Novčanicu od 5000 dinara Narodna banka Jugoslavije izdala je 1. svibnja 1985. U prvoj seriji, što novčanicu danas čini numizmatičkim raritetom, koji se u rano proljeće 2026. mogao preko Interneta kupiti po cijeni od 50 eura, kao godina Titove smrti navedena je - 1930. O tome se 1985. nije govorilo, niti je baš i bilo onih koji bi s povečalom u ruci proučavali novu novčanicu, i na njoj primijetili kako najsitnijim fontom, gore uz lijevu marginu, pokraj Titove glave piše 1892. - 1930. Ali je, kako to već biva, greška na nadležnom mjestu primjećena, te je već u sljedećoj seriji novčanica i ispravljena.

Bila je to prva banknota s Titovim likom u povijesti Jugoslavije. Izdana usred mandata Milke Planinc, prve premijerke u povijesti te zemlje, čija će uprava biti upamćena po nestašicama u trgovinama, po šećernim tablama umjesto čokolade, i po inflaciji. Nacionalna je valuta neprestano gubila na vrijednosti, po novčanicima građana množile su se nule, a vlada drugarice Planinc nije pronalazila način da se ekonomskim sredstvima tome suprotstavi. Inflacija je u doživljajima običnih ljudi i u imaginaciji zajednice doživljavana kao neizlječiva bolest, čije je napredovanje stvaralo slutnje onoga strašnog, čovjekovom umu i duhu nezamislivog kraja, koji se naziva smrću. I kao što ne postoji formula vječnog života, barem je za ateiste nema, i nema načina da se u životu izbjegne smrt, tako nema načina ni da se pobijedi inflacija. Sve se, još od onog posljednjeg prednovogodišnjeg Titovog govora, s kraja 1979, kojim je najavio epohu ekonomske stabilizacije, pokušalo u borbi s inflacijom, i da se smanjuje osobna i javna potrošnja, i da se reduciraju troškovi države, i da se ograniči rast plaća i mirovina, i da se obuzda uvoz svih gotovih proizvoda, a onda i da se sve to pokuša obrnuti, ali bilo je uzalud, jer bi inflacija nakon vrlo kratkih posustajanja nastavljala rasti. I kao što se bolesnik nakon što obiđe pola svijeta tražeći lijeka svojoj neizlječivoj boljki na kraju obrati čudotvorcima, koji bolest bolest liječe tako što je pretvore u metaforu ili u simbol, i onda se protiv nje bore unutar jednoga drukčijeg, imaginiranog svijeta, tako su na kraju u Saveznom izvršnom vijeću došli do ideje da na novu najveću novčanicu stave lice druga Tita. Naime, svih prethodnih godina i desetljeća, dok je u zemlji uzdizan i pripitomljivan kult druga Tita, njegove slike visile su po učionicama, u svim javnim uredima, u sudnicama i po privatnim dućanima, njegov profil krasio je raznobojne poštanske markice, i već je u svakoj od osam republika i pokrajina postojao po jedan grad nazvan njegovim imenom, jedan tabu nije prekršen: Titov lik na novčanici. Razlog je svih tih godina bio jedan isti: novac tokom vremena gubi na vrijednosti, pa ako danas stavimo Tita na najveću novčanicu, što ćemo kada dođe dan kad je potrebno načiniti još veću novčanicu, koga ćemo onda staviti na nju? Neće se saznati kome je i kako na um palo, drugarici Milki Planinc ili nekom od njezinih ministara, da se protiv inflacije pokuša boriti slikom druga Tita na novčanici. Inflacija se, međutim, pokazala savršeno neosjetljivom na Titov kult, cijene su rasle, štampala se serija za serijom novčanica s njegovim licem, i već je u dvije godine tako devalvirala da je 1987. dizajnirana i izdana banknota od 20.000 dinara, na kojoj je bio lik rudara, zabrinutog izraza lica. Bio je to mladi Alija Sirotanović, tada još uvijek živ, i poživjet će sljedeće tri godine, uz novčanicu sa svojom slikom, sve dok se 16. svibnja 1990. ne oprosti s ovim ludim svijetom i tom nesretnom zemljom kojoj je posvetio sve svoje životne snage. Vrlo kratko je, ni godinu dana, Alijina novčanice najviše vrijedila, jer se već 1988. pojavila banknota od 50.000 dinara, s licem nepoznate djevojke i slikom Dubrovnika. Vrijedila je deset Tita.

Dana 1. siječnja 1990. provedena je posljednja denominacija valute u povijesti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Od tog je dana 10.000 novih dinara, valute koja je imala oznaku YUD, vrijedilo 1 konvertibilni dinar, čija je oznaka postala YUN. Bilo je to doba samrtničke živosti, pod vladom Ante Markovića, u zemlji koja će skončavati tokom sljedeće, 1991. godine. Početkom 1991. Srbija pod upravom Slobodana Miloševića vrši provalu u monetarni sistem i ostalim republikama otima ozbiljnu količinu novca, a u lipnju iste godine Hrvatska i Slovenija izlaze iz sustava, i otad se novac tiska samo za preostale četiri republike i dvije pokrajine. Posljednja novčanica izdana u SFRJ, posljednja za mog života u Sarajevu i u predratnoj Bosni, opet je vrijedila 5000 dinara. Na njoj je bilo lice Ive Andrića. U rukama sam je, svježe otisnutu, držao pred novu 1992. godinu. Od Tita do Andrića protekla je tako jedna kratka povijest, kojoj nije nedostajalo romanesknih elemenata. Mimo njih će, iz kasnije perspektive djelovati potpuno nestvarno.

U vrijeme kada izrađuje "Dva života Tita" Mladen Stilinović već živi u sljedećoj državi. Ali njegov rad ne može se tako jednostavno shvatiti kao refleksija na prošlo vrijeme. Tito u ulozi

kafanskog muzičara, s novčićem nalijepljenim na čelo, dvostruka je metafora i vrelo iz kojeg se rađaju dvije velike naracije. Prva je inflatorna, ali se ne tiče novca, nego kulta ličnosti. Narodni se svetac nakon četrdesetak godina dvostrukog, trostrukog, stostrukog posvećivanja u samo nekoliko godina sveo na ništa ili na prazno lice prošlosti. Druga je nostalgična i naknadno raspričava pripovijest o lakomislenom životu pod Titovom ikonom, o lakom i bezbrižnom samoupravnom kršćanstvu bez Krista. Ovaj Stilinovićev rad iz 1992. svjedoči o lakoći s kojom se u nas mijenjaju vremenske prilike. Naime, da je isti rad - recimo s Titovom slikom s poštanske marke, jer novčanice još uvijek nije bilo - načinio desetak godina ranije, umjetnik bi u najboljem slučaju završio na policijskom ispitivanju, u novinama bio bi oglašen kao državni neprijatelj i antikomunist, a rad bi mu bio sabranjen. U 1992. Stilinović je, suprotno tome, s ovakvim radom mogao biti označen samo kao nostalgičan i zakašnjeli štovatelj Titova kulta.

16. Željko Prstec: Jerga, serigrafija, E/A, 2000. 3,5 x 4,5 cm, 2002.

Minijatura, otisnuta na ručno izrađenom papiru. Anđelčić čupavih tamnih kosa i s bradom, u pokrpanom haljetku, nalik spavačici, u rukama drži golemu, od sebe veću olovku, drži je kao poplje pred pohod, olovka je dobro naoštrena, na drugom kraju ima gumicu. Umjesto krila za leđima, nad glavom mu je propeler, koji naokolo rastjeruje kapi, vjerojatno suze. Nad njime lebdi, u sfumatu, još jedan krilati anđelak, likom isti on.

Sličica je rad Željka Prsteca, inženjera elektrostrojarstva, koji je osamdesetih radio kao šef tehnike u varaždinskom kazalištu, da bi se potom odmetnuo u slobodne umjetnike i sljedećih se četrdesetak godina bavio likovnim radom, uglavnom grafikom. Živi crtajući anđele, stvara prizore koji podsjećaju na tradiciju hrvatske slikarske naive, ali na neki drukčiji, pomaknut i osoben način. Varaždin se, kao u kalup olovo, izlijeva u epitet baroknog grada, a Prstec je u posljednjih tristotinjak godina, koliko je od baroka prošlo, glavni varaždinski anđelotvoritelj.

U petak, 6. listopada 2000. godine u varaždinskom je kazalištu izvedena predstava po mom dramskom komadu, naslova "Ti si taj anđeo".

Drama, objavljena iste godine kao knjiga istog naslova, ima prozni uvod koji glasi ovako:

U novom dijelu grada rođenom s druge strane rijeke, u neboderima, tamo gdje ulice nose čudna imena ili se razlikuju samo po brojevima, gdje zapravo i nema ulica, nego se ulicama zovu samo prolazi između nebodera ili široke četverotračne prometnice koje su neki bastard između avenija i autoputova, tamo gdje ne rade kina i kazališta i gdje su samo velike samoposluge u kojima se najviše kupuje petkom, nakon završetka radnog tjedna, tamo gdje grad najviše izgleda kao grad, ali ga nitko tako ne zove, nego svi kažu - idem u grad! - kada autobusima, tramvajima, trolejbusima i podzemnim željeznicama odlaze prema centru, tamo gdje su zidovi ispisani nerazumljivim šarenim grafitima, rukom koja se nije plašila policije, tamo gdje je sve sivo od socijalizma ako je socijalizma bilo i gdje tisuće prozora sliči grafikonima iz socioloških istraživanja na kojima netko samo treba ucrtati crvenu liniju procvata i katastrofe, tamo gdje s najviših katova kroz male zahodske prozorčiće iskaču očajnici, tamo gdje za vjetrovitih dana mokro rublje leti s balkona i spušta se na asfalt nekoliko kilometara dalje, tamo na mjestu koje nikad nije viđeno na razglednici grada živi se u haustorima i stanovima, iza zaključanih vrata, u dnevnim i spavaćim sobama, iza dobro izoliranih zidova obloženih azbestom, u kuhinjama, ispod slavina u kojima voda nikad nije ni sasvim topla, ni sasvim hladna, jer su cijevi preblizu jedna drugoj pa se međusobno hlade i griju, tamo gdje ne postoji slika svijeta jer je svijet zatvoren i pregrađen u tisuće različitih slika koje se nikada ne otvore jedna prema drugoj, baš tamo žive ljudi koji grad čine milijunskim i puno većim nego što bi bio da je onakav kakav je u centru, u mjesto na koje se misli kada se odlazi - u grad.

U neboderu od šesnaest katova osamdeset je stanova. U svakom živi četvero njih, muškarac, žena, dijete i pas ili je raspored i brojnost drugačija, ali je smisao isti. U dvije stotine takvih nebodera živi šezdeset pet tisuća ljudi, a u onim širokim, sivim, ružnim zgradama s mjenjačnicama i penzionerskim domino-klubovima u prizemlju, živi ih još toliko. To je sto trideset tisuća ljudi na prostoru koji nije veći od nekog malo razvučenog ravničarskog sela. Nakon toga dolazi široka prometnica s mračnim pothodnikom i novo naselje s još dvjesto nebodera i nizom širokih sivih petokatnica. Ljudi ne prelaze bez velike potrebe s jedne na drugu stranu prometnice osim ako jedno naselje ima bolju samoposlugu od drugog, ali ako i pređu vraćaju se brzo, pomireni sa svojim neboderima, bez namjere da se mire i upoznaju s drugim neboderima.

Jednoga dana ključna riječ, ona koja se prisluškuje sa satelita - o čemu pišu novine, ali puno uvjerljivije svjedoče paranoici - bila je riječ anđeo. Među stotinama tisuća ljudi jednog novog grada najmanje devedeset i šest je izgovorilo ili čulo istog dana riječ anđeo. Dogodilo se to u trideset jednoj situaciji, njihovi motivi bili su raznovrsni, pa je takvim postalo i samo značenje riječi. Oko svake riječi, pa i riječi anđeo, može se okupiti čitav ljudski svijet, sve ono što ljudi misle, njihove intimne, socijalne i civilizacijske odrednice, baš sve, oko jedne jedine riječi. Fascinantno je, međutim, da oni o tome zapravo nemaju pojma i da tvore nešto čiju cjelinu nikada neće vidjeti. Valjalo bi znati tko je sve danas spomenuo anđela da bi se znalo što anđeo zapravo znači.

Nigdje kao u novom gradu nije do savršenstva izvedeno jedinstvo vremena i prostora. Gledan sa svake strane on je jednak sebi i svakom svom pojedinom dijelu. Novi grad savršena je pozornica na kojoj nikada ne dolazi do vremenskog diskontinuiteta jer funkcionira po artificijelnom principu vremenski čvrsto određenih dolazaka i odlazaka, jutanjih putovanja tramvajem i popodnevnih povrataka. Čovjek često pomisli je li možda nešto zaboravio jer ga drži strah da kad jednom uđe u novi grad neće se vratiti sve dok za to ne dođe vrijeme. Istina, moguće je prekršiti pravilo, kao što je moguće prije kraja predstave izaći iz kazališta ili kina, ali svijest o pravilu ne gubi se kada se pravilo krši.