Charles Chaplin, poznatiji kao Charlie Chaplin, engleski glumac, zvijezda nijemog filma, scenarist, redatelj i glazbenik, kojega je irski dramatičar George Bernard Shaw nazvao "jedinim genijem koji je proizašao iz filmske industrije", rođen je 1889. u Londonu. Umro je 1977. Karijera mu se protegnula na više od sedamdeset godina, od vodviljskih kazališta u Engleskoj, u kojima je nastupao kao dječak, pa gotovo do smrti. Ostao je upamćen po liku Skitnice, jednog od najprepoznatljivijih likova u povijesti filma, siromašnog lutalice otmjenog držanja, odjevena u uski kaput, prevelike hlače i cipele te karakteristični šešir, čiji su zaštitni znak bili štap i potkresani brkovi. Njegova najpoznatija ostvarenja su filmovi "Dijete", "Potjera za zlatom", "Svjetla velegrada", "Moderna vremena" i "Veliki diktator". Zbog političkih kontroverzi tijekom makartizma napustio je 1952. Sjedinjene Američke Države i ostatak života proveo u Švicarskoj. Chaplin je bio jedan od osnivača studija United Artists. Godine 1972. dobio je počasnog Oscara za izniman doprinos filmskoj industriji.

Prije stotinjak godina Chaplin je bio vjerojatno najpoznatija osoba na svijetu, što iz današnje perspektive, iz doba interneta i globalnih komunikacija, svijeta odvojena različitim jezicima i kulturama, djeluje pomalo nadrealno. Međutim, prije sto godina, u eri nijemog filma nije postojala jezična barijera. Chaplinovi filmovi s univerzalnim jezikom komedije obišli su cijeli svijet i bio je jednako poznat u Sovjetskom Savezu, Africi, Europi i SAD-u. Bio je podjednako hvaljen i zbog autobiografske knjige “Moja autobiografija” iz 1964., koja je nedavno, u prijevodu Mirne Čubranić, objavljena u Hrvatskoj. Knjigu je objavila zagrebačka Hena. Posebno je isticana prva trećina knjige u kojoj Chaplin u dikensovskoj maniri, s mješavinom tuge i humora, opisuje vlastito djetinjstvo u sirotinjskim dijelovima viktorijanskog Londona, obilježeno siromaštvom, očevim alkoholizmom i majčinim mentalnim tegobama, milje iz kojega je nastao Chaplinov legendarni Skitnica. Priča o Charlieju Chaplinu, jedna od najneobičnijih životnih priča 20. stoljeća, ujedno je i priča o nastanku kinematografije.

“Chaplinova umjetnost prelazila je granice filma i zahvaćala samu povijest. Priča o njegovu uspjehu ujedno je i priča o nastanku kinematografije”, napisao je novinar The New Yorkera u svojem osvrtu na Chaplinovu knjigu.

Chaplin je vlastitu životnu priču podijelio na tri cjeline: teško siromaštvo u Londonu, zapanjujući uspjeh u Hollywoodu i antikomunističku histeriju iz doba makartizma, zbog koje je napustio SAD i nastanio se u Švicarskoj. “Moja autobiografija” je i svjedočanstvo o umjetniku koji nije pristajao na konformizam, koji je, unatoč političkim pritiscima, ostao vjeran sebi, što je ujedno i jedna od paradigmatskih priča 20. stoljeća, o sukobu sirove i neprosvijećene političke moći i umjetničke autonomije.

Chaplinovi roditelji, majka Hannah i otac Charles, bili su zabavljači. Hannah je imala kratku i neuspješnu karijeru pod umjetničkim imenom Lily Harley, dok je Chaplinov otac bio popularan pjevač. Chaplin je rane godine proveo s majkom i bratom Sydneyjem u londonskoj četvrti Kennington. Hannah nije imala stalnih prihoda, zbog čega je Chaplin sa sedam godina poslan u sirotište.

Nakratko je, nakon toga, živio s majkom, koja je nakon toga Chaplina i njegova brata smjestila u Norwood Schools, ustanovu za siromašnu djecu. U rujnu 1898. Chaplinova majka smještena je u mentalnu bolnicu zbog psihoze koja je najvjerojatnije bila uzrokovana infekcijom sifilisa i pothranjenošću. Izliječena je, ali se ponovo razboljela 1903. godine te ponovno završila u bolnici, u koju ju je odveo 14-godišnji Charlie Chaplin, koji je nakon te epizode jedno vrijeme živio na ulici. Hannah je puštena iz bolnice osam mjeseci kasnije, ali se njezina bolest vratila.

U ožujku 1905. smještena je u bolničku ustanovu, gdje je ostalo do smrti, 1928. Chaplinov otac bio je teški alkoholičar koji je umro od ciroze jetre u dobi od 38 godina.

Chaplin je počeo nastupati u ranoj dobi, obilazeći glazbene dvorane, a kasnije je radio kao kazališni glumac i komičar. S 19 godina potpisao je ugovor s kompanijom Freda Karna. Karno je u početku bio oprezan. Smatrao je Chaplina “blijedim, krhkim, namrgođenim mladićem” koji je “izgledao previše sramežljivo da bi učinio išta dobro u kazalištu”. Međutim, tinejdžer je ostavio dojam već prve večeri u The London Coliseumu i brzo je potpisao ugovor. Chaplin je počeo glumiti niz sporednih uloga, da bi 1909. napredovao do glavnih uloga. U travnju 1910. dobio je glavnu ulogu u skeču “Jimmy Neustrašivi”, koji je postigao veliki uspjeh.

Karno je odabrao Chaplina kao svoju glavnu zvijezdu na turneji u SAD-u. (S njim je na turneju krenuo i komičar Stan Laurel, koji je također postao velika zvijezda nijemoga filma kao dio komičnog dua Laurel i Hardi. Nastupao je sa svojim komičarskim partnerom Oliverom Hardyjem u 107 kratkih i dugometražnih filmova.) Turneja je trajala gotovo dvije godine.

Skupina se vratila u Englesku u lipnju 1912., što je Chaplinu teško palo. Imao je “uznemirujući osjećaj ponovnog potonuća u depresivnu svakodnevicu” i stoga je bio oduševljen kad je nova turneja započela u listopadu. Šest mjeseci nakon početka druge američke turneje, Chaplin je pozvan da se pridruži New York Motion Picture Company. Sastao se s tvrtkom i potpisao ugovor od 150 dolara tjedno. Prototip Skitnice pojavio se u drugom Chaplinovu američkom filmu, “Mabel’s Strange Predicament”. Njegov interes za prosjake dolazio je iz različitih izvora, a Chaplin je kao glavni utjecaj naveo strip o skitnicama “Weary Willie and Tired Tim” iz londonskog strip časopisa Illustrated Chips. Za drugi nastup pred kamerom Chaplin je odabrao kostim s kojim se poistovjećivao. Proces je opisao u autobiografiji: “Htio sam da sve bude kontradikcija: hlače široke, kaput uski, kapa mala i cipele velike. Dodao sam mali brk, za koji sam zaključio da će učiniti lik starijim bez skrivanja izraza lica. Nisam imao pojma o liku. Ali čim sam se obukao, odjeća i šminka učinili su da se osjećam kao osoba kakva je on bio. Počeo sam ga upoznavati, i kad sam izašao na pozornicu, bio je potpuno rođen”.

Chaplin je nakon toga prešao u novu producentsku kuću, Essanay Film Manufacturing Company iz Chicaga. Pridružio se studiju krajem prosinca 1914., gdje je počeo osnivati ansambl stalnih glumaca, glumaca s kojima je stalno surađivao. Kao glavnu glumicu angažirao je Ednu Purviance, koju je upoznao u kafiću.

Tijekom osam godina s njim glumila je u 35 filmova. Par je također razvio romantičnu vezu koja je trajala do 1917. Chaplin je uspostavio visoku razinu kontrole nad svojim filmovima i počeo je posvećivati više vremena i pažnje svakom filmu. Lik Skitnice postao je nježniji i romantičniji.

Po mišljenju kritičara, film “The Tramp” iz 1915. predstavlja prekretnicu u tom smislu, zbog čega su Chaplina počeli cijeniti i ozbiljni filmski kritičari. Tijekom 1915. Chaplin je postao kulturni fenomen.

Trgovine su bile opskrbljene Chaplinovom robom, pojavljivao se u crtićima i stripovima, a o njemu je napisano nekoliko pjesama. Kako je njegova slava rasla širom svijeta, postao je prva međunarodna zvijezda filmske industrije.

Chaplin je napisao, režirao, producirao, montirao i skladao glazbu za većinu svojih filmova.

Bio je perfekcionist, a njegova financijska neovisnost omogućila mu je da godinama radi na razvoju i produkciji filma. Mnogi njegovi filmovi sadrže društvene i političke teme, kao i autobiografske elemente.

Bio je napadan u britanskim medijima jer nije sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Branio se tvrdeći da bi se borio za Britaniju ako bi bio pozvan i da se prijavio za američki vojni rok, ali ga nijedna zemlja nije pozvala.

Chaplin u autobiografiji ne govori o burnom ljubavnom životu i nesretnim brakovima, što su mu pojedini kritičari zamjerali.

Chaplin se prvi put vjenčao 1918. Stupio je u brak sa 16-godišnjom glumicom Mildred Harris, koja je tvrdila da je trudna.

Ubrzo nakon toga utvrđeno je da je trudnoća lažna.

Chaplin nije bio zadovoljan tom vezom i, osjećajući da mu brak sputava kreativnost. Harris je tad već bila zakonito trudna, a 1919. rodila je sina, koji je preminuo tri dana kasnije. Brak je završio u travnju 1920., a Chaplin je u autobiografiji objasnio da su bili “nepomirljivo pogrešno povezani”.

Sredinom 1920-ih, tijekom snimanja “Potjere za zlatom”, koji je Chaplin smatrao svojim najboljim filmom, Chaplin se drugi put oženio.

Lita Grey, Chaplinova druga supruga, bila je tinejdžerska glumica, prvotno predviđena za glumicu u filmu, čija je iznenadna objava trudnoće prisilila Chaplina na brak.

Ona je imala 16, a on 35 godina, što znači da je Chaplin mogao biti optužen za silovanje maloljetnice prema kalifornijskom zakonu. Stoga je dogovorio diskretno vjenčanje u Meksiku u studenom 1924. Upoznali su se tijekom njezina djetinjstva, a ranije se pojavila u njegovim filmovima “Dijete” i “The Idle Class”. Njihov prvi sin, Charles Spencer Chaplin III., rođen je 1925., a Sydney Earl Chaplin u ožujku 1926. Bio je to nesretan brak, a Chaplin je provodio duge sate u studiju kako bi izbjegao susret sa suprugom.

U studenome 1926. Grey je uzela djecu i napustila obiteljski dom. Uslijedio je razvod u kojem je Lita optužila Chaplina za nevjeru, zlostavljanje i “izopačene seksualne želje”.

Želeći završiti slučaj bez daljnjih skandala, Chaplinovi odvjetnici pristali su na novčanu nagodbu od 600.000 dolara - najveću nagodbu koju su dotad dodijelili američki sudovi.

Manje od pet mjeseci nakon razvoda, bivši batler Lite Gray, Don Solovich, ubijen je u Utahu. Pojedini mediji pisali su o Chaplinovoj umiješanosti u ubojstvo.

Chaplinova treća supruga bila je 21-godišnja glumica Paulette Goddard, koju je upoznao 1932., s kojom je krenuo na putovanje Europom, nakon čega su posjetili Japan. Dan nakon dolaska u Japan premijer Inukai Tsuyoshi ubijen je od strane ultranacionalista.

Izvorni plan grupe bio je izazvati rat sa SAD-om ubojstvom Chaplina na prijemu dobrodošlice koji je organizirao premijer, no plan je propao zbog odgođene javne objave datuma događaja. Do 1938. par se udaljio jer su se oboje snažno posvetili svojem radu, iako je Goddard ponovno bila njegova glavna glumica u njegovu sljedećem igranom filmu “Veliki diktator”. Na kraju se razvela od Chaplina u Meksiku 1942.

Sredinom 1940-ih Chaplin je bio uključen u niz suđenja koja su mu zaokupljala većinu vremena.

Problemi su proizašli iz njegove afere s ambicioznom glumicom Joan Barry, s kojom je povremeno bio u vezi. Barry, koja je pokazivala opsesivno ponašanje i dva puta je uhićena nakon što su se rastali, ponovno se pojavila sljedeće godine i objavila da je trudna s Chaplinovim djetetom. Budući da je Chaplin porekao tužbu, Barry je protiv njega podnijela tužbu za utvrđivanje očinstva.

Ravnatelj FBI-a J. Edgar Hoover, koji je dugo sumnjao u Chaplinove političke sklonosti, iskoristio je priliku da stvori negativan publicitet o njemu. Kao dio kampanje blaćenja, FBI je naveo Chaplina u četiri optužnice povezane sa slučajem Barry.

Najozbiljnija od njih bila je navodno kršenje Mannova zakona, koji zabranjuje prijevoz žena preko državnih granica u seksualne svrhe. Tri optužbe nisu imale dovoljno dokaza za pokretanje postupka pred sudom, ali suđenje po Mannovu zakonu započelo je u ožujka 1944.

Chaplin je oslobođen dva tjedna kasnije. Kćer Joan Barry, Carol Ann, rođena je u listopadu 1943., a tužba za utvrđivanje očinstva dospjela je na sud u prosincu 1944.

Nakon dva mukotrpna suđenja, u kojima ga je tužitelj optužio za “moralnu izopačenost”, Chaplin je proglašen ocem. Dokazi iz krvnih testova koji su upućivali na suprotno bili su odbačeni. Sudac je naložio Chaplinu da plaća alimentaciju dok Carol Ann ne navrši 21 godinu.

Na medijsko izvještavanje o tužbi utjecao je FBI, koji je davao informacije medijima koji su prikazivali Chaplina u izrazito kritičkom svjetlu. Kontroverze oko Chaplina povećale su se kad je objavljeno da se oženio svojom štićenicom, 18-godišnjom Oonom O’Neill, kćeri američkog dramatičara Eugenea O’Neilla.

Chaplina, tad 54-godišnjaka, sedam mjeseci ranije upoznao je s njom filmski agent.

U autobiografiji je Chaplin susret s O’Neill opisao kao “najsretniji događaj u svojem životu” i tvrdio da je pronašao “savršenu ljubav”. Par je ostao u braku do Chaplinove smrti i imao je osmero djece.

Chaplin je “Velikog diktatora” zaključio petominutnim govorom u kojem se založio protiv rata i fašizma.

Filmski kritičar Charles Maland ovo je otvoreno propovijedanje identificirao kao okidač pada Chaplinove popularnosti: “Od sada nadalje nijedan filmski obožavatelj nikad neće moći odvojiti dimenziju politike od Chaplinova zvjezdanog imidža”.

Winstonu Churchillu i Franklinu D. Rooseveltu svidio se “Veliki diktator”, kojega su vidjeli na privatnim projekcijama prije njegovog izlaska. Roosevelt je potom pozvao Chaplina da pročita posljednji govor iz filma na radiju tijekom svoje inauguracije u siječnju 1941.

Chaplinov sljedeći film je crna komedija “Gospodin Verdoux”, priča o francuskom bankovnom službeniku Verdouxu koji gubi posao te se počinje ženiti i ubijati bogate udovice kako bi uzdržavao obitelj. Ideja za film došla je od Orsona Wellesa, koji je želio da glumi u filmu o francuskom serijskom ubojici Henriju Desireu Landruu. Chaplin u filmu kritizira kapitalizam tvrdeći da potiče masovna ubijanja kroz ratove i oružje za masovno uništenje.

Zbog toga je film izazvao kontroverze kad je izašao u travnju 1947. Chaplin je bio izviždan na premijeri, a bilo je i poziva na bojkot. “Gospodin Verdoux” bio je prvi Chaplinov film koji je doživio komercijalni neuspjeh. Uslijedile su optužbe da je komunist, jer se tijekom Drugog svjetskog rata zalagao za otvaranje Drugog fronta kako bi pomogao Sovjetskom Savezu. Bio je također prijateljski nastrojen prema nekoliko osumnjičenih komunista i prisustvovao je događajima koje su održavali sovjetski diplomati u Los Angelesu. U političkoj klimi Amerike 1940-ih te aktivnosti donijele su Chaplinu stigmu “opasno progresivne i amoralne” osobe. FBI je 1947. pokrenuo službenu istragu protiv Chaplina, koji je negirao da je komunist, ali je smatrao da je vladin pokušaj suzbijanja ideologije neprihvatljivo kršenje građanskih sloboda.

Otvoreno je prosvjedovao protiv suđenja članovima Komunističke partije i aktivnosti Odbora za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma. Godine 2003. deklasificirani britanski arhivi britanskog Ministarstva vanjskih poslova otkrili su da je George Orwell tajno optužio Chaplina da je tajni komunist i prijatelj SSSR-a. Chaplinovo ime bilo je jedno od 35 koje je Orwell dao Odjelu za informacijska istraživanja, tajnom britanskom odjelu za propagandu iz doba Hladnog rata koji je blisko surađivao s CIA-om.

Chaplin je svjetsku premijeru sljedećeg filma, “Limelight”, održao u Londonu, koji je i mjesto radnje filma. Dok je napuštao Los Angeles, izrazio je predosjećaj da se neće vratiti. U New Yorku se u rujnu 1952. ukrcao sa svojom obitelji na brod “Queen Elizabeth”, a već sljedećeg dana američki državni odvjetnik James P. McGranery ukinuo je Chaplinovu dozvolu za ponovni ulazak u SAD.

“Hoću li se vratiti u tu nesretnu zemlju ili ne, nije mi bilo važno. Volio bih im reći da što prije se riješim te atmosfere pune mržnje, to bolje, da sam umoran od američkih uvreda i moralne nadmenosti”, napisao je Chaplin.

Chaplinova obitelj nastanila se u Švicarskoj, na imanju od 14 hektara u blizini Ženevskog jezera. Chaplin je umro 1977., a već sljedeće godine zbio se bizaran incident dostojan Chaplinovih najboljih komedija. U ožujku 1978. Roman Wardas i Gantcho Ganev iskopali su Chaplinovo tijelo iz groba i zatražili otkupninu. Par je uhvaćen u velikoj policijskoj akciji u svibnju, a Chaplinov lijes pronađen je zakopan na polju u obližnjem selu Noville. Ponovno je pokopan na groblju Corsier u armiranobetonskoj grobnici.

Društveni angažman bio je neizostavni dio Chaplinovih filmova, još od ranih dana njegove karijere. Prikazivao je s empatijom društvene autsajdere i isticao poteškoće siromašnih. Kasnije, kad je razvio snažan interes za ekonomiju, osjećao je obvezu javno iznositi svoja stajališta te počeo u svoje filmove uključivati otvorene političke poruke. U “Modernim vremenima” prikazuje sumorne uvjete u kojima su radili siromašni radnici, dok u “Velikom diktatoru” parodira Hitlera i Mussolinija.

U “Gospodinu Verdouxu” kritizirao je rat i kapitalizam, a u filmu “Kralj u New Yorku” napadao je makartizam. Nekoliko Chaplinovih filmova uključuje autobiografske elemente, a psiholog Sigmund Freud vjerovao je da Chaplin “uvijek glumi samo sebe onakvog kakav je bio u svojoj tmurnoj mladosti”. Rani Chaplinov film “Dijete”, tvrdi Freud, odraz je Chaplinove traume iz djetinjstva zbog slanja u sirotište.

Glavni likovi u “Limelightu” sadrže elemente iz života Chaplinovih roditelja, a “Kralj u New Yorku” referira se na Chaplinov politički progon od strane vlade SAD-a. Mnogi njegovi setovi, osobito u uličnim scenama, snažno su slični Kenningtonu, u kojemu je odrastao. Psihoanalitičar Stephen M. Weissman tvrdio je da se Chaplinov problematičan odnos s mentalno bolesnom majkom često odražava u njegovim ženskim likovima i želji Skitnice da ih spasi.