Njegov je pisac bio Émil Cioran. Često je o Cioranu govorio, citirao ga, prenosio mi anegdote iz njegova života. Osim smrtne teme, mračnog individualizma i pesimizma, Cioranu ga je vukla njegova lakoničnost. Ono što je Steiner bio u Vaništinom crtežu, naročito na onih nekoliko munjevitih Krležinih bolničkih skica, to je Cioran bio u njegovim proznim fragmentima. U tim je minijaturama uvijek bilo dovoljno prostora da u njih stane cijeli bezdan, i smrt. Istodobno, bio je čitatelj vrlo debelih knjiga. U “Dobrostivima” Jonathana Littella, primjerice, leži Vaništin duh. Kada sam taj monumentalni roman prvi put čitao, jasno sam mogao osjetiti da ga je Vaništa, makar i izvan vremena, čitao. I da je svom karlovačkom i cjeloživotnom prijatelju Slavku Goldsteinu poslije govorio što je tako veliko u toj knjizi, i da mu je opisivao njezine boje, oblike i mirise, i nije se dao prekinuti, premda mu je Slavko, uz osmijeh, govorio: Znam ja to, Jozo, znam! No, premda je ono o čemu se u “Dobrostivima” govori tako blisko sudbinama Goldsteinova roda, duh i tema su Vaništini. Njegova je, posve paradoksalno, i ta monumentalnost. Vaništa naime, naročito u svojim minijaturama, crtač je, slikar i pisac monumentalnih djela. I na “Kremšniti” iz 1958. mjesta je za bezdan i smrt. On prazninu prikazuje uglavnom na malim formatima. U tim prikazima sjećanje je na Milana Steinera.

“Ne želim umrijeti osramoćen!”, rekao mi je tiho, progovarajući iz sumraka i iz protusvjetla, tako da sam vidio samo obrise njegove uske gole glave i ušiju - ne znam zašto i otkad, ali mene gole ljudske uši podsjećaju na logoraše u koncentracijskim logorima, u redovima za krematorij - “Ne želim umrijeti osramoćen!”, rekao mi je Josip Vaništa, po mom povratku iz Sarajeva, s majčinog pogreba, a da ja nisam razumio zašto to govori meni. Prethodno sam mu opisao kako je izgledao sprovod, rekao sam mu da mi je to bilo treći put da idem istim putem od katoličke kapelice prema tom dijelu sarajevskog groblja Bare. Rekao je da zna kako to groblje izgleda, da je gledao projekt, i fotografije u nekoj knjizi. Ali neka mu svejedno opišem. Rekao sam mu da sam prvi put tim putem išao kad smo sahranjivali moju rodicu Vesnu. Bilo joj je dvadeset i sedam kada je poginula u Moskvi. Dopremili su je u Sarajevo u pocinčanom limenom kovčegu, s prozorčićem. Taj kovčeg prebačen je zatim u veći drveni kovčeg. A sahrana nije bila na katoličkoj, nego na starokatoličkoj parceli. Zato što su tamo rasle breze, a Vesnin je otac, grizodušni moj ujak Dragan, htio je da njegova kći počiva pod brezama. Interesantno, rekao sam Vaništi, danas tih breza više nema. Drugi put istim sam putem, iza istih kolica, išao osam godina kasnije, kada smo sahranjivali Nonu. Na njezinom je kovčegu sa stražnje strane bila mjedena pločica, s imenom i prezimenom i pogrešnom godinom smrti: 1996. To sam primjetio, jer sam išao odmah iza kolica. Mogao sam uputiti reklamaciju, zaustaviti sprovod! Možda bi imalo smisla, govorio sam začuđenom Vaništi, jer ta je, pogrešno upisana 1996, bila prva sarajevska poslijeratna godina. Treći put tim putem prolazim za svojom majkom. Ali više to nisu kolica, s kotačima koji podsjećaju na kotače bicikla, i koji se, isto kao na biciklu, pumpaju zrakom. Moja majka vozi se u kovčegu položenom na električni automobil, koji se kreće brzinom naših koraka. Vrijeme je bilo pred snijeg, govorim Vaništi. “Oprostite što to kažem”, kaže mi on, “ali bi možda ljepše bilo da je pao.” Da, ljepša bi bila slika, ali sve bi drugo teže bilo, odgovaram mu. Poslije taj neobični razgovor zapisujem u svoju bilježnicu. Vjerojatno ga ne bih zapisao da mi Vaništa nije rekao: “Ne želim umrijeti osramoćen!”

Sebi ću poslije objasniti da mi je tu rečenicu izgovorio zato što sam mu - tada već davno - nabavljao Jankélévitchevu knjigu o smrti. Ali lako može biti i da nije tako bilo. Premda mogu opisati, čak i vrlo precizno, što je meni bio Josip Vaništa, zapravo ne mogu ni naslutiti što sam ja bio njemu. Nakon prvog pisma koje mi je poslao na adresu Nedjeljne Dalmacije, u sljedećih dvadesetak godina koliko je potrajalo naše poznanstvo, još mi je desetak puta pisao, na dvije privatne i jednu redakcijsku adresu. Sva su ta pisma imala istu vizualnu i fizičku formu: u bijeloj ili u plavoj kuverti (onoj koja je nekad asocirala na korupciju), s adresom koja je rukom napisana, bio je pelir papir, s tekstom otisnutim na istom pisaćem stroju, na kojem bi katkad bile i dvije-tri ispravke kemijskom olovkom. Svako je pismo imalo datum, i svako je rukom potpisano.

Tekst pisma nije se formalno razlikovao od narativnih minijatura i priča u Vaništinim knjigama. Osim što bi pri vrhu bila riječ osobnog obraćanja, dok bi u dnu ponekad, jednom ili

dvaput, bila informacija iz životne svakodnevice. U tim pričama iz njegovih pisama uvijek je postojao razlog zašto su pisane baš meni. Taj razlog ticao se nečeg što sam prethodno javno rekao ili napisao. A sve su se priče događale njemu, ili su se ticale nečega što je on svojim očima iz prikrajka gledao. Recimo, doma obitelji Goldstein u Karlovcu, godine 1941.

Mimo pisama, slao je potpisane dopisnice s pozivom na izložbu. Hladno, kafkijanski administrativno formulirane, te Vaništine pozivnice bi me obveselile, jer su bile znak nekoga neobičinog života. Nakon jedne takve izložbe, u svom sam novinskom prikazu napisao da volim Vaništine crteže prisavske magle, iz koje izranjaju telegrafski stupovi i žice. Uslijedio je telefonski poziv s broja 095 9042 894. Vaništa nije dobro, rekla mi je Nives, ali je nešto pripremio za mene. To je značilo da se nećemo vidjeti. Pomislio sam: nikad se više nećemo vidjeti.

Našao sam se s Nives, koja mi je donijela tu sliku, na čijoj su poleđini podaci o tehnici i o godini nastanka. Neće od toga proći dugo vrijeme, a umrijet će Nives Gajdobranski. Nakon njezine smrti dvaput ću još posjetiti Vaništu. Jednom u društvu Ivana Posavca, koji će ga fotografirati uz sliku Ljube Babića, od koje se, premda njezin vlasnik, morao rastati. Volim tu Posavčevu fotografiju. U vrijeme kada nije bio dobro, pa se nismo ni nalazili, Vaništa je napisao pismo u kojem govori da mu se intenzivno bliži smrt, i da je to otkrio tako što mu se raspao rukopis. Čim se čovjeku raspadne rukopis, on umire. Nikada to poslije nije spomenuo, niti sam ja njemu spominjao da o tome ponešto znam.

Todor Švrakić: Bez naziva, akvarel, godina nepoznata

U zbunjujućem neredu, u suterenu u koji se silazi niz tri stube, u Ulici Đure Jakšića, blizu Knez Mihajlove, najglasnije i najturističkije beogradske ulice, nalazi se Antikvarnica Dveri. Za razliku od zagrebačkih antikvarijata, uglavnom skupih i sređenih, u kojima se dobro zna što kome pripada, kao i što se gdje prodaje, u Dverima vlada vječiti kaos čovjekove duše. Volim to mjesto, premda rijetko u njega zalazim. Plašim se onoga što bih tu mogao zateći. Godine 2009. ili 2010, jednoga vrućeg ljeta, sišao sam u Dveri, i negdje u kutu, među bezvrijednim knjigama, ugledao u zlatan okvir uokviren, prašnjav i zastakljen akvarel. Motiv na njemu bio mi je dobro poznat, ali i ruka koja je vodila kist. Poznat mi je, odavno već, i potpis u donjem desnom uglu, inicijal imena i prezime u krupnoj štampanoj ćirilici. Pun ozarenja gledao sam tu sliku, okretao je s jedne na drugu stranu, dok me je sa strane, mračan, promatrao domaćin Dveri. Upitao sam, lišen nade, koliko ovo košta. Trista evra!, odgovorio je, uvjeren da će me odbiti. U redu, rekao sam. Iznenadio se, ali samo nakratko. Dobro, a šta će vam to? Todor Švrakić, vi znate ko je Todor Švrakić? Rekoh: Znam! A znam i ovo što mu je na slici: Sarajevo, mahala na Kovačima. Godina je, vjerojatno, 1920. Ili neka oko 1920. Dobro, a šta će vam to?

Mučio me je taj čudni čovjek još neko vrijeme, a ja sam mu pripovjedao o Todoru Švrakiću i o Kovačima, i o hamalinu na slici, koji se uspinje uz kamene basamake, pridržavajući lijevom rukom dasku, po kojoj su poredani somuni. I sve što sam mu govorio, dok me je on mrko i krajnje neraspoloženo mjerkao, samo je podizalo cijenu onom što je on prodavao. Rekao sam mu i to da mislim kako ova slika više ne vrijedi ništa nikome u ovom gradu, kao ni u onom gradu koji je na slici naslikan, ali da je meni vrlo dragocjena, pa ga molim da mi je proda.

Tako je, na kraju, i bilo. Dok smo tu sličicu 33x23 centimetra vozili u Zagreb, imao sam osjećaj da sam nabavio nešto dragocjeno. I bio sam zahvalan tom mračnjaku iz Dveri što dragocjenost nije pokušao naplatiti prema onoj vrijednosti koju je slika imala za mene, nego ju je prodao po cijeni po kojoj je dugo ostajala neprodana.