Zagrebački potres bio je u nedjelju. A dva su petrinjska potresa bila u ponedjeljak i u utorak, 28. i 29. prosinca. Prvi se zbio četiri minute nakon zagrebačkog, u 6 sati i 28 minuta. Probudio nas je u istoj postelji, ali nas nije uznemirio. Sljedeći, mnogo jači, zatresao je sutradan, u 12 sati i 19 minuta. Sjedio sam u fotelji, s nogama na nogonaslonu, kojemu riječ tabure i nije sasvim odgovarajuća, i pisao. Treslo je, iz perspektive našega stana, barem onako jako kao u ožujku. Samo što se onda trešnja spuštala od Sljemena, a sada je dopirala od Banije. U tim trenucima to nismo mogli znati, ali će naknadne seizmološke informacije učiniti nešto na preoblikovanju sjećanja. Crta prvog potresa, kako biva zabilježeno u mojoj imaginaciji, kreće se dvjema avenijama, nazvanim po dvojici čuvenih ljudi. Prvi, hvaljen je za života, a ime mu je Većeslav Holjevac. Pedeset i sedam mu je godina. Drugi, pobunjenik i nevoljnik, bjegunac od zakona i politički razbojnik, bit će slavljen i hvaljen tek četiri stoljeća po rođenju. Toliko da će po njemu nazvati jednu zagrebačku aveniju. On je pedeset i devetogodišnji Marin Držić. U ova zimska, prednovogodišnja doba, nakon prvog Božića u posljednjih petnaestak godina koji nismo proslavili u Beogradu, jer su zatvorene granice i u Beograd se zbog epidemije ne može, puste su obje avenije koje presjecaju grad koji se niz rijeku prostire od istoka prema zapadu. Nema ljudi u automobilima - neće ih biti sve dok se zemlja ne zatrese i ne krenu u bježaniju prema jugu - i mogu zamisliti kao se potres spušta sa Sljemena i zemljinu drhtavicu prenosi preko rijeke, kroz Novi Zagreb, pa kroz Panonsku nizinu, gdje se smiruje kao ustreptale ruke starca. Taj prizor, ta senzacija sačinjena od slike, zvuka i mirisa, koja biva praćena trešnjom koja se širi dvjema zagrebačkim avenijama, nastala iz mašte pobuđene s dvije-tri stručno predočene seizmološke informacije, uvlači se u moje sjećanje na potres i na kraju biva dio nekoga autentičnog iskustva. Nije se dogodilo ono što se zbilja dogodilo, nego se dogodilo ono što postoji u sjećanju.

Ništa me u ove trideset i tri godine zagrebovanja nije tako zbližilo s gradom kao potres. U trenutku smo, i u sjećanjima na taj događaj, nas dvojica postali jedno. Obuzela me je tuga, koje se sjećam iz prvih dezelektrificiranih sarajevskih ratnih sumraka, kada sam ga vidio tako napuklog i ranjenog, i ljude koji glavom bez obzira bježe od njega. Iz kužnog su, potresenog i napuklog Zagreba njegovi stanovnici bježali kao iz smrtonosne klopke. Tako su, pred mojim očima, kao iz klopke, bježali i iz Sarajeva. Ako ne budu dovoljno hitri i odlučni, opsada će se zatvoriti, i strašna će ih morija pomoriti. Morija od topovskih đuladi, mina i granata, metaka lutalica i metaka pažljivo usmjerenih u njihove glave i srca, kroz optiku snajperskih durbina. Morija od virusa, morija od kuge, morija od zemljotresa, morija od elementarne nepogode. Nisu to, možda, bili isti ljudi - oni u Sarajevu s početka travnja 1992, i ovi u Zagrebu 22. ožujka 2020 - ali njihova je očajnička odlučnost bila ista. I bilo je isto to što sam ja sve to vidio i razumio dok sam ih gledao kako odlaze, ali ja sam u oba slučaja ostao. I još im je nešto bilo zajedničko: ti su se ljudi, samo nekoliko dana ili tjedana ranije, predstavljali kao snažno ukorijenjeni u svome gradu, i nerijetko su upravo meni prigovarali što nisam kao oni. Ja, za razliku od njih, govorili su, ne volim grad u kojem živim. I

doista, u određenom smislu bili su u pravu. Sarajevo sam bolesno zavolio tek kada se grad raspuknuo usljed unutarnjeg oboljenja kolektivnih mašti njegovih do maloprije mirnih građana, i kada su ga počeli ubijati s brda. To zavoljenje, to zaljubljivanje bilo je takvo da sam u jednom trenutku ugrozio i vlastiti život zbog mjesta koje me prethodno nije privlačilo. I na kraju sam, povlačeći se u vlastitu imaginaciju, izmislio cijelo jedno Sarajevo, koje sam zatim razvio na nekoliko tisuća stranica pripovjednog i romanesknog teksta, što mi je pomoglo da se izvučem iz tog stvarnog Sarajeva, koje su njegovi stanovnici napuštali u očaju i strahu za vlastite živote. Dok sam tokom ljeta 1992, a onda i kad se već sjesenilo, prije nego što je stigla stvarna zima, u sumrak i pred policijski sat tumarao opustošenim i razlomljenim gradom, provlačio se ulicama, sokacima, prolazima i baščama, kroz mahale s desne strane Miljacke, i gledao mrtve prozore tog neumitno i trajno ugašenog svijeta, ja nisam mogao prihvatiti da sam u gradu koji je na samrti, niti da sam se zatekao na kraju jednog već prošlog vremena, nego sam svojom bezumnom ljubavlju htio nadoknaditi ono čega više nema. I onda mi se to, skoro do u detalj, do u ton, sliku i miris, ponovilo u Zagrebu. Čak je te nedjelje, 22. ožujka 2020, nad Zagrebom sitno pršio lijeni sarajevski snijeg.

Danima sam, tjednima i mjesecima, poslije pješačio Zagrebom. Hodao sam kao obezumljen, s revoltom sam ignorirao upozorenja o dijelovima fasade, o opekama i crijepovima, koji mi će neopreznom prolazniku pasti na glavu, i nastavljao dalje, upoznavajući Zagreb bolje nego za svih proteklih godina. Sve dok se nisam zatekao u čudu, konačno shvativši da ponavljam jedan već odživljeni doživljaj. I da ovo što gledam, slušam i njušim oko sebe zapravo i nije Zagreb, kao što ni ono nije bilo Sarajevo, nego je to slika nekog unutarnjeg svijeta, o kojem ne znam ništa, koliko god ga upoznavao, svijeta koji osvajam svakom napisanom riječju, rečenicom i pričom.

Taj svijet, nepregledan i beskonačan poput vasione, ima strukturu grada. A nje čovjek biva svjestan tek kad se dogodi nesreća, razbježe se u krdima ljudi, a grad se raspukne kao šipak, koji upravo počinje trunuti.

Piramide knjiga oko fotelje i nogonaslona ponovo sam izgradio, ali one neće više biti onako stabilne kao prije potresa. U njih, naime, neće više biti, kao vezivo, ugrađeno vrijeme. Kako u kuću dolaze, knjige se tako uzdižu u kućne Keopse i Mikerine, nejednakih formata, načinjene od različitih materijala, mekih korica i hrptova kao alanfordovi, čvrste i uglaste poput cigli, nanizane jedna preko druge, one čine čvrstu strukturu sve dok ih potres ne razruši. Nakon toga, ponovo naslagane, tako da graditelj vodi računa o dva temeljna principa izgradnje piramide od knjiga: prvi, da na vrhu, ipak, budu knjige kojima će se prije obratiti, i drugi, da čvršće i teže budu na dnu, a mekše i manje prema vrhu; te piramide, ipak, nisu više onako čvrste kakve su bile. Razlog je jasan kao dan: nastale su u pola sata ili sat, za razliku od onih prethodnih koje su rasle mjesecima, katkad i godinama, onako kako rastu i gradske zgrade.

A tri sličice iznad crnog televizijskog ekrana, dva Jurkića a između njih Tadićev “Sveti Rok”, ostale su stajati kao i prije potresa. Slagao bih da kažem kako mi nije na um palo da je Tadićevo stakalce moglo tresnuti o parket i razbiti se u stotinu krhotina - kao što je sa stalaže pala ona boca rakije u špajzi, tako da je po ljutoj lozovači zamirisao cijeli stan - jer je sličica zakačena za čavao sitne glave, te o rub, tanak i uspravan kao P-val na elektrokardiogramu. Ali povjerovao sam, fatalistički, kada već nije pao, neće “Sveti Rok” ni pasti.

A onda se, nekoliko sljedećih dana za kojih su preostali Zagrepčani bili strašeni sitnim trešnjama, koje seizmolozi imenuju sintagmom koja zvuči poput naslova knjige pjesama mladog i darovitog pjesnika, objavljene sedamdesetih u biblioteci Nada, sarajevskog izdavača Svjetlost, odvijalo smirivanje tla. Doista, što bi to bilo smirivanje tla? Treperenje duše koje se iz čovjekovih grudi spušta u stomak pa u noge, i onda se kroz tabane čovjekove i gumene potplate njegovih cipela prenosi u tlo? Kako su u tih tri četiri dana, krajem ožujka, izazvane potresom istodobno zatreperile duše nekoliko stotina tisuća ljudi, pa se trepet u isto vrijeme iz stotina tisuća grudi prenio u stotine tisuća stomaka, pa kroz dvostruko više nogu, na nogama stopala i pod stopalima tabana, prenio se u tlo, te je tada i tako nastupilo smirivanje tla. Ovakvu tezu o seizmičkim aktivnostima podno našega grada seizmolozi ne bi, naravno, prihvatili, ali ona u biti nije netačna. Premda materijalna istina glasi da se to zemlja smiruje nakon velike trešnje, i da se to pod nama prerazmještaju podzemlja i troši se energija aktivirana prethodnim potresom, ona druga, čovjeku svakako bliža, psihološka i emocionalna istina, istina osjećaja, nikako nije pusta tlapnja. Ili nije ništa više pusta tlapnja, nego što su to i inače ljudski osjećaji i vjerovanja.

Kada se tlo napokon smirilo, strahovi su se u ljudima vratili na prethodne položaje. Opet su se bavili virusima i bolešću, koja je poput atlantske ciklone, iz korijenja čupala mlade s načetim zdravljem, te lomila i rušila na stotine starica i staraca. Tokom 2020. i 2021. s lica zemlje nestat će cijela jedna generacija, a da se u mnogim slučajevima njihovi bližnji, djeca i unuci, neće moći od njih ni oprostiti. Ali nije to činilo cjelinu straha, jer je, možda, važnije bilo ono drugo čega su se ljudi plašili: otpočetka, naime, ozbiljan broj ljudi, uglavnom poniklih iz nekih čudnih društvenih elita, vjernika, crkvenjaka i alternativaca, čudaka s ruba znanosti, organiziranih i umreženih manijaka, tvrdilo je, gotovo u glas, da covid-19 ne postoji i da je riječ o zavjeri farmaceutske industrije, koja je udružena s američkom vladom i Sorosem, te naravno masonima i Židovima, koristi lažni virus da porobi slobodni svijet, a naročito male i pravdoljubive narode.