Tijekom četiri godine i šest mjeseci, koliko traje ruska agresija punih razmjera na Ukrajinu, statistički podatci dosegnuli su zastrašujuće razmjere. Premda do točnih informacija o broju poginulih nije moguće doći zbog toga što se oni smatraju državnim tajnama, neke brojke ipak postoje. U sklopu projekta UAlosses do ljeta 2026. godine tako je identificirano više od 92.000 poginulih ukrajinskih branitelja, a zapadni mediji, poput BBC-ja i The New York Timesa, procjenjuju da broj poginulih i nestalih ukrajinskih vojnika iznosi između 100.000 i 140.000. Kada pak govorimo o civilima, podatci Ujedinjenih naroda navode da je do lipnja 2026. godine poginulo više od 16.000 civila, među kojima na stotine djece, a više od 46.500 ih je ranjeno. Naravno, ovdje je riječ samo o procjenama, a sve one navode i kako su stvarne brojke zapravo puno više. Pridodaju li se tome još prisilne deportacije ukrajinskih civila, ukrajinske djece te više od 6 milijuna Ukrajinaca koji su zbog rata morali napustiti svoju državu, postaje vrlo očito da Rusija provodi genocid nad ukrajinskim narodom.

Činjenica je to koja bi trebala biti jasna svima imalo upućenima u ono što se događa u Ukrajini (sjetimo se samo masakra u Buči ili opsade Mariupolja), no na međunarodnoj razini još uvijek nije službeno proglašeno da je riječ o genocidu.

Ipak, postoji još jedan aspekt ruske agresije na Ukrajinu, koji traje stoljećima, baš kao i stalna nastojanja Rusije da izbrišu ukrajinski narod. Riječ je o ratu na polju kulture, književnosti, umjetnosti i jezika, koji svoje početke vuče još od 1622. godine, kada je car Mihail, na prijedlog moskovskog patrijarha Filareta, naredio da se u državi spale svi primjerci “Učiteljskog evanđelja” Kirila Staroveckog tiskani u Ukrajini.

Bila je to samo prva u nizu represija koje su ruske (kasnije sovjetske) vlasti usmjerile protiv ukrajinskog jezika i čitave ukrajinske kulture, a sve to s ciljem potpunog brisanja i prisvajanja svega ukrajinskog. U 21. stoljeću, a posebno od početka ruske agresije punih razmjera, situacija se nije promijenila. O tome koje su sve simbole i spomenike kulture ruske vlasti uništile od veljače 2022. godine moglo bi se napisati nekoliko poduljih tekstova, no ovoga puta u središtu pozornosti našle su se ukrajinske knjige. Naime, samo u srpnju i kolovozu 2026. godine ruski napadi uništili su više od 10 milijuna ukrajinskih knjiga, što predstavlja značajan dio izdavačke djelatnosti u čitavoj državi.

Ukrajinski institut za knjigu (Ukrajinski instytut knygy) za pomoć se obratio međunarodnim zajednicama izdavača, istaknuvši pritom kako su napadi na izdavačke kuće, tiskare i skladišta knjiga doveli do toga da su neke izdavačke tvrtke sada na rubu financijskog kolapsa.

Kirilo Budanov, voditelj Ureda predsjednika Ukrajine, još je u srpnju ove napade nazvao “svjesnim nastavkom kulturnog genocida koji Moskva stoljećima provodi protiv Ukrajine”, a pritom je povukao i paralelu sa zabranom tiskanja knjiga na ukrajinskom jeziku iz srpnja 1863. godine, dakle iz vremena Ruskog Carstva. Oleksandra Koval, direktorica Ukrajinskog instituta za knjigu, naglasila je pak kako je zbog ovakvih napada “čitav književni ekosustav u riziku od kolapsa”. Iz instituta također traže donacije za pomoć ukrajinskim izdavačima te pozivaju sve međunarodne izdavačke zajednice da surađuju s ukrajinskim izdavačima kako bi pomogli u podizanju svijesti o ruskim napadima na ukrajinsku kulturu.

Kulturni genocid itekako postoji kao povijesni i sociološki termin te se odnosi na sustavno uništavanje tradicije, jezika, religije i kulture određene skupine, no još uvijek nije službeno priznat kao zasebno kazneno djelo. Ipak, u ovoj situaciji potrebno je prisjetiti se riječi velike ukrajinske pjesnikinje Line Kostenko koja kaže: “Narodi ne umiru od infarkta.

Najprije im se oduzima jezik.” A taj se jezik skriva upravo u knjigama, u školskim udžbenicima, priručnicima i zbirkama poezije, u svemu onome što Rusija već stoljećima u Ukrajini nastoji uništiti. Uzmimo za primjer samo događaje iz one ne tako davne povijesti, dakle iz perioda Sovjetskog Saveza. Ukrajinski jezik u školama je bio zabranjen, čitava državna administracija bila je na ruskom jeziku. Naravno, uvođenje svake zabrane bilo je pomno planirano pa je tako od 1923. do 1932. godine sovjetska vlast započela proces korjenizacije, odnosno posebne politike usmjerena prema neruskim narodima Sovjetskog Saveza s ciljem smanjenja otpora prema novom sovjetskom režimu prikazivanjem boljševika kao prijatelja manjina. Politika se, ovisno o državi, provodila pod različitim nazivima pa je tako u Ukrajini u tom periodu započeo proces ukrajinizacije. Sve to na prvi pogled djeluje kao dobra stvar, no na primjeru tadašnje generacije ukrajinskih književnika i umjetnika vrlo brzo postaje jasno kako je bila riječ o potpunoj laži. Ukrajinsku književnost 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća obilježila je skupina autora koji su kasnije postali poznati kao predstavnici ukrajinskog “strijeljanog preporoda”. Bili su to pisci, pjesnici i dramaturzi koji su ostavili neizbrisiv trag u ukrajinskoj književnosti, filozofiji, kazalištu i ostalim granama umjetnosti, a vrijeme njihovog djelovanja poklapalo se upravo s vremenom kada se provodila politika ukrajinizacije. Ono što se zatim dogodilo pretvorilo je njihovu priču u jednu od najtragičnijih priča iz povijesti ukrajinske književnosti. Dolaskom Josifa Staljina na vlast, politika korjenizacije naglo je prekinuta te započinje pojačana rusifikacija, kao i period Velikog terora. I što se tada događa s ovom generacijom ukrajinskih pisaca? Svi redom proglašeni su političkim i državnim neprijateljima te je u šumskom masivu Sandarmohu između 27. listopada i 4. studenog 1937. godine pogubljeno ukupno 1111 političkih zatvorenika, među kojima je bilo 287 ukrajinskih umjetnika, znanstvenika i javnih osoba.

Uzimajući takve povijesne događaje u obzir, nemoguće je ne zaključiti da današnja Rusija nastavlja s provođenjem kulturnog genocida nad Ukrajinom. Iako situacija poput uništavanja izdavačkih kuća i proizvodnje knjiga na prvi pogled djeluje banalno, pretvori li se šteta počinjena u srpnju i kolovozu 2026. godine u brojke, ona se procjenjuje na gotovo milijardu ukrajinskih hrivnji, odnosno otprilike 19,3 milijuna eura. No s obzirom na povijest ruskih pokušaja gušenja i zatiranja ukrajinske kulture, problem više nije samo konkretna materijalna šteta, već sve ono što ona nosi sa sobom. Od početka ruske agresije upravo je književnost postala jedno od najvažnijih sredstava za promicanje ukrajinske kulture u svijetu, kao i za suradnju ukrajinskih izdavača i autora s autorima iz drugih zemalja.

Upravo zbog toga, kada se govori o uništavanju ukrajinske književne industrije, ne govori se samo o uništavanju papira, skladišta ili strojeva nego i o uništavanja nečega što u sebi čuva jezik, povijesno sjećanje i dio jedne kulture koja posjeduje vlastiti identitet izvan ruskog utjecaja i koja se uspjela održati unatoč stoljećima represija i terora. Kada nestane knjiga, zajedno s njom nestaje i dio kulturnog sjećanja koje je u njoj sačuvano. A tako nešto teško se može nadoknaditi.

Portal BestBook.hr možete posjetiti OVDJE