Na taj način se stvarnost nastavila dalje dijeliti, umnožile su se lokalne perspektive i svaka je imala pretenziju da vlastiti pogled ispostavi kao jedinu istinu o cjelini kosmosa, te o Bogu kao Univerzalnom Principu. U takvom višestvarnosnom i multietičkom svijetu svaki je još slučajno živi čovjek, svako dijete, žena i muškarac, bio u prilici da na sudbinskoj tomboli izvlači hoće li iz ovoga izaći kao junak ili kao ratni zločinac, kao žrtva ili kao onaj koji će do kraja svijeta opravdavati zločine koje su počinili njegovi bližnji. U tom novostvorenom svijetu J. i S. K. zvani K. lako su se mogli snaći. Svim drugima bilo je imenom i prezimenom određeno na koju će stranu poći, a njih dvojica su, skupa s najvjernijim svojim ljudima, mogli odabrati stranu. I odabrali su je: priključili su se Hrvatima, koji su u Hercegovini sabotirali rat protiv Srba, te su zaratili protiv Muslimana. I kao što njima dvojici nije baš nimalo smetalo što su ti Hrvati ubijali ili u logore zatvarali njihove sunarodnike, tako ni tim Hrvatima nije smetalo što su ova dvojica bili Muslimani, niti što je jedan od njih u Sarajevu zaklao mladog pjesnika, koji je u Zagrebu upravo uzdizan u kult lirskog martira, u hrvatskog Lorcu i ustaškog Ivana Gorana Kovačića.

Lišeni dara za tragediju, ti su ubogi Bosanci, Muslimani koji će se uskoro prozvati Bošnjacima, bosanski Hrvati i bosanski Srbi, jedni s drugima i jedni protiv njih, krvarili zemljom Bosnom, stvarajući od svojih krvavija mit za sva buduća mirnodopska vremena. U toj zemlji, u njezinome glavnom gradu, čija će opsada ući u veliku povijest Europe, ljudska će se nesreća samo dalje umnažati, nalazeći nove forme ljudskoj boli - nepreboli. I ni iz jedne nove forme, ni iz jedne strašne patnje, po kojoj će Bosna i Sarajevo postati čuveni, neće se roditi tragedija. Lišenost dara za tragediju prokletstvo je nedovršenog, neosviještenog, necjelovitog svijeta. Iz nje proizlaze samo nove nesreće i stradanja. Iz nje se rađa svijet mučenika koji su istodobno i teški patološki zlikovci. Rađa se svijet koji nije u stanju svoju muku razumjeti drukčije nego kao poziv na zlo. S tragedijom nesreće staju. Tamo gdje tragedija nije moguća, nesreće nikada neće stati.

Fotografija snimljena u prvome razredu osnovne škole u malenom dalmatinskom mjestu, slika na kojoj se dječak pokušava nasmijati, ali mu ne ide, te mu se lice skuplja u bolni grč, što ga u času vječnim učini svjetlopisac pritiskom na otponac objektiva, u Hrvatskoj će biti često korištena za slave i zadušnice ubijenog pjesnika. Ono što će tamo na njoj vidjeti nije ono što mi na njoj gledamo. Perspektive su, naime, različite. Svatko vidi samo ono što je naviknut gledati.

14. Amer Kobašlija: iz Ramskog ciklusa, kombinirana tehnika, 62x55 cm

Presušeni rubovi akumulacijskog jezera, skoreno blatno dno ispucalo od duge suše, i mjesto u daljini. U prednjem planu odbačena automobilska guma i plastična boca od mineralne vode. U skorenom blatu tragovi stopa, kao da su tragovi upisane za vječnost. Privremenu vječnost, sve dok ne padne kiša.

Amer Kobašlija iz Banje Luke izbjegao je za rata u Ameriku. Oženjen Japankom, živio je između Floride i Japana. Za Trumpove vladavine, pred hajkom na strance, trajno se seli u Japan. Ako je i to trajno. Zemlja iz koje je prvo otišao zvala se Jugoslavija, i više ne postoji. Zemlja u koju navraća, ušivajući dva svoja života u jedan, zove se Bosna i Hercegovina. Slučajno nailazi na mjesto između te dvije povijesne pokrajine, koje je inače mimo puteva i gdje je teško slučajno naići. Tu danima crta i slika predjele kakve nigdje nije vidio, a privlače ga jer su u njima, u tim predjelima sadržane životne suprotnosti: divljina prirode i smetlište, ostaci civilizacije i arhajski svijet, visoko i nisko, tragično i trivijalno, bogato i siroto, prenaseljeno i usamljeno… Tu on od prizora koje gleda sastavlja autoportret i testament. Slika testament, premda je tek napola života, ili ipak nešto više od pola, ali kraj mu se ne nazire. Slika testament Zapada prije nego što će se odseliti u Japan. Način na koji Amer Kobašlija radi istovremeno podsjeća na europske i američke stripove, i na tradiciju japanskog slikarstva. Bez uljepšavanja slikajući prizore ružnog, slikar stvara mirnu, tihu ljepotu.

Na kraju, sve slike iz Ramskog ciklusa poklanja općini Prozor/Rama. Jedna od malobrojnih koja nije općinska visi na zidu u novozagrebačkom hodniku, onom zidu na koji nekoliko puta dnevno pada pogled.

15. Mladen Stilinović: Dva života Tita, kombinirana tehnika, 10x16 cm, 1992.

Upoznao sam ga u svibnju 1998. Mršav, asteničan muškarac, bila mu je pedeset i jedna, ali je izgledao mnogo starije, ne toliko po godinama ili po trošnosti tijela, koliko je pojavom sav bio iz neke prethodne generacije, bio je iz naraštaja svojih roditelja, komunista i komunističkih ilegalaca, oca iz Zagreba, međuratnog robijaša, osuđenog pred kraljevinskim Sudom za zaštitu države, majke iz Bele Crkve kod Krupnja, tamo na srbijanskim obalama Drine. Brkat, prosjed, markantnog nosa, koji je činio centar tog lijepog starinskog lica, tamnih očiju i vječno nenaspavanog pogleda. Tankog glasa, pa bi djelovao još starije kad progovori, promukao od cigareta, od škola imao je osnovnu, i tom bi se temom uveselio razgovor. Obrazovan i načitan čovjek, s vrlo finim osjećajem za priču i s talentom rijetkim kod avangardnih umjetnika i buntovnika da prihvati i razumije različite, često vrlo udaljene načine i poetike.

Po naravi vrlo plah, blag do disfunkcionalnosti, bio je ujak žene s kojom sam živio. Imala je zanimljivu obitelj: majku, glumicu u varaždinskom kazalištu, koja je živjela s bakom, starom partizankom, bistrom i neobično darovitom ženom, čiji je život bio sav okupljen oko velike i neprežaljene ljubavi prema čovjeku koji je već odavno bio pokojni, te dvojicu ujaka, obojica konceptualni umjetnici, koji su živjeli kao cvrčci u onoj basni, zamonašeni u avangardu, do očaja predani artu.

U malom bakinom i majčinom stanu nedjeljom bi se našli s njim i njegovom ženom, zagrebačkom povijesničarkom umjetnosti, koja je finoćom i tihošću sva na njega sličila, kao i time što je na fatalan i nepovratan način sjedinila ljubav s profesionalnim interesom. Ona mu je, naime, bila i životni drug, i pouzdan tumač njegovih radova.

Zvali su ga Ađo, jer ga je njegova nećakinja kao sasvim mala djevojčica tako zvala. Ađo je ustvari Mlađo. Ali meni je Ađo ustvari bilo Adžo, ili Amidža. U mojoj obitelji postojali su amidža Rudo, amidža Karlo, amidža Edo, braća mog djeda Franje. Takav sav prošlostan, Mladen Stilinović pripadao je njegovoj generaciji, koja je, opet, bila generacija njegova oca. I kada bi netko u toj kući, nedjeljom, rekao Ađo, ja bih se našao u društvu svojih redom pokojnih amidža.

U nedjelju, dan pred trideset i peti rođendan, bili smo u tom malom stanu, na uobičajenom nedjeljnom ručku. Predao mi je, u vrećici za poklone, dar umotan u sjajni papir s mašnom.

Na poleđini drvene pločice crvenim flomasterom piše: Miljenku za rođendan. Ispod je njegov potpis, naziv rada i godina 1992.

Straga, pločica izgleda kao da je izrezana od komada odbačenog namještaja, iz vremena kada se namještaj još izrađivao od punog drveta. Sprijeda i sa strane prebojena je crvenom, uz nešto svjetliji crveni flor u desnome gornjem kutu. Po sredini zalijepljen je dio novčanice od 5000 dinara, izrezana desna polovina aversa, s likom Josipa Broza Tita. Posred Titova čela zalijepljena je kovanica od deset para. Groteska koja asocira na balkanski običaj da se u najvećem dertu i zanosu kafanskim muzičarima novčanice pljuvačkom lijepe na čelo.