Prije točno godinu dana, dobro, dva tjedna više, ali to se ne računa, umro je Giorgio Armani, talijanski modni dizajner koji je, kako je već pisalo u prigodnim tekstovima, bio sinonim za vrhunsku eleganciju i besprijekoran stil. I to, budimo realni, jest bio, samo... Nažalost, tamo gdje se vrti ozbiljna lova uvijek postoji i to prokleto “samo”. U filmu “Izlazeće sunce” iz 1993. godine, Sean Connery je glumio kapetana Johna Connora, elegantnog policajca upućenog u japansku kulturu i običaje. Partner mu je bio Wesley Snipes, odnosno poručnik Webster Smith, koji je odrastao u jednoj od onih američkih četvrti u kojima se rađa u siromaštvu, a umire ili u njemu ili u obračunima bandi, a ponekad i u strogo čuvanim zatvorima. Istražujući silovanje i ubojstvo počinjeno u novootvorenoj zgradi azijske korporacije, Connor i Smith postaju problem onima koji bi zločin zataškali i počinitelja pustili da nastaviti akumulirati milijune, pa su, uz ostalo, prinuđeni skloniti se u kvart koji mladi poručnik poznaje i u kojem još ima prijatelje. Među takvima je i eminentni kriminalac leđa širokih kao regal koji opipava Connorovo odijelo pitajući: “Je li ovo Armani?”. Nakon što dobije potvrdan odgovor, ozari se, usne razvuče u osmijeh i glasom zaljubljenog kaže: “Gi-or-gioooo”.
“To je bila mladenačka glupost. Vjerovao sam da mogu promijeniti društvo. Vodila me i ambicija i užitak što me ljudi čitaju. No jedino što sam učinio jest da sam se izložio. Nije vrijedilo patnje. Da mogu vratiti vrijeme, napisao bih drugu knjigu. Ili bih barem u knjizi sva imena promijenio u izmišljena. Ljutit sam što me nisu ubili. Imam neku vrstu poluživota - nisam ni potpuno živ ni mrtav. Camorra vjerojatno smatra da je najgora kazna za mene to što nisam ubijen, nego što živim ovu strašnu poluegzistenciju. Često pomislim: molim vas, samo me ubijte ili mi dopustite da živim kao slobodan čovjek”, rekao je u intervjuu za britanski Telegraph talijanski novinar i pisac Roberto Saviano, čija je knjiga “Gomora”, objavljena prije punih 20 godina, precizno prikazala funkcioniranje društva kojim formalno upravljaju demokratski izabrani dužnosnici i dužnosnice, a suštinski kriminalna organizacija Camorra, bez čijega se blagoslova ne prodaje droga, ne popravljaju ceste, ne uvozi plastična galanterija iz Azije i, uz još štošta, ne stvara visoka moda koju promoviraju zvijezde crvenih tepiha.
Prema Savianovoj knjizi snimljeni su film i serija u kojima je, posebice u filmu, krajnje realistično pokazan svijet bez vidljive granice između podzemlja i, recimo tako, nadzemlja, ali s vrlo jasnom linijom razdvajanja između onih s kraja prehrambenog lanca i onih što, često i nesvjesno, sudjeluju u akumulaciji kapitala Camorre. Među takve, recimo, spadaju i filmske zvijezde u skupim toaletama enormno niske proizvodne cijene. Nema tu neke velike znanosti: vrijednost sirovine, rada i energenata ulaze u proizvodnu, a brand i snobizam prodajnu cijenu raskošne haljine ili onog odijela kapetana Johna Connora što ga je kreirao Gi-or-gioooo. Pokojni modni guru u zadnjim je godinama života dočekao da poslovno carstvo koje je stvorio privremeno završi pod prinudnom sudskom upravom zbog, kako je objavljeno, otkrića talijanskih istražitelja da su kineske i indijske radionice u okolici Milana, koje proizvode luksuzne torbice i modne dodatke za Armani, radnike plaćale manje od tri eura po satu, držeći ih u opasnim uvjetima, dok su se djela njihovih ruku prodavala za tisuće eura. “Javnost je”, također je objavljeno prije nego je sve zapravo zaboravljeno, bila “zgrožena licemjerjem visoke mode”.
- U Lipnici pokraj Tuzle postoji tvrtka pod nazivom Bosit Industry, čiji je suvlasnik i direktor Miralem Bajraktarević, koji kaže kako s talijanskim partnerima izvanredno surađuje te da Pradine cipele proizvodi tim od 102 radnika različitih struka, među kojima su pretežno osobe slabijeg socijalnog statusa, poput samohranih majki, invalida i razvojačenih branitelja. Oni mjesečno proizvedu oko 7000 pari Pradine obuće. ‘Uz pomoć države mogli bismo otvoriti još radnih mjesta i proširiti suradnju, no od države nikad ništa nismo dobili’ - istaknuo je Bajraktarević.
“U tvrtki Bosit Industry iznimno su zadovoljni suradnjom s Pradom i tvrde kako do sada nisu imali nikakvih prigovora na kvalitetu proizvoda koje isporučuju na zahtjevno talijansko tržište”, objavio je, uz niz drugih hrvatskih medija, Index 2013. godine, pozivajući se portal Tuzlanski.ba, koji je naveo kako je prosječna plaća u Bosit Industryju bila oko 230 eura, dok su se Pradine cipele na “zahtjevnom talijanskom tržištu” prodavale i za 1990 eura!
Prije 13 godina činilo se kako Bosit Industry čeka svijetla budućnost koja se, ipak, pokazala drugačijom: ta je tvrtka, naime, u procesu likvidacije. U BiH se više ne može naći nitko tko je spreman mjesec dana raditi za 230 eura, a Pradine cipele je i sad moguće kupiti za istih 1990 eura.
“Javnost” koja se, budimo realni, više i ne sjeća kako je “bila zgrožena licemjerjem visoke mode” jednako je ostala licemjerna, samo ima manje love od onih koji u ormarima drže kapital u tekstilu. Nije, naime, jeftina odjeća takva zato što postoji čarobna formula za formiranje krajnje cijene, već zbog izrabljivanja radnika i radnica u neposrednoj proizvodnji, nepoštovanja standarda zaštite okoliša i kapilarne korupcije koju je Zapad zanemario proglašavajući, recimo, Bangladeš investicijskim rajem koji je u međuvremenu toliko narastao da se ta zemlja naziva i “krojačnicom svijeta”.
“Europska unija je spremna podržati Bangladeš u njegovim naporima da bude uspješan u boljoj integraciji u svjetski trgovinski sustav otvaranjem novih trgovinskih mogućnosti i podupiranjem većeg prodiranja na tržište”, govorio je bivši povjerenik Europske komisije za trgovinu Pascal Lamy.
“Deveti je travnja, a Rana Plaza, udaljena dvadesetak kilometara od tornja BGMEA-e, još stoji uspravno. Najgori masakr u industrijskoj povijesti Bangladeša zbit će se tek za dva tjedna, no pitanje sigurnosti i radnih uvjeta u tekstilnom sektoru već tad se uporno postavljalo. Sedmog siječnja požar je prouzrokovao smrt osam radnika Smart Garment Exporta, male tvornice u središtu Dake, u kojoj je zaposleno 300 radnika. Mjesec i pol kasnije, 24. studenoga 2012., drugi je požar divljao tvornicom Tazreen Fashions u Ashuliji, predgrađu na sjeveru bangladeške prijestolnice, u kojemu je, prema službenoj bilanci, bilo 112 mrtvih i 1000 ozlijeđenih. Na devet etaža Tazreena nagomilane su 3000 radnika, većinom mladih žena koje su došle iz najsiromašnijih sela trbuhom za kruhom kako bi pomogle svojim obiteljima. Za 3000 taka mjesečno, odnosno 30 eura, od šest od sedam dana u tjednu, 10 sati na dan, izrađuju odjevne predmete namijenjene prestižnim markama, među kojima su Disney, Walmart i francuska grupacija Teddy Smith. Visokozapaljivi proizvodi bili su uskladišteni u prizemlju, u blizini stubišta, u suprotnosti s najosnovnijim pravilima zaštite na radu. Izlazi za evakuaciju zatvoreni su zasunom kako bi se spriječila krađa robe, u skladu s uobičajenom praksom, a žrtve koje su se našle u vatrenoj klopci spaljene su žive ili su skakale kroz prozor. Kad u Bangladešu neka tvornica izgori ili se surva, BGMEA obeštećuje žrtve. Tarife su im živopisne: 100.000 takasa (1000 eura) po ozlijeđenome kao medicinska pomoć, 600.000 takasa (6000 eura) po mrtvacu kao kompenzacija njihovoj obitelji. No samo najsretniji dođu do mrvica koje dijeli BGMEA. Ona, naime, sastavlja i popise žrtava. Kako se većina zaposlenja potvrđuje samo usmeno, bez ugovora o radu, dio preživjelih nema nikakav dokument kojim bi mogli dokazati da su doista bili u radnom odnosu. Naposljetku, svatko može slomiti nogu ili pasti u peć”, napisao je Olivier Cyran za Le Monde diplomatique prije osam godina.
Abula Maal Abdul Muhitha, ministar financija Bangladeša, epitafom se osvrnuo na užas iz Rana Plaze: “Ne mislim da je riječ o nečemu ozbiljnom. To je samo obična nesreća”.
Sve je, dakle, uvijek bilo kao u kineskim i indijskim radionicama u okolici Milana koje su radnike plaćale manje od tri eura po satu držeći ih u opasnim uvjetima, ali uz jednu sitnu i bitnu razliku: ono što je dopušteno u Bosni i Bangladešu ili ono što Camorra kontrolira u talijanskoj provinciji je prihvatljivo sve dok se ne dešava tamo gdje je nekad odijela za elegantne američke policajce kreirao Gi-or-gioooo, naravno Armani, i gdje se ne osjeti smrad spaljenih ljudskih tijela iz krajeva osuđenih na bijedu.
Parafrazirajući predizborni slogan bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona iz kampanje za prvi mandat: “It’s the capitalism, stupid”.
