Zanimljivo je da će i jedni, i drugi, lijevi i desni zagrebački književni kritičari, fenomenolozi, teoretičari i povjesničari, kao i pripovjedači, romanopisci i pjesnici, pjesniku sa Sepetarevca posvetiti čitavu biblioteku svojih djela, s tumačenjima, interpretacijama i reinterpretacijama onog što je on pisao, a onda i s prekobrojnim originalnim pjesničkim i proznim tekstovima, u kojima će se baviti njegovom književnom veličinom i stradanjem. "Što bi taj vulkanski temperament u budućnosti porodio", pita se u svom sentimentalnom i pomalo patetičnom eseju Stanko Lasić, "kakav bi sveknjiževni i svepropitujući svijet stvorio", nastavlja jedan drugi književni historičar, "da mu zli demjurg nije prerezao vrat", zaključuje ne baš stilski adekvatno urednik zagrebačkog Vijenca? Odgovora, naravno, nema, niti ga može biti, a nemirne savjesti i plitka mašta vazda se krijepe postavljanjem vječno istih pitanja na koja srećom odgovora nema, niti ih može biti. Na kraju, priča o pjesniku sa sarajevskog Sepetarevca, čije su djelo i sudbinu samovoljno u Zagrebu prisvojili, hrvatskoj će kulturi za duga vremena služiti kao figura naricanja nad vlastitom nemoći i nad općom duhovnom i stvaralačkom kljenuti, te nad kroničnom slabošću mašte, koja umjesto da se usmjeri na stvaranje novih dijela lamentira nad onim što će za vijeke vijekova ostati nestvoreno, jer je priklano zakrivljenim kirurškim nožem u ruci zlog diletanta.

Djelo pjesnika sa Sepetarevca objavljeno je u kanonskoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti već godine 1995. U istome tomu, na 312 stranica, tiskano je njegovo ukupno pjesničko i prozno djelo, te dvadesetak kraćih eseja o književnosti i umjetnosti. Knjigu je priredio povjesničar književnosti Dubravko Jelčić, a objavljena je između toma s drugim dijelom Budakovih "Ognjišta" i "Izabranih djela" Junija Palmotića. Tako je, kako to često biva, smrt književnome djelu dala na neočekivanom značaju. Iste godine, rat je u Sarajevu još trajao, premda ne onakvom žestinom kao prethodnih godina, skupina lijevoorijentiranih hrvatskih pisaca pohodila je na Sepetarevcu pjesnikovu "žalosnu majku". Skroman građanski dom, vonj plina koji je curio kroz neispravne instalacije, svud naokolo po jeftinom socijalističkom namještaju ulijepljene naslage prašine, i dojam potpune duševne nesređenosti, poremećenosti, i neke neočekivane hladnoće. Njih je, tih hrvatskih pisaca, bilo sedam, pet muškaraca i dvije žene, a među njima samo je Simo Mraović poznavao pjesnika sa Sepetarevca. On se šalio s njegovom majkom, ona je prihvaćala njegove šale, pa bi mu i uzvratila. Smijali su se, vedro i lako, kao da tu nikakve smrti više nema, dok je ostale lovila nelagoda, osjećali su, svi redom, strah da se iz ovog nikada neće izvući, i da će zauvijek ostati tu, zatočeni na Sepetarevcu ispaštat će krivnju što su se oholo umiješali u život čovjeka o kojemu ništa nisu znali, i čije pjesme i priče nisu do kraja pročitali, jer ih naprosto nisu razumjeli.

S. K. zvani K. nakon ubojstva zatekao se u bijegu. Upravo tako: zatekao! Glasila je službena verzija, koju su dalje prenosili radio i televizija - za one malobrojne koji su za televiziju imali struje, jer je radio svirao i uz pomoć sporednih izvora energije. Iz komande Prvog korpusa predlagali su da se jedinica iz Sutjeske rasformira, a da se skupa sa S. K.-om zvanim K. uhite i slavni komandant J., i njihov uži krug, njegov, kako se u Sutjeskoj važno govorilo, glavni štab. U Predsjedništvu, međutim, plašili su se što će reći narod. Predsjednik je poznavao ubijenog pjesnika, moglo bi se reći i da mu je pjesnik bio drag, i da nije osjećao naklonost prema njegovim ubojicama, ali je ipak oklijevao, jer je postojalo nešto što je činilo nepremostivu prepreku njegovome pravednom humanističkom djelovanju. Komandant J. je, kao i S. K. zvani K., kao i golema većina, ako ne i svi njihovi razbojnički drugovi, bio musliman. Pripadao je tom istrebljenju podvrgnutom, od sviju osim od dragog Allaha napuštenom, nesretnom bosanskom miletu, kojemu je on, predsjednik, voljom Božjom postavljen na čelo i kojega bi on u granicama svojih slabih ljudskih snaga i svog ograničenog razbora trebao da predvodi. Nije njemu, predsjedniku, do tih malih džeparoša koje je ovaj rat uzdignuo u krupne razbojnike, katkad i prave zlikovce, čiju će sramotu nakon rata biti teško podnositi, nego je njemu do naroda u gradu, njemu je do najranjivijeg dijela sarajevskog ummeta, koji u J.-u, S. K.-u zvanom K. i ostalima vidi svoje zaštitnike i spasitelje

pred četničkim nožem. Što će tom svijetu, pomišlja predsjednik, uopće ostati ako oni izađu na zao glas? Zna on dobro da su ti hajduci i haramije više šteka cigareta i više boca rakije prošvercali preko četnika nego što su ispalili na njih metaka, zna on dobro da je njihovo junaštvo jedna velika narodna laža, ali nema on duše da im uzme i tu lažu. A tu je i nešto drugo: predsjednik se boji, jer predsjednik je između ostalog i političar, da bi se ummet mogao nadići protiv njega, ako u jednom trenutku shvati da između njih i četničkog noža ne stoje J.- ove gazije! Istina, između naroda i onih koji bi taj narod poklali, Prvi je korpus, s komandantom Talijanom i njegovim oficirima, redom prebjezima iz JNA, te Specijalna policija MUP-a, s Hrvatom Vikićem i njegovom polutanskom, malo hrvatskom, a bogme i malo srpskom, te malo muslimanskom, ali komunističkom, rakiji sklonom ordijom, čiju se slavu iz mnogih razloga nastojalo suzbiti zarad slave narodu bliskih gazija, naših novih đerzeleza, makar razbojnika i silovatelja.

U nastojanju da sve to pomiri, predsjednik je gorko, pred javnošću i pred televizijskim kamerama žalio mladog pjesnika sa Sepetarevca. Prvi put mu se otpočetka rata u oku vidjela suza, a ta suza, eto, nije bila ni za njegov poklani narod širom Bosne, ni za poubijane njegove vjerske službenike, ni za prebijene džamijske minarete, ni za Drinu koja je opet krvlju potekla, nego za jednog inovjernog mladića. Koliko god se razni, i sa raznih strana, htjeli toj njegovoj suzi narugati, ona je bila iskrena. U njoj su i predsjednikova žalost, i njegova elementarna ljudska dobrota, ali i njegova prestravljenost pred neopričljivom strašnom kobi njegova moralnog posrnuća. Desetljećima poslije, kad se slegne zemlja nad svakim grobom i svakom masovnom grobnicom, i kad već pokojni budu skoro svi akteri ove priče, na Zapadu će, i među dobrim stranim svijetom. predsjednikova suza za pjesnikom sa Sepetarevca biti jedan od najupečatljivijih simboličkih i amblematskih argumenata u korist bošnjačke strane u tom strašnom ratu. Argument lažan, koliko i istinit, paradoksalan kao sam čovjek što na Zemlji jest.

S. K.-u, zvakom K. je, dakle, protivno raspoloženju u vrhu Prvog korpusa omogućen izlazak iz grada, a Jedinici iz Sutjeske - sada je već treba pisati velikim slovom! - nastavak postojanja u borbi za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. To je komandantu J.-u dalo krila da se na užas komande Prvog korpusa i komandanta Mustafe Hajrulahovića, zvanog Talijan, prozove generalom. Naime, Talijan je, također, bio general, ali njega je početkom rata tim činom okitio Predsjednik. Iz JNA Talijan je 1991. prebjegao sa činom kapetana korvete, dakle majora. Bez položenog generalskog ispita, u ratu, onako kako to biva u ratovima, naročito tamo gdje se vojska stvara ni iz čega, nakon što se ona prethodna odmetnula od zajednice, čovjek je preko reda, s navršenih trideset i pet već bio general i zapovjednik obrane grada pod opsadom. Međutim, kako u opsađenom gradu nije mogao biti uspostavljen red i kako nije postojala samo jedna stvarnost, nego je stvarnosti bilo više, tako je i J. bio general. Takvim je učinio samoga sebe, nakon što je, sve do smrti pjesnika sa Sepetarevca, bio pukovnik. Iako nigdje nije postojala nikakva službena odluka ili zapovijed prema kojoj je J. imenovan pukovnikom, tako su ga svi morali zvati kada bi dolazio u zgradu Predsjedništva, jer bi inače pravio skandal, naokolo razbijao i psovao, ili bi jednostavno odbijao suradnju. Samo ga dvojica ljudi nisu tako zvali: Predsjednik i Talijan. Predsjednik mu se obraćao sa - sine. A Talijan ga je zvao po imenu, i to ne onom općepoznatom, nastalom iz uličnog nadimka, nego onako kako su ga babo i majka nazvali nakon što se rodio - Jusufe. Svaki put kada bi Talijan izgovorio to Jusufe, J. bi škrgutnuo zubima, ali ne bi riječima dao od sebe. Samo u tom trenutku, kada bi Talijan na sastancima u Predsjedništvu, obično pred velike neprijateljske napade ili pred neuspješne naše pokušaje da deblokiramo grad, rekao Jusufe, dvije stvarnosti bi se postale jedna. A kad bi, već u sljedećem trenutku, dobri stari Predsjednik kazao sine, stvarnosti bi se opet razdvojile.

Nakon što se proglasio generalom, J. više nikad nije ušao u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, niti se ikad više susreo oči u oči s generalom Mustafom Hajrulahovićem Talijanom. Jedinica iz Ulice Sutjeska se podijelila na dvoje: trećina ljudi pošla je za J.-om na Igman, odakle će, propovijedao je general J., deblokirati Sarajevo, a on će na bijelom konju ujahati u grad, nešto više od druge trećine se razbježalo, dezertiralo je, ili se našlo u regularnim jedinicama Prvog korpusa, a ostatak se zadržao u bazi, gdje su jeli, pili, uživali u blagodetima struje i vode, i nisu više išli na liniju ili na "borbene zadatke". Sve se ovo izdogađalo nakon što je S. K. zvaki K. iznenađujuće stručno zaklao pjesnika, pa će mnogi kasnije povezivati to jedno s drugim, i tvrditi da su se Predsjednik i službene strukture konačno ogradile od J.-a i njegove kriminalne skupine, jer nisu mogli preći preko tog groznog umorstva koje je bacilo ljagu na herojsku obranu grada. Presudniji su, međutim, za taj raskid bili neki drugi događaji. Naime, upravo u to vrijeme izvan Sarajeva započinjala su dva nova rata. Na jugu, u Hercegovini, nadmoćniji su Hrvati sabotirajući rat protiv Srba zaratili protiv mnogo slabijih Muslimana, na što su u Srednjoj Bosni nadmoćniji Muslimani, sabotirajući rat protiv Srba, uz svesrdnu pomoć pridošlih boraca iz arapskih zemalja zaratili protiv mnogo slabijih Hrvata.