Masarykovoj 21, a zatvorene su i Zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže i Galerija Ostoja, te čudesna Ambijentalna zbirka akademskog kipara i profesora Roberta Frangeša-Mihanovića na Rokovom perivoju. Također, cjelovita obnova očekuje i gornjogradsku palaču Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj koja je također teško oštećena u potresima, a važna je i po tome što je svojedobno bila predviđena za prezentacije pojedinih zbirki darovanih Gradu Zagrebu i Muzeju grada Zagreba. Obnova tih stanova i vila najavljuje se već godinama, no njihova realizacija, kako sada stvari stoje, prilično je neizvjesna. Stječe se dojam da Grad Zagreb umjetničke donacije koje uključuju stanove i vile umjetnika ne smatra prioritetom, bez obzira na njihov status zaštićenog kulturnog dobra te veliki kulturni i turistički potencijal.
Zagreb, Rokov perivoj, fontana ‘Elegija’ velikog kipara Roberta Frangeša-Mihanovića
Doduše, prije 20-ak godina postojala je hvalevrijedna ideja da se donirani stanovi i kuće s pripadajućim zbirkama namještaja i umjetnina, kao i ostavštine velikih hrvatskih umjetnika, temeljito renoviraju i da se zatim osmisli turistička kulturna ruta. Ta šetnja hrvatskom umjetničkom baštinom trebala je započeti kod memorijalnog centra Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu, nastaviti se posjetom kućama Cate Dujšin-Ribar i Anke Gvozdanović na Gornjem gradu, zatim se usmjeriti prema Rokovom perivoju gdje je nekad bila cijela umjetnička kolonija - kuće Roberta Frangeša-Mihanovića i Joze Kljakovića - te završiti razgledavanjem ambijentalnih zbirki Marte i Vilima Svečnjaka u središtu grada.
Cjelovita obnova očekuje i gornjogradsku palaču Magdalenić-Drašković-Jelačić u Demetrovoj koja je također teško oštećena u potresima, a važna je i po tome što je svojedobno bila predviđena za prezentacije pojedinih zbirki darovanih Gradu Zagrebu i Muzeju grada Zagreba
U slučaju da ta kulturna ruta zaživi, svakako bi joj trebalo pridodati i razgledavanje ostavština naših eminentnih suvremenih umjetnika Dušana Džamonje i Ede Murtića, koje zbog nerješenih formalno-pravnih te obiteljskih i inih pitanja, usprkos najavama, za sada (još) nisu donirane Zagrebu. U svakom slučaju, ta ruta pokazala bi turistima, a i Zagrepčanima, veliku vrijednost hrvatske umjetničke baštine, a možda i ukazala na to da je vizualna umjetnosti jedan od međunarodno konkurentnijih hrvatskih proizvoda.
Iznimno atraktivna je i Zbirka ‘Dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin – Ribar’ koju je Cata Dujšin-Ribar (na fotografiji), hrvatska slikarica i pjesnikinja, rođena kao Katarina Gattin, darovala Gradu Zagrebu 1976. godine s reprezentativnim stanom u palači Mesić, sagrađenoj u 18. stoljeću u Demetrovoj broj 3. Umjetnica je darovnicu uvjetovala uređenjem memorijalne zbirke u stanu kako bi posjetitelji moći steći uvid u život i rad troje značajnih ljudi hrvatske kulture, umjetnosti i politike. Zbirka se sastoji od 203 umjetnička predmeta...
O umjetničkim donacijama puno je pisao Veljko Mihalić, bivši zaposlenik Gradskog ureda za kulturu, koji je na zanimljiv i sveobuhvatan način zabilježio njihove najbitnije značajke i ljepote. Najvrijednije donacije Gradu Zagrebu svakako su Ambijentalna zbirka Roberta Frangeša-Mihanovića, koju je Ivana Frangeš, snaha velikog hrvatskog kipara i profesora, zajedno s kućom, darovala gradu 1991., te već spomenuta Zbirka Anke Gvozdanović. Šarmantnu, ali prilično devastiranu Frangešovu vilu na Rokovu perivoju 2 projektirao je glasoviti arhitekt Viktor Kovačić, smjestivši je u srce tuškanačke šume, u nekadašnju Umjetničku koloniju gdje su živjeli i drugi umjetnici, kao što su Robert i Ivan Auer, Nasta Rojc, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić i Jozo Kljaković.
U toj kući, izgrađenoj 1911. godine, Frangeš je sa suprugom Eugenijom, poznatijom pod nadimkom Ženka, također kiparicom i prevoditeljicom, ugošćavao mnoge domaće i svjetske umjetnike, a u njoj su se često održavale i stručne sjednice. Idiličnoj atmosferi kuće pridonosi i predivni vrt u kojem je kipar uživao zajedno s obitelji. Zbirka je raritetna i po tome što je Kovačić na zidove dnevnog boravka postavio hrastovu oplatu iz stare zagrebačke katedrale koju je Bollé skinuo pri obnovi, dok je za vratnice ormara iskoristio dijelove crkvenog namještaja iz franjevačkog samostana u Klanjcu.
Kuća arhitekta Vjenceslava Richtera u Zagrebu
Darovnica obuhvaća zbirku od 419 predmeta, od baroknog namještaja iz 18. i 19. stoljeća, preko slika i stotinjak velikih originalnih skulptura koje se čuvaju u Gliptoteci skulptura do barokne plastike i radova Roberta Frangeša-Mihanovića, kao što su gipsane skice kipova “Rimljanin”, jednog od njegovih prvih radova iz 1893., zatim “Kralj Tomislav”, “Glava seljanke” i “Stjepan Radić”. U blagovaonici vise, kao u Frangešovo doba, slike Slave Raškaj, Otona Ivekovića, Ivana Tišova i drugih hrvatskih slikara, a mogu se vidjeti i barokni sakralni kipovi, anđeli, ikone. U jednoj od nekadašnje tri spavaće sobe, sadašnjem malom salonu, visi vrijedan portret Frangešove kćeri Branke, udane za slikara Krstu Hegedušića, koji je 1911. napravila slikarica Nasta Rojc. Posebna zanimljivost jest Frangešova skulptura – fontana s kipom “Elegija” koju je umjetnik darovao gradu pod uvjetom da se postavi na javno mjesto. Ta kiparova želja ispunjena je 1994. godine, kada je fontana postavljena u parku ispred kuće.
Kuća arhitekta Vjenceslava Richtera u Zagrebu
Palača Babočaj-Gvozdanović na Gornjem gradu sa svojim impozantnim, kaskadnim vrtom koji se spušta prema Tuškancu, jedinstvena je u svjetskim razmjerima. Podignuta je na bivšem gradskom bedemu, u staroj gradskoj jezgri, u Visokoj 8, a njezina najveća vrijednost je u tome što autentična stambena cjelina ilustrira način života i stanovanja viših građanskih i aristokratskih slojeva potkraj 19. i početkom 20. stoljeća u Zagrebu. Tijekom godina u njoj su se smjenjivali stanari pa se tako kao vlasnici spominju gradski sudac Nikola Babočaj, liječnik dr. Ivan Daubachy, obitelj Kamauf i književnik Mirko Bogović, a u 20. stoljeću u palaču useljavaju veleposjednik Dragutin pl. Gvozdanović i njegova 30 godina mlađa supruga Anka, cijenjena pijanistica i ljubiteljica umjetnosti, koja je kuću sa cjelokupnim inventarom donirala Zagrebu još 1966. godine. Na žalost, palača je zbog obnove već više od deset godina zatvorena za javnost. Tijekom tih godina izvođači su odlazili u stečaj, aktivirala su se nova klizišta i probijali predviđeni troškovnici, što je uvelike usporilo obnovu tako da je pitanje kada će ta reprezentativna palača s vrijednom Zbirkom Gvozdanović, koja funkcionira kao svojevrstan muzej društvenog života u prvim desetljećima 20. stoljeća, biti otvoren za javnost.
Posebno je impresivan stan Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture. Kovačić je stan projektirao početkom 20. stoljeća, a u njemu je sačuvano 469 predmeta, od originalnog pokućstva, primjerice, starinski hladnjak na led, umjetničkih slika i skulptura do njegovih osobnih predmeta
U doba Gvozdanovića, čiji se obiteljski grb nalazi iznad središnjeg balkona na zapadnom pročelju, palača je postala središte društvenog i kulturnog života Zagreba. U njoj su se održavali domjenci, koncerti, plesovi i vrtne zabave, a redoviti gosti bili su slikar Menci Clement Crnčić, dirigent Nikola Faller, arhitekt i organizator glazbenog života Josip Vancaš, arhitekt Martin Pilar, pravnik i političar grof Miroslav Kulmer ml. i drugi. Ambijentalnu zbirku Gvozdanović čini reprezentativan obiteljski stan, namješten u duhu historicističkih stilova 19. stoljeća, te vrt na padini prema Tuškancu, koji je projektirao Stjepan Uršić. Taj vrt uveden je u hrvatski registar spomenika vrtne arhitekture. U Plavom salonu namještaj je inspiriran rokokoom i Louisom XVI., u Zelenom dominira neobarokna garnitura, a Crni salon dobio je ime po namještaju od crnog ulaštenog drva s inkrustacijama bronce i sedefa u stilu second empirea. U velebnoj plesnoj dvorani, gdje su se održavali balovi, koncerti i društveni skupovi, danas se nalaze portreti bivših vlasnika – Anke i Dragutina Gvozdanovića, rad obiteljske prijateljice i slikarice Sonje Kovačić-Tajčević. I u golemoj je blagovaonici namještaj od crne ulaštene hrastovine, a u vitrinama su nagomilani predmeti od češkog stakla, srebrnina, porculana. Na zidovima su vrijedne slike Mencija Clementa Crnčića, Ljube Babića i Nikole Mašića, primjerice, ulje na platnu “Lovačka mrtva priroda”, ali pažnju plijene i brojne fotografije članova obitelji vlasnika i njihovih prijatelja, koje predstavljaju autentična svjedočanstva obiteljske povijesti, duha vremena i stila življenja zagrebačke društvene elite između dva rata. Također, te fotografije dokumentiraju umjetničke dosege Foto Tonke i Foto Firšta, zagrebačkih foto-atelijera tog vremena.
Stan arhitekta Viktora Kovačića u Masarykovoj 21
Među donacijama posebno se ističe Zbirka “Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću” koju je Zagrebu poklonio kolekcionar i nekadašnji profesor književnosti u zagrebačkoj IV. gimnaziji, dr. Josip Kovačić. Kolekcija sadrži 1045 ulja, akvarela, crteža i grafičkih listova od 33 umjetnice, a među njima se posebno izdvajaju danas renomirane slikarice, kao što su Anka Krizmanić, Slava Raškaj, Nasta Rojc i Cata Dujšin-Ribar te Fanny Daubachy-Brlić, Zora Preradović i Zdenka Pexidr Sieger Ostović. Vrijednost zbirke je i u tome što je Kovačić svojim kolekcionarskim nervom otkrio javnosti i 20 posve zaboravljenih umjetnica, poput Jelke Struppi Wolkensperg, Mary Stiborsky, Jelke Tomičić Schwarz i drugih, što mu je bila posebna strast. Naime, Kovačić se zalagao za osnivanje zasebnog Muzeja hrvatskih likovnih umjetnica, koji je prema njegovoj želji trebao biti osnovan u njegovom stanu u Radićevoj, no njegov san nikad se nije realizirao.
Stan arhitekta Viktora Kovačića u Masarykovoj 21
U svom kolekcionarskom zanosu imao je podršku velikog likovnog autoriteta Tonka Maroevića, no bilo je i onih koji su osporavali vrijednost te zbirke, ocjenjujući da “skuplja bezvrijedni bapski maleraj”. Nakon Kovačićeve smrti 2017. godine Grad Zagreb tu je osebujnu zbirku, jedinstvenu i u svjetskim razmjerima, predao na upravljanje Muzeju grada Zagreba, koji dio kolekcije namjerava prezentirati u prizemlju i podrumu palače Demeter Korvin u Radićevoj 24, a drugi dio u palači Magdalenić Drašković Jelačić u Demetrovoj 7, koju je Grad Zagreb također dao na korištenje Muzeju grada Zagreba. Uređivanje budućeg galerijskog prostora u Radićevoj 24, koji je u vlasništvu Grada Zagreba, bit će realizirano u koordinaciji s dinamikom obnove čitave palače Demeter Korvin, koja je oštećena u potresu i čiji su suvlasnici Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine predali zahtjev za obnovu.
Od ostalih donacija izdvaja se zanimljiva Zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, kolekcionara i urara te velikog poznavatelja starih glazbenih automata, u kojoj se ističu automatske orgulje, herophoni, artistoni...
Iznimno atraktivna je i Zbirka “Dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin – Ribar” koju je Cata Dujšin-Ribar, hrvatska slikarica i pjesnikinja, rođena kao Katarina Gattin, darovala Gradu Zagrebu 1976. godine, zajedno s reprezentativnim stanom u palači Mesić, sagrađenoj u 18. stoljeću u Demetrovoj 3. Umjetnica je darovnicu uvjetovala uređenjem memorijalne zbirke u stanu kako bi posjetitelji mogli steći uvid u život i rad troje značajnih ljudi hrvatske kulture, umjetnosti i politike. Zbirka se sastoji od 203 umjetnička predmeta, od stilskog namještaja, slika i skulptura do predmeta umjetničkoga obrta iz razdoblja od 15. do 20. stoljeća te 80 njezinih slika i crteža, kao i knjiga, manuskripata i građe iz ostavštine dvojice njezinih supruga - političara i pravnika dr. Ivana Ribara te slavnog glumca, redatelja i kazališnog pedagoga Dubravka Dujšina.
Zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera
Cata i Dubravko Dujšin doselili su se 1936. godine u palaču Mesić, koja je nakon glumčeve smrti postala dom i njezinog drugog supruga, dr. Ivana Ribara. Palača ima iznimnu kulturno-povijesnu, arhitektonsku i urbanističku vrijednosti i proglašena je kulturnim dobrom. Prvi vlasnik kuće, podignute u 18. stoljeću, bio je notar Nikola pl. Mesić, a u kasnijim desetljećima doživjela je preinake i nadogradnje te su tako dograđeni kat na uličnom krilu, veža i klasicističko stubište, te drveni trijem na istočnoj i južnoj strani dvorišta. Drugi kat na zapadnom i sjevernom krilu dograđen je 1926. godine prema projektu arhitekta Ignjata Fischera, koji je u toj kući imao atelier. Tada je dvorišni trijem dobio kamene stupove, a u dvorištu je iskopan zdenac. Prostrani građanski četverosobni stan Cate Dujšin-Ribar, s djevojačkom sobom, površine 128 m2, nalazi se na drugom katu krila okrenutog prema Tuškancu. U hodniku je nekad bilo raskošno zelenilo i penjačica, dar Jovanke Broz, a do nje dvije barokne figure anđela, zatim veliko venecijansko zrcalo, rezbarena klupa iz druge polovice 19. stoljeća te staklena vitrina s mnogo vrijednog porculana.
Za kazališne sladokusce nezaobilazna je donacija umjetnina velike zvijezde berlinskog kazališta zlatnih dvadesetih Tille Durieux, koja je bježeći pred nacistima utočište pronašla u Zagrebu gdje je živjela sve do ranih pedesetih godina
Središnji dio stana, Catina soba, nekadašnji atelier i salon umjetnice, namještena je vrijednim stilskim namještajem, dok po zidovima vise njezine slike, nastale tijekom nekoliko desetljeća. Na štafelaju je njezin markantni “Autoportret”, a pored njega su goleme aluminijske kutije u kojima su pohranjene figure od japanskog porculana, srebro i osobni predmeti. U dnevnoj sobi, mjestu okupljanja i druženja s umjetnicima, glumcima, piscima i slikarima, istaknuto mjesto zauzima garnitura za sjedenje koju čine nekadašnja počivaljka Dubravka Dujšina, zatim fotelja te kineski stolić od crnog lakiranog drva s mjedenom pločom s ugraviranim ornamentima i zmajevima. Uz prozor se nalazi veliki stol za blagovanje s osam stolaca. Tu su i portreti njezinih muževa Dubravka Dujšina i dr. Ivana Ribara, zatim portret Sai Babe, Dujšinova bista, rad kipara Vanje Radauša te njezino poprsje u bronci kipara Grge Antunca. Na komodi je smještena Catina zbirka oslikanih tanjura i portret I.T., rad Ivana Meštrovića.
Na drugom kraju stana nalazi se radna soba dr. Ivana Ribara, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio predsjednik Narodne skupštine FNRJ. U toj sobi primao je svoje službene goste. U njoj se nalaze garnitura od smeđeg furniranog drva s rezbarenim vegetabilnim ukrasima te dvije bidermajer komode. Odmah s vrata uočavaju se tri biste: Josipa Broza Tita, rad kipara Antuna Augustinčića, zatim Ivana Ribara, koju je isklesao Kosta Angeli Radovani, te njegova sina, skojevca Ive Lole Ribara, djelo kipara Tome Rosandića. Tu su i portreti njegovih sinova, poginulih u NOB-u – slikara Jurice Ribara u žutom sakou, djelo Nikole Graovca, i Ive-Lole Ribara u partizanskoj uniformi, kojeg je naslikala Cata Dujšin-Ribar. Također i portret Ribarove prve supruge Tonice, rad Borisa Pastuhova. Na zidu, pored slika Jurice Ribara, nalaze se i portreti Ivana Pintara i Marije Radočaj-Pintar, djeda i bake Ivana Ribara, koje je realizirao Vjekoslav Karas.
Palača Babočaj-Gvozdanović na Gornjem gradu jedinstvena je u svjetskim razmjerima
Jedna od fascinantnijih donacija svakako je ona slavnog hrvatskog arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera, koju je darovao Zagrebu zajedno sa svojom suprugom, glumicom Nadom Kareš-Richter, još početkom osamdesetih. Gornji je kat kuće stambeni, odakle se vidi grad, u prizemlju je galerija koja se prostire na 300 četvornih metara. Poseban ugođaj stvara park skulptura koji okružuje kuću. U njemu su izloženi kipovi “Nada”, “Kocka toplane”, unutar koje je zakamuflirana toplinska stanica, “Kocka uz ulazno stubište” i “Triennalski signal” koji odražavaju Richterov umjetnički nerv, originalnost i lucidnost. Kad je Galerija Richter otvorena za javnost, odmah je proglašena kulturnim događajem sezone, a takav raritetni status drži i danas. Arhitekt je uz kuću, donirao i zbirku od svojih 27 umjetničkih djela, najviše tzv. spontanih crteža i skulptura te sistemske plastike i sistemskih grafika, koji su nastali u razdoblju od 1964. do 1979. godine. Tu donaciju naknadno je proširio s još 125 radova, darovavši Muzeju suvremene umjetnosti i svoja druga djela tako da zbirka, uz radove koji su otkupljeni od arhitekta, broji 200 predmeta. U Richterovoj zbirci najznačajniji su radovi iz doba Novih tendencijem i Exata 51 te projekti vezani za sinturbanizam. Sastavni dio zbirke je i Arhiv Vjenceslava Richtera koji se sastoji od rukopisne građe i nacrta sa 7000 arhivskih jedinica i vrijedne knjižnice s 1985 knjižničnih jedinica.
Posebno je impresivan stan Viktora Kovačića, oca moderne hrvatske arhitekture, kreativnog buntovnika i žustrog polemičara te autora Crkve sv. Blaža, kuće Frank i palače Burze, koji se nalazi u potkrovlju trokatnice Oršić u Masarykovoj 21, nadomak HNK-a. Kovačić je stan projektirao početkom 20. stoljeća, a u njemu je sačuvano 469 predmeta, od originalnog pokućstva, primjerice, starinski hladnjak na led, umjetničkih slika i skulptura do njegovih osobnih predmeta. Kovačić se pri dizajnu interijera tog raritetnog autorskog stana najviše inspirirao idejama Adolfa Loosa, začetnika bečke moderne, kojeg je upoznao u Beču tijekom studija. “Uniformirani stanovi su dosadni, u njima nema duha”, govorio je Kovačić. I Antun Gustav Matoš bio je impresioniran stanom koji je nazvao “pravom umjetninom”. Zagrebu ga je 1966. godine darovala Terezija Kovačić, udovica pokojnog arhitekta.
Kovačić je bio arhitekt ispred svoga vremena, koji se zbog inovativnih ideja čitav život borio s brojnim protivnicima u konzervativnoj, provincijskoj sredini Zagreba. Po povratku s Akademije lijepih umjetnosti u Beču izjavio je da je sunčeva zraka i da želi unijeti svjetlost u hrvatsku arhitekturu, zbog čega se zamjerio gotovo čitavoj kulturnoj javnosti i tada najmoćnijem čovjeku, Izidoru Kršnjavom. A slavnom Hermanu Bolléu rekao je kako treba topovima srušiti njegove tornjeve katedrale! Njegovi stavovi doživljavani su kao politički napad, čak su mu zabranili da se koristi zvanjem arhitekt te mu oduzeli titulu na sedam godina. Pobjeđivao je na natječajima, ali mu projekti često nisu bili realizirani. Protivio se čistoći stila, njegova je deviza bila: “Sve što je lijepo, ide zajedno.” Sve te ideje vidljive su u njegovu stanu od 95 četvornih metara, u kojem prevladavaju jednostavnost, praktičnost, funkcionalnost i udobnost. Maksimalno je iskorišten svaki pedalj - u zidovima su ugrađeni ormari, police za knjige i niše, a s obzirom na to da je Kovačić bio i kolekcionar, prostor je oplemenjen antiknim pokućstvom, koje je kupovao na međunarodnim aukcijama i kod antikvara. Na primjer, u hodniku su renesansni stolci iz 17. stoljeća, u spavaćoj sobi je bidermajer ormar, u blagovaonici su chippendale stolci i neobarokni naslonjači, a u salonu je bidermajerski sekreter. U stanu su također skupocjeni, ali iznošeni orijentalni tepisi i dekorativne tkanine dok zidove krase bogato ornamentirane reljefne tapete u orijentalnom stilu, koje su djelomice oslikane i rukom. Povjesničar umjetnosti Krešimir Galović u svojoj je knjizi o Kovačiću otkrio da se u stanu nalazi peć, koju je dizajnirao upravo Adolf Loos, a takvu peć pronašao je i u ostalim Kovačićevim projektima - Palači burze, Vili Vrbanić i kući Tomašić, a Loosove lustere u Vili Frank. Smatra da bi taj podatak trebao pisati u svakom pregledu, “to je kao da imamo Picassa, a ne objavljujemo to”.
Za kazališne sladokusce nezaobilazna je donacija umjetnina velike zvijezde berlinskog kazališta zlatnih dvadesetih Tille Durieux, koja je, bježeći pred nacistima, utočište pronašla u Zagrebu gdje je živjela sve do ranih pedesetih godina. Durieux nije bila profesionalna kolekcionarka, no njezina zbirka odražava njezin život tijekom Hitlerovih progona - samoubojstvo prvog supruga i tragičnu smrt drugog muža Ludwiga Katzenellenbogena u konc-logoru - te govori o ličnostima kulturnog i umjetničkog života Berlina prije 1933. godine. To je vrijeme ekspresionizma, Piscatorova političkog kazališta, Chagallova realističkog magizma, žustrih osuda “Nove stvarnosti”, Bauhausova idealizma i odbacivanja remek-djela Ernsta Barlacha. Tilla Durieux u Zagrebu pokušava oživjeti tu izgubljenu atmosferu međuratnog Berlina. Nedjeljom prijepodne u njezin novi dom u Jurjevskoj ulici navraćaju književnici, umjetnici, konzervatori, studenti povijesti umjetnosti i mladi umjetnici Akademije, dok su neki predmeti “odigrali” autentičnu nijemu ulogu u filmskim koprodukcijama. Berlinska glumica i njezina nasljednica Erika Dannhoff darovala je Zagrebu njezinu ostavštinu 1982. godine, ponajviše djela klasika moderne umjetnosti Chagalla i Barlacha, koja se nalaze u sklopu stalnoga postava Muzeja Grada Zagreba.
Atraktivna je i Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, hrvatskog umjetnika i profesora, koji je gradu darovao svoju obiteljsku kuću na Rokovom perivoju 4 još 1969. godine te zbirku svojih umjetničkih djela, nastalih tijekom dva desetljeća života u emigraciji, najviše u Italiji i Argentini, kao i radove drugih umjetnika, sveukupno 1109 predmeta. Kuća je sagrađena 1930. godine prema projektu čuvenog arhitekta Stjepana Planića i ima status kulturnog dobra. U stalnom postavu predstavljene su i ilustracije za knjigu Ivana Mažuranića “Smrt Smail age Čengijića” u izdanju Književnog juga iz 1922. godine. U vrtu je skulptura “Frulaš” Frana Kršinića. Od ostalih donacija izdvaja se zanimljiva Zbirka glazbenih automata Ivana Gerersdorfera, kolekcionara i urara te velikog poznavatelja starih glazbenih automata, u kojoj se ističu automatske orgulje, herophoni, artistoni i euphonioni, koji su nekad oplemenjivali srednjoeuropske građanske kuće. Također, pozornost privlači Majstorska radionica za restauraciju i gradnju gudačkih instrumenata Franje Schneidera, čuvenog graditelja glazbala i restauratora, koji je između dva rata na Goljaku u Zagrebu utemeljio prvu tvornicu glazbala u tadašnjoj Jugoslaviji. Violine je izrađivao prema modelima Antonija Stradivarija te je ubrzo postao bogat i cijenjen – već se tridesetih godina vozio Zagrebom u BMW-u! Schneider je održavao skupocjene instrumente velikih glazbenika, a također je prijateljevao s proslavljenim violinistima Zlatkom Balokovićem i Vaclavom Humlom, violončelistom Antoniom Janigrom i skladateljima Franom Lhotkom i Rudolfom Matzom. No njegova tvornica, kao i trgovina u Teslinoj 10, nacionalizirani su početkom Drugog svjetskog rata, a on je završio u zatvoru u Popovači gdje je priređivao - koncerte. U Schneiderovu opusu nalazi se 60 violina i desetak viola, a središnje mjesto zauzima originalna naprava za mjerenje elastičnosti rezonantnih ploha za violinu, violu i violončelo, koju je sam konstruirao. To je bio njegov pokušaj da unese znanstvenu metodu u umjetnost.
Atraktivna je i Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, hrvatskog umjetnika i profesora, koji je gradu darovao svoju obiteljsku kuću na Rokovom perivoju 4 još 1969. godine te zbirku svojih umjetničkih djela
Od novijih donacija značajna je ostavština Vere Horvat-Pintarić, dugogodišnje sveučilišne profesorice i znanstvenice međunarodnog ugleda, koja je gradu darovala raskošnu zbirku industrijskog dizajna, kipova, slika, grafika i crteža hrvatskih i svjetskih umjetnika 20. stoljeća, zatim predmete primijenjene umjetnosti iz 18. i 19. stoljeća te impresivnu stručnu biblioteku od 15 tisuća knjiga s područja povijesti umjetnosti i teorije umjetnosti, filozofije, antropologije i dr. Impozantna je i zbirka slikarskih i arhitektonsko-urbanističkih radova Josipa Seissela, zagrebačkog arhitekta i urbanista, utemeljitelja hrvatskog konstruktivizma i pionira nadrealizma, koji je pod pseudonimom Jo Klek djelovao u avangardnom pokretu vezanom uz časopis Zenit. Zbirka, zajedno s arhitektonskim projektima, kao što su groblje Miroševac, Sveučilišni i Pionirski grad, spomenički kompleks Dotrščina, te Zakladni blok na Trgu bana Jelačića koji je projektirao zajedno s Josipom Pičmanom, sadrži više od tri tisuće radova. Treba spomenuti i neobičnu Zbirku tradicionalnih afričkih umjetnina koju je sakupio osebujni arhitekt i kolekcionar Drago Muvrin tijekom svojeg dugogodišnjega boravka u Nigeriji i zapadnoj Africi gdje je, kao službenik nigerijske vlade i konzultant UNESCO-a, radio na reformi obrazovanja i arhitektonskim projektima. Tu je i bizarna Zbirka stare ambalaže dr. Ante Rodina, koju je taj kemičar tehnolog i znanstveni istraživač sakupljao više od tri desetljeća. Zbirka je zanimljiva po tome što prezentira estetske standarde te industrijske i dizajnerske dosege manufakturne i industrijske proizvodnje u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Također svjedoči o atmosferi svakodnevnoga života građana Zagreba. Ima li Zagreb potencijal da zahvaljujući umjetničkim donacijama postane još atraktivnija kulturna i turistička destinacija te time, između ostaloga, popravi svoj budžet? Sve je moguće, jedino treba osmisliti model, koji bi imao, uz atraktivnost i suvremenost, i potencijal samodrživosti. Primjerice, zašto bi prioritet bile samo biciklističke staze, a ne i gradnja (ili dogradnja) Muzeja donacija, u kojem bi se na jednom mjestu čuvale i prezentirale velike umjetničke donacije koje nemaju vlastiti izložbeni prostor? Čak i Beograd ima Kuću legata (donacija), osnovanu još 2004. godine, koja je nastala kao plod višedesetljetne inicijative umjetnika, intelektualaca, stručnjaka i donatora da osnuju instituciju koja će zbrinjavati i prezentirati umjetničke donacije, od slika i skulptura do kuća, uz poštivanje pravne regulative i volje donatora. Istodobno, veličanstvena zgrada arhitekata Ede Šena i Milovana Kovačevića na Trgu žrtava fašizma, na atraktivnoj lokaciji u centru Zagreba, gdje je nekad bio studentski dom Ivan Meštrović, čami prazna više od deset godina i sve više propada. Ta zgrada i sama je zaštićeni spomenik prijeratne graditeljske baštine, a danas je u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja još nije odlučila o njezinoj sudbini. Naime, akademici se premišljaju oko toga hoće li tamo urediti hotel ili neki drugi lukrativniji biznis, a u isto vrijeme vrijedne umjetničke ostavštine vape za adekvatnim prostorom. Zar nije jedna od uloga HAZU-a čuvanje umjetničke i kulturne baštine?
Od novijih donacija značajna je ostavština Vere Horvat-Pintarić, dugogodišnje sveučilišne profesorice i znanstvenice međunarodnog ugleda, koja je gradu darovala raskošnu zbirku industrijskog dizajna, kipova, slika, grafika i crteža hrvatskih i svjetskih umjetnika 20. stoljeća, zatim predmete primijenjene umjetnosti iz 18. i 19. stoljeća te impresivnu stručnu biblioteku od 15 tisuća knjiga
Doduše, treba reći da su umjetničke donacije hrvatska specifičnost. Na Zapadu se o takvim zbirkama uglavnom brinu mecene i privatne fondacije, no kod nas takav model ne postoji. Svojedobno se razmišljalo o jačanju veze između gospodarstva i kulture, pa čak i o tome da bi svaka donacija trebala pronaći svog pokrovitelja. No sve takve ideje ostale su na razini prijedloga. Naše velike kompanije najviše novca ulažu u humanitarne svrhe, zdravstvo, sport i dječje programe, dok su u kulturu ulagali rijetki, najviše Adris grupa i THT, koji je još prije 20-ak godina u obnovu Zbirke Gvozdanović uložio 500 tisuća kuna, te Erste banka. Te tvrtke time su uvelike pridonijele stvaranju korporacijskog identiteta. Danas je veći dio novca (gradskog, državnog i onog iz EU fondova) usmjeren u obnovu muzeja nakon potresa, što je logični prioritet jer je šteta procijenjena na 11,6 milijardi eura. U taj vlak uskočile su i neke kompanije pa je tako INA zagrebačkim kulturnim institucijama donirala gotovo 2,5 milijuna kuna za obnovu. I traženje cjelovitog rješenja za zbrinjavanje donacija opet je palo u zaborav.
Nakon svega se čini da je jedini izlaz za donacije u privatnoj inicijativi, što potvrđuje slučaj Kuće karikature Oto Reisinger u Radićevoj ulici broj 44, koja je otvorena prvenstveno zahvaljujući velikom angažmanu, upornosti i ulaganju obitelji slavnog karikaturista. Također, očekuje se pozitivno rješavanje zahtjevne papirologije koja bi pomoću privatnog kapitala omogućila gradnju samoodrživog Centra Dušana Džamonje u sklopu Bloka 19 u dvorištu Ilice 53 u Zagrebu. Ako se to ostvari, Zagreb bi od tog projekta itekako profitirao.
