Žalili su te ljude koji su im kroz svoju patnju, nesreću i stradanje svakim danom, tjednom i mjesecom bivali sve manje bliski i slični - jer stradalniku, teškom bolesniku, osuđeniku na smrt više ne želimo biti slični, plaši nas bliskost s njim - a istovremeno su zlurado uživali u njihovoj nesreći. Biva tako, kad god drugoga pogode elementarna nepogoda ili rat, uza svu solidarnost čovjek uživa u tome što nije nastradao on. Rašireno je bilo i vjerovanje da su Bosanci, naročito Sarajlije, bili naivni Jugoslaveni, vjerovali su u bratstvo i jedinstvo, vjerovali su da u Bosni ne može biti rata, pa su pomalo, možda, i zaslužili ono što im se događa. Takvom interpretacijom događaja građani Hrvatske i Zagreba pravdali su se sami pred sobom za nagli kulturno-identitetski, nacionalni, jezični i svakojaki drugi identitetski preobražaj, za svojevrsnu auto-lobotomiju koju su skalpelom i sjekiricom provodili nad sobom i svojim bližnjima u protekle dvije tri godine. Bili su skloni sebe pravdati prizorima zapaljenog i kasapljenog Sarajeva, i neizravno optuživati stanovnike tog grada da su sami krivi za ono što im se događa. A istovremeno su ih žalili, ili se, već u sljedećem trenutku, duboko suživljavali s njima i s njihovom patnjom, i bivali im najbliži od svih ljudi na svijetu, oni koji će se najprije suživjeti s njima. Misli i emocije Hrvata i Zagrepčana prema stradanju Sarajlija, koje se produžavalo u neprekinutom intenzitetu, bez dana primirja, bez milosti neprijatelja i bez stvarnog razumijevanja i nakane svijeta da im pomogne, bile su u svakom trenutku krajnje proturječne i u vrlo širokom rasponu od istinskoga bratskog i sestrinskog razumijevanja i pomaganja, do potpunoga prijezira, te hladne i manipulativne bezdušnosti. Takvi, uostalom, i jesu odnosi ljudi prema patnjama drugih gdje god nema snažnih i institucionaliziranih etičkih korektiva. A njih u ratovima devedesetih, uglavnom, nije bilo. Kao što ih, možda, općenito nema tamo gdje ratovi traju.

U takvom su prilikama sve novine, a u Hrvatskoj se nakon razlaza s Jugoslavijom narodilo mnogo novih novina, žudjele za dopisnicima iz opsađenog grada i za živim i autentičnim pričama ljudi osuđenih na smrt. Neki su, poput Vjesnika i Večernjeg lista, nabrzinu transformiranih socijalističkih glasila, imali svoje, dugogodišnje dopisnike i dopisnice, uglavnom izvjestitelje s partijskih kongresa i foruma, tumače i apologete službene politike, kakva god ona bila. Od njih u novim okolnostima nije bilo velike koristi, niti su oni imali neku želju da postaju ratni pisci i reporteri. Ili su prvih tjedana i mjeseci iskoristili privilegij novinarske iskaznice i izbjegli iz grada, uglavnom negdje na Zapad, gdje daleko od novinarstva biološki dokončavaju ili tek započinju neke nove živote. Drugi, pak, poput neočekivano agilnih splitskih glasila, sarajevske su dopisnike i izvjestitelje ustanovili tek s padom komunizma, mnogo ih je, uglavnom su to mlađi ljudi, redom muškarci, različiti ne samo po talentu i marljivosti, nego i po profesionalnim ambicijama. Ambiciozni novinari, mali hemingveji, uhode, hulje, ukoljice i špijuni, presvučeni žbirovi raznih domaćih i stranih obavještajnih službi, zanimljivi, šarmantni i probitačni tipovi, s dobrim vezama u vlasti, rođeni Sarajlije, ali i studenti sa strane, uglavnom s juga, Metković, Čapljina, Hercegovina, pa jedan koji je sin vojnog lica, savršeni James Bond, bez fiksiranog zavičaja i čvrstog podrijetla, poneki Srbin, dvojica Bošnjaka, ostali Hrvati. I najdarovitiji među njima, mladi pjesnik sa Sepetarevca, koji nema veze među vojskovođama i političarima, općenito je daleko od svih izvora informacija, uglavnom se obavještava preko sarajevskih dnevnih novina, radija i razgovara po susjedstvu i slučajnih susreta

u gradu, dok izmičući od granata pretrčava od ulaza do ulaza, ali ono što on piše bez sumnje je najzanimljivije i najuzbudljivije od svega što u štampanom obliku do Hrvatske dopire iz Sarajeva. On jedini, naime, umije pisati priče o onom što se naokolo zbiva, a ništa osim priča i slika ljude zapravo i ne zanima. S vremenom, te će njegove priče bivati sve literarnije, tako da će već u junu i julu, trećega i četvrtog mjeseca rata, on u redakciju u Split slati male, nekoliko kartica duge kratke priče i pripovijetke o običnim ljudima. To više neće biti novinarske radovi, to će biti književni tekstovi, ali će u novinama svejedno izlaziti kao autentični izvještaji iz Sarajeva. U tim je pričama ono za čim je žudio taj već daleki svijet, dok je na svojim televizijskim ekranima gledao slike iz grada koji mu je upravo nestajao pred očima. Preživjet će nešto od tih fasada i građevina, možda će i neko prozorsko staklo kraj rata dočekati nerazlupano, ulice grada bit će u istom predratnom rasporedu, ali ti ljudi koji ostanu neubijeni neće više biti oni koji su bili. Izmijenjeni i preobraženi, oni će za svoje nekadašnje jugoslavenske susjede i zemljake postati vrlo daleki stranci, neki tuđi Šrilančani, neki nerazumljivi Francezi, Germanci i Amerikanoslavci, u čijim će bolećivim nostalgijama živjeti mutno sjećanje na jučerašnji svijet. I to će sjećanje ljudima iz Hrvatske, Zagrepčanima, djelovati nekako lažno. Tako će to, pretpostavljamo, biti u toj dalekoj budućnosti, kakva se pred zimu 1992. tek nazire i trebat će mnogo sreće da bismo je osobno doživjeli. E, u to vrijeme, kada se već mrznu prsti tako da ih zavlačiš u drugi rukav, pa su ti šake sputane dok ovo čitaš, pjesnik sa Sepetarevca doseže svoje životne i stvaralačke vrhunce. Opijen je patnjom, kao i mnogi u tom gradu, i piše, pa svakoga tjedna u splitskim novinama objavljuje priču za pričom: “Hanumica”, “Izlet”, “Vojvoda”, “Kolonija”… Te ga priče oslobađaju od tegoba njegova slabog karaktera i bijednog, neizgrađenog duha, koji na sve strane pušta i curi, kao natruo čamac na širokom moru. Kada ne piše, onda čita uz svijeću ili uz “kandilo”. “Kandilo” je čudan izum, prvo svjetlo svijeta koji se rađa nakon Tesline naizmjenične struje: dopola čaše nalije se voda, a preko vode biljno ulje, u koje se zatakne fitilj načinjen, recimo, od vezice za cipele. Svjetiljka gori svjetlom slabijim od svijeće lojanice ili svijeće voštanice, ali, ipak, mnogo jačim od mraka. Kandilom je nazvana u neko vrlo bogato jezikotvorno vrijeme s ljeta 1992, kada nastaju i mnoge druge riječi i jezične konstrukcije, što će ih naš pisac sa Sepetarevca obilno koristiti u svome na žalost prekratkom pripovjednom ciklusu. Taj naziv možda je autoironičan, a možda u sebi sadrži i neku novoprobuđenu religioznost, možda je to pokušaj da se s ponovo rođenim Bogom razgovara jezikom kojim komšija do Njega stiže. Kandilo je svjetiljčica u lijepoj, katkad i skupocjenoj, od srebra i stakla načinjenoj visećoj posudici, koju pravoslavni pale ispred ikone. Ja sam svjetlost svijeta, rekao je Isus prema Ivanovu evanđelju, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Ili, u začudnijem jezičnom oblikovanju Vuka Karadžića, Ivanov izvještaj o Isusovim riječima glasi: Ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života.

Pjesnik sa Sepetarevca piše i čita uz “kandilo”, jer svijeće u tu sve ledeniju jesen ne uspijeva nabaviti, a petrolej za petrolejku iz tko zna kojeg razloga stalno štedi. Petrolejku pali samo u posebnim prigodama. A to njegovo kandilo, sa žiškom ili fitiljem načinjenim od pamučne vrpce za obrub, pronađene među prastarim kućnim priborom za šivanje, svijetli taman toliko da, nosa uronjenog u knjigu, uspijeva čitati red po red knjige. Pisati mu je lakše, jer piše pisaćim strojem, sa svih deset prstiju, naslijepo, onako kako je u školi naučio. Za to mu, možda, i ne bi bilo potrebno kandilo, ali čovjek se teško navikava na potpuni mrak. A u podrumu kuće na Sepetarevcu, gdje zaštićeni od mina i granata, uglavnom i žive majka i on, mrak je potpun. Kao u svijesti s uma sišavšeg.