Uglavnom pod utjecajem dnevnopolitičkih zbivanja, priča o Izraelu najčešće je vrlo pojednostavljena i isključiva. Drugim riječima, ili voliš Izrael pa posljedično mrziš Palestince, ili ne voliš Izrael pa si posljedično antisemit. A ako postoji priča o nekoj državi i narodu koja bi se mogla uzeti kao paradigma kompleksnosti, onda je to upravo ta priča. Kompleksnost izvire iz burne i traumatične prošlosti i iste takve sadašnjosti. Ali na kompleksnost utječu i sami Izraelci. Jedan od njih je npr. izraelski premijer Benjamin Netanyahu, na kojega ovaj put neću trošiti riječi. Glavni junak ove priče je David Grossman, veliki izraelski književnik, javni intelektualac i aktivist.

Davida poznajem osobno i usudim se reći da smo već neko vrijeme i prijatelji. Prije nekoliko godina Seid Serdarević iz Frakture me zamolio mogu li biti domaćin Grossmanu na njegovu proputovanju kroz Hrvatsku, kad se pripremao za pisanje romana “Kad je Nina znala”. Radnja priče, fikcija utemeljena na stvarnim likovima i događajima, vodila nas je u Čakovec, Zagreb, Bakar, Crikvenicu i naposljetku na Goli otok. Naime, protagonistica romana je Židovka koja će se pridružiti partizanskom pokretu, ali će nakon rata potpuno nepravedno biti utamničena na Svetom Grguru i Golom otoku, da bi po izlasku otišla u Izrael i sudjelovala u osnivanju jednog kibuca. Provevši nekoliko dana u mojem autu uspio sam malo bolje upoznati čovjeka koji na toliko razina svakome može biti uzor i inspiracija.

Martin Previšić Goli otok nastao je na temeljima nacilogora i gulaga

Riječ je o jednom od najuglednijih živućih izraelskih književnika čija su djela prevedena na gotovo četrdeset jezika i koja se prodaju u stotinama tisuća primjeraka širom svijeta. Grossman je dobitnik brojnih uglednih svjetskih nagrada, a svojevremeno ga se spominjalo i kao jednog od mogućih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. Dok govori, a puno više voli slušati, David je tih, smiren i gotovo uvijek s osmijehom na licu. Svatko bi pomislio kako tom čovjeku ništa u životu ne nedostaje. Ali ipak nedostaje. Sin Uri, koji je kao 21-godišnji vojnik poginuo u ratu s Hezbolahom. Nakon ovoga saznanja većina bi mogla zaključiti kako je David Grossman ljut i bijesan, pristaša neke ekstremno desne izraelske političke stranke i osvetnički raspoložen prema Palestincima. A on je sve suprotno. Suosjećajan, tolerantan i miroljubiv. On je svjestan da nema monopol na bol i da nije jedini koji osjeća gubitak. On je dio zajednice koja se iz dana u dan povećava i u kojoj etničke, vjerske ili rasne razlike niti uvećavaju niti umanjuju muku. U tu zajednicu ne ulaziš kao Židov, katolik, musliman ili crnac. U nju ulaziš kad izgubiš nekoga koga voliš više nego sebe. Naravno, bol i gubitak izazivaju različite reakcije. Neki ostanu paralizirani i povuku se u sebe. Grossman je učinio upravo suprotno. Odlučio je otvoriti se javnosti i biti što glasniji. I dok ga širom svijeta poznaju kao uglednog književnika, u Izraelu je on poznat i kao jedan od najuglednijih mirovnih aktivista i žestokih kritičara desne, nacionalističke vlade predvođene Benjaminom Netanyahuom.

O čemu razmišlja, na što upozorava i čemu se nada David Grossman sad i hrvatski čitatelji mogu saznati zahvaljujući izdavačkoj kući Fraktura koja je odlučila s hebrejskog prevesti nekoliko njegovih javnih govora održanih u posljednjih nekoliko godina i objaviti ih kao jednu cjelinu pod nazivom “Cijena koju plaćamo”. Mnoge, posebno one neupućene, a bojim se da je takvih u hrvatskom društvu i najviše, Grossmanovi će stavovi iznenaditi, pa i šokirati. On je vrlo oštar u kritikama aktualne vlasti, političkih i vjerskih ekstremista. Govoreći o suzbijanju demokracije i uništavanju pravosuđa Grossman žalosno konstatira: “Možda je velika izraelska priča danas razbijanje iluzije da smo kao narod ujedinjeni i da tom jedinstvu trebamo težiti čitavim svojim bićem jer kako je moguće ostvariti istinsko jedinstvo između dijela nacije koji u njezinu drugom dijelu vidi stvarnu egzistencijalnu prijetnju?”.

ZEMLJA FILISTEJACA Palestinska država, ali koja? Priča o zemlji koja ne postoji

Zvuči poznato? E pa sljedeće riječi će zvučati još poznatije. Barem meni. “Mnogobrojnim je Izraelcima odjednom postalo jasno da se zemlju može voljeti ljubavlju koja nije kičasta i sentimentalna, ili fašističkim, idolatrijskim obožavanjem, već sasvim trezvenom ljubavlju koja Izrael želi pretvoriti u dom i iskreno teži životu u miru sa susjedima. Ljubavlju koja izvire iz razvijene i zrele svijesti, iz sad još dubljeg razumijevanja značaja demokracije, iz liberalizma i jednakosti. Iz slobode.”

Nedvosmislen je Grossman i u osudi okupacije palestinske zemlje koja traje već desetljećima, ali i (neriješenog, a inferiornog) statusa Arapa koji žive u Izraelu. S druge strane, svjestan je i da Izrael nije jedini krivac u cijeloj priči. Jer kako kaže: “Izrael je jedina zemlja na svijetu čiju je eliminaciju dopušteno otvoreno zazivati”. I ne samo zazivati. Pokušavaju to mnogi već desetljećima na različite načine. Hamasov pokušaj od 7. listopada 2023. sigurno je jedan od najsurovijih i najbesmislenijih. Pa ipak, i nakon svega, Grossman na pitanje - kako s takvim neprijateljem potpisati mirovni sporazum - odgovara: “Imamo li izbora?”. Zato je prestanak rata i nasilja, koji više nisu sredstvo, nego su odavno postali sami sebi cilj, preduvjet za bilo kakav pozitivan pomak. Pa čak i ako motivi za prestanak budu iscrpljenost i očaj, a ne nada i zanos.

“I to će nam biti dovoljno jer čini se da smo morali proći sam pakao ne bismo li došli do mjesta s kojega se, kad je dan izuzetno vedar, u daljini vidi rub raja”, razmišlja Grossman. Izrael Davida Grossmana trenutačno je, i pri najvedrijem danu, tako dalek da je jedva vidljiv. Ali nije i nevidljiv. Posebno ako bi svakoga dana sve više ljudi počelo gledati u istom smjeru kao i David.