Svojevrsna priprema za pisanje pravog putopisa o putovanju u Rusiju je i Krležino "Pismo iz Koprivnice". Nakon povratka iz Beča u Zagreb krajem prosinca 1924., Krleži je policija oduzela putovnicu. Tako je umjesto u Beč, kamo se namjeravao vratiti, otputovao u Koprivnicu gdje se tiskao njegov časopis Književna republika. Za to kratkotrajno putovanje nije se trebao posebno pripremati. Budući da je, imajući u izgledu veliki put, posegnuo za uglednim enciklopedijama i leksikonima kako bi se snašao u svakoj zemlji i svakom gradu kroz koji će proći, Krleža je uzgred provjerio što u tim knjigama piše o Koprivnici. On konstatira da se u različitim uglednim publikacijama Koprivnica navodi pod različitim imenima i na različite se načine situira geografski i ekonomski te u vehementnom tonu zaključuje:
"I iz Koprivnice mogu se pisati pisma unatoč toga što nije spomenuta u britanskoj enciklopediji i unatoč toga, što ni ta pisma ne će biti citirana u britanskoj enciklopediji. Iza njemačkog kemičara Hermana Franza Moritza Koppa (1817. do 1892.), dolazi Koprülü, or Kuprili (Bulgarian: Valesa, Greek: Velissa), a našeg kraljevskog slobodnog grada Koprivnice nema. U velikoj francuskoj enciklopediji piše, da se Koprivnica madžarski zove (en magyar: Kopronezer-ville de Croatie sur le ch. d. f. Zäkäny – Agram). Kako o tom našem historijskom garnizonu nije još ništa napisano, osim nekih odlomaka Rudolfa Horvata u Vjesniku Kraljevskog Arhiva (a kako opet ja od tog R. Horvata već dvadeset godina načelno ne čitam ništa), to sam bio prisiljen, da po svim leksikonima svijeta skupim kakav-takav historijski materijal za ovo svoje pismo iz Koprivnice, o kojoj, već na početku priznajem, ne znam mnogo. Gotovo ništa. U Mayeru našao sam, da se Kopreinitz, Koprivnica, madžarski zove Koproncza, da imade tvrđavu i živu trgovinu ocat i špirita. U američkoj Wernerovoj encyclopaediji (The Werner Company Akrom, Ohio 1910) zove se Koprivnica Kopreinitz, an ancien royal gree town of Hungary is situated about 16 miles northeast of the country town Körös (Kreutz), and on the Zäkäny – Zägräb line of the Hungarian state railway. Po francuskoj enciklopediji dakle Korpivnica zove se Kopronezer i leži na liniji Zákány-Agram, po zloglasnom gospodinu Mayeru zove se Koproncza ili Kopreinitz i živo trguje octom i špiritom, a po Amerikancu Werneru leži 16 milja sjevero-istočno od glavnog, stoljetnog Körösa, na Zákány-Zágráb liniji. Koproncza i Kopronezer zove se dakle taj grad koga nema te ja zapravo putujem u grad koga nema i kakvog po evropskoj enciklopedijskoj nauci zapravo nikad nigdje nije ni bilo. U Mayeru piše da Koprinitz trguje octom i špiritom, što ne stoji, jer Koprivnica trguje plodinama i žitom i Književnom Republikom, te tako osim trgovačkih podataka ni jedan drugi navod o liniji Zákány – Zágráb – Agram nije točan, jer to nije linija Zákány – Zágráb nego linija Gékényes – Zágráb, bez obzira ne historijsku slavnu germano-madžarizaciju Zákány – Agram – Zágráb – Körös – Kreutz, zbog kojih smo tako pakleno mrzili Austriju, a osim toga i zato jer su odsjekli glave Zrinskom i Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu.Tako se je pokazalo da sam ne znajući o Koprivnici ništa, znao ´više´ od četiri enciklopedije, ne računajući u taj svoj samohvalisavi ´višak´ znanja ni to da je ban Jelačić imao tamo četrdeset osme rendéz-vous sa jednom lijepom, navodno upravo divnom damom, i da je Josip Kozarac bio neko vrijeme u Koprivnici namješten kao šumarski pristav. I to bi od prilike bilo sve, osim one poslovice koju također znam, da neće grom u Koprivnicu!" (Krleža 2005:340)
Tako je Krleža, uzgred, pokazao da i kad hini da o nečemu ništa ne zna zapravo zna više od drugih, a kad mu se učini da o nečemu nema što reći, ipak kaže mnogo toga na zanimljiviji način od onih koji govore uvjereni da sve znaju i da je ono što oni kažu upravo sve što se o nečemu kazati može. Kao što se u opisu toga kratkotrajnog putovanja vlakom od Zagreba do Koprivnice pojavljuje polemička opaska o Franu Galoviću, kojom je demontirano dotadašnje službeno kritičarsko vrednovanje tog peteranečkog pjesnika i reklamirano skoro objavljivanje Galovićevih kajkavskih stihova u Književnoj republici, tako se u kasnije objavljenom "Izletu u Rusiju", u poglavlju "Berlinske impresije", u odjeljku posvećenom Grosse Berliner Kunstaustellung-u pojavljuje ogled o slikarstvu Ljube Babića, čijih radova na toj izložbi nema, ali to je gubitak za izložbu, ne za Babića. Kad stvara i kad misli, Krleža putuje, a kad putuje, razmišlja i opisuje ono čime je neprestano zaokupljen. Tako truckajući se u prenatrpanom vagonu vlaka za Koprivnicu kaže da se Galović oslobodio "svake naše pa i najneznatnije gravitacije; on lebdi u ovim stihovima, on doista oduhovljeno lebdi nad čitavim ovim krajem sinteza. Čudno djeluje magnetsko polje lirike! Galović je za svoje relativno kratkotrajne, ali neobično djelatne lirske karijere, rasuo i poredao hiljade riječi po raznim strofama i raznim rečenicama, a između mora tog poslaganog materijala jedno se slovo iznenada pomakne, oživi, magnetizira oko sebe svoju okolinu i pjesma počinje da zvoni, da govori, pjesma postaje simbolom, pjesma se pretvara u krajinu, u krajobraz, u zavičaj, pjesma postaje ono što zapravo treba da bude, živim glasom nad pokoljenjima…" (345) Razgledavajući pak veliku berlinsku izložbu Krleža evocira slike svog prijatelja Ljube Babića, likovnog urednika prvog Krležinog časopisa Plamen i likovnog urednika Književne republike, pa o Babiću konstatira – kao da govori o svojem dotadašnjem književnom stvaralaštvu a ne o Babiću na podlozi uvida u suvremeno europsko slikarstvo – da on "slika već godinama jednu te istu problematičnu sliku koja ne bi bila odraz nego izraz i ne izraz nego još više: stvarnost sama! Sa velikom romantičnom vizijom poleta, on vuče za sobom ovu očajnu i tešku tragiku okoline, on razračunava sa jednim teškim, bolesnim, nerešenim i zgnječenim životom, utapajući se u mutnim pozornicama podsvesti i san snivajući o pahuljastom treperenju na vrhuncima." (Krleža 1926:54) Putovanje, susreti i događaji na putu nerijetko su samo povod ili samo izlika da se kaže ono što bi se reklo i bez putovanja. Daleko od toga da bi na putnim odredištima vidio samo ono što je o njima unaprijed znao ili da bi ondje nalazio samo potvrde svojih unaprijed oblikovanih ideoloških hipoteza, Krleža otkrivajući svijet oko sebe istodobno u sebi aktivira erupciju dojmova, sjećanja i osjećaja te pokreće lavinu riječi obnavljajući stara i postavljajući nova pitanja o svijetu i o sebi.
"Da sam inostranac, da sanjam da sam inostranac na proputovanju kroz Koprivnicu, da putujem na Jadran iz sjevernih gradova u Veneciju iz Stockholma na primjer, da sjedim takvog jednog dana (kakav je upravo danas), u pulmanu, da gledam kroz maglu Koprivnicu i njeno groblje, i njene škrinje i njene seljake u platnenim cajgastim haljetcima, pomodrele od zime i da mi netko kaže: ovdje u ovom gradu izdavat ćeš časopis i tu na tom sektoru nositi ćeš zastave, tu ćeš pisati svoja koprivnička pisma i svoje pjesme i tu ćeš meditirati o mrtvim pjesnicima koji su prije tebe isto tako pisali svoja koprivnička i čazmanska pisma i pjesme, jednoga su zaklali prije više od petstotina godina na bijegu u Veneciji, a drugoga su ustrijelili upravo u momentu kada je otkrio tajnu svoje inspiracije – ja bih u tom ružnom snu na putu iz Stockholma u Veneciju sigurno umro od strave pred tako tužnom sudbinom zabačenog i zaboravljenog poete!" (Krleža 2005:348)
Kao da ne vjeruje u mogućnost skorog ostvarenja namjere o putovanju ne samo u Rusiju, nego bilo kamo, Krleža se užasava pred perspektivom ostanka u provinciji još blatnijoj od one zagrebačke. Ali povrh svih enciklopedistički provjerenih, obrađenih i klasificiranih podataka – koji su mu poznati i čiju netočnost je već objelodanio – on kao u kakvoj avangardističkoj filmskoj montaži u trenu, u jednom bljesku evocira i Marina Držića i Frana Galovića. Kao što su Krležu policije uhodile, privodile, pretresale i ispitivale, tako je dubrovačka nediplomatska služba detektirala i slijedila Marina Držića. Krleža navodi na pomisao da je likvidacijom bila onemogućena Držićeva daljnja protudržavna djelatnost. Česte policijske intervencije kojima je bio izložen dale su naslutiti da bi i Krleža mogao imati takav kraj. Krleža je kao i Fran Galović bio mobiliziran i otjeran u rat. Mogao je i on poginuti u prvoj bitci kako se dogodilo Galoviću baš kad je otkrio tajnu svoje inspiracije. Hoće li biti primoran uzaludno prizivati zbivanja i pjesnike o kojima autoritativne enciklopedije i leksikoni ništa ne znaju i hoće li i on ostati zaboravljen, nezabilježen i neprimijećen u budućim enciklopedijama i leksikonima, neoznačen i nespomenut na intelektualnim i umjetničkim mapama Europe i svijeta? Dakako, Krleža ne bi bio to što je bio kad i u tom neizrecivo sumornom ozračju misli o izglednom tavorenju u provincijskom mjestu na mađarskoj granici ne bi izveo pomalo lakrdijašku gestu ustvrdivši da je Koprivnica danas "znamenito mjesto, jer se u njoj štampa ´Književna Republika´, te je prema tome ušla u anale naše književnosti mnogo sigurnije nego sa ostalim svojim atrakcijama, samo što to građanima ovog grada nije poznato." (Krleža 2005:344)
Vidjeli smo, dakle, da se Krleža pripremao za putovanje u Moskvu. Pripreme su bile sveobuhvatne, javne i tajne, zakonite i nezakonite, organizacijske i edukacijske. Uvježbavao je čak i pisanje putopisa žonglirajući podacima iz enciklopedija.
Odgovore na ta pitanja nalazimo u rukopisnoj ostavštini Miroslava Krleže, u omotnici A 1029, "Izlet u Rusiju-koncepti". Ondje nalazimo dnevničku bilješku o prelasku sovjetske granice u Sebežu datiranu 9.03.1925. U bilješci koja nije uvrštena ni u jedno izdanje Izleta u Rusiju, ukratko su rezimirani dojmovi o putovanju kroz pribaltičke krajeve.
"Posle Kantova grada Königsberga, po snježnoj mećavi i gustoj magli gde je severno more (Baltik) izgledalo kao siva krpa a Königsberg kao Sisak."
Kasnije je olovkom umjesto Siska naveden Karlovac. Rezimirajući dotadašnje iskustvo putovanja Krleža konstatira da je prošao kroz dvije kategorije gradova, kroz Leipzig, Regensburg i Berlin gdje dominira red, te kroz one oko kojih je nered kao oko Beča, Passaua, Graza, Ljubljane i Zagreba. No, litavski pogranični grad Virbalis ne spada ni u jednu od tih kategorija već je "Virbalis kategorija za sebe. To je već Vučjak i Duga Reka i Koprivnica", Virbalis je, konstatira Krleža, "nešto tipično hrvatsko". Iznio je i nekoliko opservacija o Litvi koje nisu uvrštene u knjigu.
"To nije determinirani svet posla, obveze i rada. To je orijent, Litva, gusta ilovača, breze, žute razlivene boje i voda. Kaunas je glavni grad. (Lepe Židovke.) To je MacMahonov (Köpes) Kaunas i njegova tvorevina. To je život izvan sređenosti i discipline, to je kaos. Seljaci Litvanci idu u Jenu, ali jedu svi žemičke lica okrugla, natečena od hljeba. To je klerikalna vlada. (…) Popovi i boljari sa neke neobično naše stanice."
Ukratko je iznio i dojmove o Latviji.
"Riga u snijegu. Čekaonica. Metež na stanici čisti ruski Petruška metež."
Nastavio je opisom čekanja u vlaku:
"Tovarišč provodnik koji u ½ 1 namešta postelju. U 8h Zilupes pogr. postaja letonska 8-10. Sebež 10-2h. Prvi krasnoarmejac divan dečko. Sunce."
U Litvu je, dakle, ušao preko Virbalisa, provezao se Litvom i proputovao Latviju do pograničnog mjesta Zilupe da bi se 9. ožujka našao u prvom pograničnom mjestu na sovjetskoj strani, u Sebežu.
Idući dan, 10. ožujka, ušao je u Moskvu. Smjestio se u Hotelu Passage na uglu Tverske ulice i Ahotnog rjada. Ne pokušavajući utvrditi gdje je zapravo Krleža odsjeo, Visković samo kratko konstatira da je "najprije petnaestak dana stanovao u nekom lošem hotelu, a potom je prihvatio poziv Gustava Barabaša da se nastani u njegovu stanu". (Visković 2013:4) Hotel je, čini se, doista bio loš:
"U hotelskoj sobi vonjalo je po paljevini i karbolu i one grube plahte na vojničkom kavaletu, pusta okrečena soba sa golim zidovima, sve je to naličilo više na ludnicu nego na hotel." (Krleža 1926:73)
Na temelju Krležina opisa mogao se steći dojam da je stanovao u predgrađu. No, križanje ulica Tverska i Ahotni rjad u samom je središtu Moskve. Ondje je izvorno, krajem 19. stoljeća, sagrađen trgovački centar Passage koji je 1913. godine dograđen Hotelom Astoria. Dolaskom sovjetske vlasti hotel je nacionaliziran i preimenovan u Hotel Passage i, sudeći po Krležinom opisu, bio je potpuno devastiran. Zanimljivo je da je zgrada 1929. godine prenamijenjena za kazalište. Ondje je jedno vrijeme bilo i sjedište Teatra Mejerholjda. Različita kazališta koristila su taj prostor sve do 2002. godine kada je zgrada hotela srušena. Izvorna zgrada Passagea je obnovljena, a uz nju je sagrađen Hotel Ritz-Carlton. Krleža se, izgleda, ondje zatekao u najnezgodnijem dijelu povijesti tog hotela kad su ga sovjetske vlasti zanemarile ne znajući što će s njim.
Znamo da je od svega što je u moskovskim kazalištima vidio na Krležu najveći dojam ostavio upravo Mejerholjd. Krleža je kategorično ustvrdio: "danas se u Moskvi markantno ističe ime Vsevolda Majerholda, upravnika istoimenog teatra na uglu Tverskaje i Triumfalne ploščadi." (105) Oduševljeno piše o dvije predstave koje je režirao Mejerholjd: vlastiti skeč Dajoš Evropu i Erdmanov komad Mandat. Na kraju uspoređuje dvije vodeće kazališne figure onog vremena i ne ostavlja mjesta dvojbi o tome na čijoj su strani njegove simpatije:
"O Majerholdovskom elanu i zamahu i akademskoj, kostobolnoj ukočenosti jednoga Stanislavskoga, dala bi se napisati dobra i zanimljiva paralela, i ona bi time opisala elipsu današnjeg ruskog kazališnog života, sa svoja dva najznačajnija fokusa." (106)
Koliko znamo, Krleža i Mejerholjd nisu se sreli. Susret sa Tairovim, jednim iz plejade ruskih režisera koje je Krleža cijenio, nije doveo do očekivanog rezultata. Krleža, naime, nije dopustio da se završna scena drame Golgota promijeni u duhu imperativa sovjetske ideologije kako je to tražio Tairov. Da se Krleža sreo s Mejerholjdom i da mu je predložio da režira neki od njegovih ranih dramskih tekstova – primjerice da to bude Michelangelo Buonarroti ili Kristofor Kolumbo – možda bi suradnja bila plodna; možda bi se Mejerholjdova rješenja dopala Krleži koji je bio nezadovoljan onim što je skučena scenska imaginacija zagrebačkih kazalištaraca mogla ponuditi, a još nezadovoljniji onim što je provincijska zagrebačka kazališna kritika mogla pojmiti. Možemo samo zamišljati kako bi izgledala nova verzija Izleta u Rusiju da je Krleža bio pozvan na premijeru Mejerholjdove režije jedne od svojih drama i da ga je sam Mejerholjd primio u prostorijama nekadašnjeg Hotela Passage u kojem je Krleža nekoliko dana stanovao za svog prvog boravka u Moskvi. I da, opravdano je zapitati se bi li ovaj put Krleža bio taj koji bi mijenjao tekst, a ne njegov nesuđeni režiser. Treba se, naime, sjetiti, da je u knjizi Legende, objavljenoj 1933. godine, Krleža znatno izmijenio tekstove svojih ranih kazališnih komada.
NASTAVAK FELJTONA U NAREDNOM BROJU
