Taj zahodski zid, dopola u pločicama, otpola okrečen bijelom, jedna je od vidljivijih, u pogledu prisutnijih površina naše svakodnevice. Aranžirana je za sličicu Mladena Stilinovića, jer je sve drugo, uključujući i Prstecova anđela, samo kontekst. Već neko vrijeme krov na neboderu prokišnjava, jer bi trebalo popravljati poklopac na ventilaciji, što je u hrvatska postsocijalistička vremena svakako dug i težak postupak. Ne prokišnjava kad god pada kiša, nego samo kad pada uz južni vjetar. Tada se upravo niz taj Stilinovićev zid slijevaju dva curka, koja na podu dočekujemo krpama i plastičnim kutijicama. Na stropu ružna je smeđa mrlja, s koje se povremeno osipa kreč, i na nekim je mjestima već vidljiva armiranobetonska osnovica. Vidljiv je skelet našega doma, i to mi ne smeta, to me zanima. Ana, međutim, u strahu da se sličice ne oštete, traži da Stilinovića i Prsteca premještam po zidu, tako da budu što dalje od dva curka, i od mjesta gdje prijeti opasnost da poteče treći. Tamo vješamo dvojicu svetaca, najmanje osjetljivih na vodu i vlagu, i najmanje dragocjenih. Oštete li se, Ivan i Dimitrije će nam oprostiti, i pojaviti se još jednom, u nekoj mediteranskoj, hercegovačkoj ili crnogorskoj suvenirnici.

Taj zahodski zid, dopola u pločicama, otpola okrečen bijelom, jedna je od vidljivijih, u pogledu prisutnijih površina naše svakodnevice. Aranžirana je za sličicu Mladena Stilinovića, jer je sve drugo, uključujući i Prstecova anđela, samo kontekst. Već neko vrijeme krov na neboderu prokišnjava, jer bi trebalo popravljati poklopac na ventilaciji, što je u hrvatska postsocijalistička vremena svakako dug i težak postupak. Ne prokišnjava kad god pada kiša, nego samo kad pada uz južni vjetar. Tada se upravo niz taj Stilinovićev zid slijevaju dva curka, koja na podu dočekujemo krpama i plastičnim kutijicama. Na stropu ružna je smeđa mrlja, s koje se povremeno osipa kreč, i na nekim je mjestima već vidljiva armiranobetonska osnovica. Vidljiv je skelet našega doma, i to mi ne smeta, to me zanima. Ana, međutim, u strahu da se sličice ne oštete, traži da Stilinovića i Prsteca premještam po zidu, tako da budu što dalje od dva curka, i od mjesta gdje prijeti opasnost da poteče treći. Tamo vješamo dvojicu svetaca, najmanje osjetljivih na vodu i vlagu, i najmanje dragocjenih. Oštete li se, Ivan i Dimitrije će nam oprostiti, i pojaviti se još jednom, u nekoj mediteranskoj, hercegovačkoj ili crnogorskoj suvenirnici.

17. Velija Hasanbegović:
Dalmatinska ulica pod
snijegom, fotografija

Objavljena u rujnu 2016, na jednome sarajevskom portalu, fotografija Dalmatinske ulice pod snijegom djelovala je na promatrača poput vremenskog stroja. U djetinjstvu, sredinom sedamdesetih, zima bi dolazila s iznenadnim snijegom, negdje oko Dana Republike. Pao bi preko noći, nakon toplog, južinastog, vonjem kanalizacije ispunjenog dana, bilo bi ga i do pola metra, a Mejtaš bi se, Sepetarevac i Bjelave, Pothrastovi i sva ona padinska naselja i mahale, našli odsječeni od grada, ili bi grad ostao odsječen od njih, zavisilo je s koje se strane gleda. Uz Dalmatinsku bi uprazno šlajdrali dostavni kamioneti i kombiji s mlijekom i kruhom za mejtašku samoposlugu, socijalističke limuzine histerično bi se, poput zvrkova, vrtile po kolovozu, i poprijeko ostajale nasred ulice, samo bi se poneki maleni i oprezni fićo, brekčući poput vrtnoga ježa, uz ovacije okupljene publike ispeo sve do mejtaškog platoa, a možda i dalje, uz Kevrin potok, pa uz Duvanjsku, pokraj učeničkih domova, sve do Bjelava, i dalje negdje visoko, visoko, tamo gdje nas nije bilo. Za to vrijeme prema gradu su silazili, i od grada se uz Dalmatinsku uspinjali, pločnikom, držeći se uz ogradu, pješaci koji su išli o svom poslu, žene na pijacu, majstori u opravke, činovnice i činovnici u kancelarije. I svi bili su začuđeni i omađijani time što je pao snijeg i što je vrijeme najednom poteklo drugim tokom, usporednim vremenskim koritom, onim kojim vrijeme teče svaki put kad u Sarajevu padne snijeg.

Poželio sam od fotografa kupiti ovu sliku, ali on mi ju je, dolazeći u Zagreb, donio na dar. Još uvijek bilo je vrijeme kada sam odlazio u Sarajevo. Slika visi pokraj drvenih stuba kuće na selu. Prolazeći godinama pokraj nje, gledajući u sliku dok silazim niz stepenice, ili niz basamake, kako bi se to nekad smjelo reći, na slici primijetio sam da se pojavljuje sljedeća pripovijest…

Srijeda, sedamnaesti je mart 1975. Caravelle Jugoslavenskoga aviotransporta na relaciji između Moskve i Beograda u zraku ostaje tri sata i devet minuta, te se na pistu surčinske zračne luke spušta sedam minuta prije ponoći. Let je bio nemiran, intenzivne turbulencije negdje pri drugoj trećini leta, kapetan zrakoplova Rizah Hadžihasanović u obraćanju putnicima pripisao je sibirskoj anticikloni. Vjerovao je da će ih umiriti takvim specijalističkim uvidom u meteorološke prilike na nebu iznad istočne Europe. Putnici su bili uplašeni ili u najboljem slučaju tjeskobni, svaki na svoj način i u svome unutarnjem svijetu, što je samo dijelom imalo veze s učestalom trešnjom i propadanjem aviona, osjećajem da ga neke pobješnjele zračne struje naokolo raznose kao suhi hrastov list, dok je većim dijelom bilo povezano s dolaskom proljeća i hirovitim vremenskim prilikama u posljednja dva-tri tjedna, kada se u Moskvi temepratura zraka u dva dana podigla za trideset stupnjeva, što je ljudske duše činilo ustreptalim na načine koji su njihovim podnositeljima bili dotad nepoznati.

No, u Caravellei, jednoj od devet, tom JAT-ovom ponosu, s kojim je naša socijalistička samoupravna zajednica ravnopravno ušla u eru mlaznih aviona, barem jedan je putnik čija se mukla i sveprožimajuća strepnja ne tiče ni zračnih turbulencija ni dolaska proljeća, nego nečega intimnijeg, sa čim se teže nositi i što ne samo da ne dijeli s osamdesetak redom nepoznatih mu putnika, nego ga njihova kolektivna emocija, strah od pada aviona, od smrti i od svega što poslije dolazi, na čas relaksira i oslobađa od njegove muke, i već mu se privlačnim čini da strada skupa s njima, jer s njime će, zamišlja, stradati i njegov sram i ta njegova sitna, bijedna i unesrećujuća muškost.

Evo u čemu se sastoji muka tog čovjeka: jesenas je iz Moskve putovao službeno u Taškent, koji se još uvijek obnavlja i gradi nakon katastrofalnog potresa iz travnja 1966, u čemu i jugoslavenske tvrtke imaju važan udio. Išao je, a da i nije morao ići, jer su pregovori oko izvoza armaturnog čelika ionako vođeni u Moskvi i Zenici, i uspješno su dovršeni. On će samo na terenu provjeravati uvjete transporta i skladištenja, što ne bi trebao biti posao onoga tko čelik prodaje, nego onih koji ga kupuju. Glavni razlog njegova bijega iz Moskve je drugi: skloniti se malo od kuće, odmaknuti se od žene i bijede vlastitog života, i otisnuti se u avanturu. Otkako je prije desetak godina došao u SSSR on bježi od sebe i onog što je u prethodnom životu bio, pa makar nakratko da bude netko drugi.

Hotel je novi, velika armiranobetonska građevina, nazvana Uzbekistan, nalik mušepku na divovskom bijelom pendžeru.

U hotelu istovremeno noćiti može nekoliko tisuća gostiju, ali trenutno ih boravi jedva stotinjak. Taškent je daleko, za sve je na kraj svijeta, kako za one s Istoka, tako i za one sa Zapada, ali je hotel sagrađen za neko daleko buduće vrijeme, kao što je i sve drugo u prvoj zemlji socijalizma zamišljeno za vrijeme koje će tek doći i za ljude koji se još nisu rodili. Ugoda života u ovakvoj zemlji sastoji se u tome što ništa nije zbiljsko i stvarno, sve je u iščekivanju budućnosti, pa tako stvarni nisu ni naši životi, možemo ih živjeti bez odgovornosti i straha, jer budućnost nije započela, u komunizam još nismo stigli.

Recepcioner u crnim hlačama, bijelom smokingu, sa crvenom leptir mašnom, kosook, tamne puti, izgledao je kao cirkuski konferansje. Govorio je francuski, ruski, uzbečki, sve jezike istovremeno, uzlužno je grabio putne kovčege, odnosio iz iza pulta, gdje ih je preuzimao njegov pomočnik, također kosook i tamnoput, u bijelom smokingu, ali bez mašne, on ih je prenosio dva koraka dalje, gdje ih je uzimao bjelobradi starac u crnom haljetku, pomalo nalik pravoslavnom monahu, koji je s prtljagom nestajao iza paravana.

On će odnijeti stvari dok nas dvojica sređujemo formalnosti, rekao je šef recepcije, na što je D. slegnuo ramenima i ljubazno se nasmiješio, kao da ne zna što se upravo zbiva. A procedura je bila ista u svim južnosovjetskim republikama: dok on bude ispunjavao formulare i dok recepcioner najsporije što može bude prepisivao podatke iz njegovih dokumenata, negdje ispod stubišta, u lažnoj kabini lifta - jer dva lifta su prava, a jedan lažni ustvari je KGB-ova prostorija! - ili u hotelskoj peglaonici, agenti će prekopavati i pregledavati njegove stvari.

U tom prekopavanju i pregledavanju vazda ima neke nelagode, nečega što mu teže pada nego kad bi ga, ali to je bilo vrlo rijetko, još prije njegova doseljenja u Moskvu gdje će biti predstavnik zeničkog metalurškog kombinata, na aerodromu skinuli do gola pa provjeravali tajna mjesta njegove anatomije. U tim, rekli smo, ipak, iznimno rijetkim prilikama, jednom u Varšavi, drugi put u Vladivostoku (čuvaj se mjesta na V.!), sve bilo je očigledno, pa samim tim i lako zaboravljivo. Ovo, međutim, što sad rade s njegovom prtljagom, ostaje u mašti i u zamišljanju, pa se ne zaboravlja dugo.

Kao da je zateturao, tako razbaštinjen, ispred recepcije Hotela Uzbekistan u Taškentu, na što ga je recepcioner navratio da pođe do hotelskog bara, ispije vodku dobrodošlice, prije nego što pođe u sobu. Nije imao izbora nego da prihvati, jer što bi se uopće dogodilo da je kojim slučajem odbio, je li moguće to i zamisliti? A tamo ga je u baru, potonula u zelenu fotelju (u boji džamijske zastave, pomislio je), čekala ona.